Ode Charlie Watts…

Preminuo je Charlie Watts, legendarni bubnjar grupe Rolling Stones. Watts je bio prvi i jedini bubnjar Stonesa. Izdvajao se svojom smirenošću, odsutnošću iz novinskih redaka koji su obilovali bahanalijama ostalih članova, elegancijom u oblačenju i jednostavnim, ali čvrstim bubnjarskim ritmom koji je služio kao ljepilo poslovično muzički traljavom dvojcu Jagger-Richards.

Jedna od anegdota kaže da je sredinom osamdesetih spucani Jagger u po noći nazvao Wattsovu hotelsku sobi i upitao gdje je njegov bubnjar. Watts je ustao iz kreveta, obrijao se, obukao odijelo i kravatu, te obuo uglancane cipele. Sišao je niz stepenice i opalio šakom Jaggera, te mu rekao “Nikad da me više nisi nazvao ‘svojim bubnjarom’. Ti si moj jebeni pjevač!”

Anegdota toliko dobra da je nemoguće da nije istinita.

Moje muzičko sazrijevanje dijelom je vezano za dnevnu sobu stana u kojem je živio moj dajdža (znam da se piše daIdža, ali ga zovem sa ‘j’, pa tako i pišem) i policu sa nekih dvadesetak diskova. Neki piratski, neki originalni, veoma sam brzo među tim CD-ovima otkrio ono što mi se lično najviše svidjelo. ZZ Topovu kompilaciju Greatest Hits sam slušao religiozno. Bila je tu i neka dupla CD kompilacija Aerosmitha i album Steel Wheels The Rolling Stonesa.

Upravo je taj album bio moj uvod u svijet Stonesa i njihove muzike. Inspirisao me da kupim svoj prvi Stones album Bridges to Babylon za 25 maraka (proklet bio onaj prokletnik što je devedesetih derao poštenu djecu sa ‘originalnim’ CD-ovima u Bezistanu). BTB je bio album-soundtrack nekih od mojih prvih ljubavnih muka (Anybody Seen My Baby) i na kojem su se našle neke od meni uistinu dragih pjesama Stonesa (Saint of Me), no Steel Wheels je bio nešto sasvim drugo.

U jednu ruku povratnički album Stonesa, Steel Wheels je predstavljao pomirenje Richardsa i Jaggera. Jednom dijelu novinarskog tabora album se doimao kao slabašni pokušaj utvrđivanja statusa Stonesa u svijetu rock'n'rolla, drugom kao kolekcija osrednjih pjesama sa dosta filler materijala. Meni, tada desetogodišnjaku ili jedanestogodišnjaku je bio uvod u svijet Stonesa, sa nekim od najžešćih pjesama koje sam čuo dotad. Testirao sam antishock funkciju svog prvog discmana skačući po stanu uz Sad, Sad, Sad i Hold On To Your Hat, urlao uz Stuck Between A Rock And A Hard Place i divio se načinima na koji su u melodije albuma utkani duhački, pa čak i egzotični marokanski instrumenti.

Steel Wheels se doimao kao idealna kombinacija emotivnog i divljeg. Odigrao je značajnu ulogu u vezanju mog ukusa za klasični rock zvuk. Pitam se koliko bi drugačiji bio moj put da je na mjestu Steel Wheelsa i Stonesa bio neki drugi album i bend.

Hvala, Čarli.

PODIJELI
TEGOVI

PODRŽI ME NA PATREONU!

Hvala ti!

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here