Moj prijatelj Dženan mi je otkrio poprilično zabavan izazov krajem 2014. godine. 50 Book Pledge je internet trend, zakletva samom sebi na čitanje pedeset knjiga u roku od 365 dana. Kada sam napokon završio sa fakultetskim obavezama 2012. godine, otkrio sam da mi se knjiga poprilično zgadila, te sam se odlučio vratiti na staze stare čitalačke slave.
2012. sam pročitao jedanaest knjiga, 2013. trinaest, a 2014. godinu sam završio sa dvadeset i šest pročitanih naslova. Shvatio sam da je 2015. godina izazova.
Ovaj tekst će biti moj dnevnik kroz avanturu čitanja pedeset knjiga. Ukoliko mi se knjiga učini zanimljivom, napisat ću malo širi osvrt, ali ovdje ću postaviti link na tekst.
Objavljeno 27.1.2015.
Nastavljeno 13.2.2015.
Nastavljeno 16.4.2015.
Nastavljeno 23.11.2015.
Nastavljeno 9.2.2016.
Darren Shan – Saga of Darren Shan, knjige 1, 2, 3, 4 i 5
Kada sam prošle godine osjetio želju da pročitam neku opuštenu knjigu za mlade, ni sanjao nisam da ću ostati zarobljen u svijetu Darrena Shana i njegove sage. Irski pisac započeo je svoju dvanaest knjiga dugu sagu kao projekt između pisanja dvije knjige za odrasle. Zahvaljujući dobrim kritikama prvog romana, priča se nastavila. Iako je u suštini riječ o serijalu za djecu od osam do petnaest godina starosti, Darren Shan je u samu ideju unio mnogo mraka. Nekako bi bilo logično to očekivati od knjige koja govori dječaku koji postaje poluvampir nakon što izvede psinu u lokalnom karavanu cirkusa nakaza. No Shan odlazi i nekoliko koraka dalje – ‘ubija’ svog glavnog lika (sebe?), roditeljima daruje vječnu patnju i nasuprot vampirima koji i ne moraju biti nasljedno zli postavlja klan vampaneza koji smatraju da su ljudi stoka, odnosno hodajuće meso koje se treba priklat i iscijedit.
U prvih pet knjiga Darren nas vodi od preobrazbe u poluvampira do vampirske planine i smrtonosnih testova kojima će dokazati vjernost klanu. Djela se brzo čitaju, nastavljaju jedno na drugo i obično je prvo poglavlje rezervisano za u prošlim ste nastavcima gledali momenat koji će vas podsjetiti na radnju prijašnjih knjiga. Time se Darren obezbijedio da ne morate čitati sve knjige odjednom da bi upamtili o čemu se radi. Možda je najveći problem serijala (barem kad ste odrasli) što ima dosta najava (foreshadowinga) onoga što će se desiti, no to je vjerovatno urađeno zato što bi djeci bilo poprilično šokantno čitati o iznenadnim smrtima dragih i pozitivnih likova koji žive na jednoj stranici, a umiru na idućoj.
OCJENA: Čim uhvatim vremena, završit ću i ostalih sedam knjiga. Nevjerovatno čitljiva vampirska saga koja budi maštu djece, a i odraslih dovoljno mudrih da nakon čitanja ovog mog kratkog opisa zgrabe serijal / 10
Frank Herbert – Dune, Dune Messiah
Više od 21000 godina u budućnost smještena je radnja kolosalnih remek-djela američkog pisca Franka Herberta koji je sa Dune srijalom pomjerio granice i postavio standarde u pisanju naučne fantastike. Prvi put sam se Dunea dohvatio nekad u srednjoj školi, a čitanje se pokazalo kao težak i iscrpljujući zadatak za hormonima optočenog balavca. Premotajmo nekoliko godina kasnije i u 2015. sam pročitao prva dva Dune naslova. Herbert ne samo što je bio nevjerovatan vizionar sa čvrsto razrađenim idejama, njegov tempo u pisanju dijaloga ja začuđujući i neuporedivno prirodniji od svega što sam dosad pročitao u fantazijskom žanru. Glasovi njegovih likova odzvanjaju Arakisom, a kompleknost političkih, naučnih, religijskih i društvenih postavki u Dune univerzumu će vas opčiniti.
OCJENA: Temelj fantazijskog žanra koji gazi sve redom bez pardona i želje da posustane. Djelo za zrelo čitateljstvo i klasik spreman za vremenske kapsule. /10
Aleksandar Hemon – The Making of Zombie Wars
Moj prvi susret sa Hemonom završio je poprilično dobro, s obzirom da nisam ama baš ništa očekivao. Budimo iskreni, da nije stavio zombi u naslov knjige, sumnjam da bi mi samo izdanje pobudilo interes i proguralo se na listi prioreteta. Protagonista romana Joshua Levin je neuspješni, ali donekle ambiciozni scenarista te predavač engleskog. Među njegovim đacima nalazi se i žena iz Bosne i Hercegovine, Ana, čiji muž je bošnjo par ekselans. Josh i Ana počnu graditi čudan i nejasnim emocijama nabijen odnos u trenucima kada Joshua počinje napokon navigirati svojim životom; zarad suludog gazde, veterana Pustinjske Oluje koji sluša rock'n'roll, duva i vitla katanom, Joshua se odseli kod svoje djevojke Kimmy. U isto vrijeme dešava se čudo i jedna od Joshuovih scenarističkih ideja zaista pusti korijen – ideja za film “Zombie Wars”.
Kako se situacije između svih likova usložnjavaju, tako radnja Hemonovog romana postaje sve apsurdnija, no ako ga sagledamo u cjelini, možemo reći da je ovo roman o ničemu, na isti način na koji je i Seinfeld serija o ničemu, što je bio rezultat šale koja je uhvatila korjenje među ljubiteljima (svaki put kada bi se gazda pojavio, ja sam mu dao lice i stas Kramera). “The Making of Zombie Wars” je isječak iz života nekoliko ljudi koje je sudbina povezala na čudan, pomalo komičan i generalno tragičan način. Momenat superiornosti u knjizu su numerisane scenarističke ideje Joshue Levina od kojih bi se moglo satkati nekoliko jako dobrih Trominih filmova.
OCJENA: Nikakvo izbijanje iz cipela, ali ni besmisleni bezobrazluk, ova knjiga je savršeno skladna drama koja me zainteresirala za ostale radove Aleksandra Hemona. /10
Asa Akira – Insatiable – Porn: A Love Story
Mnogi ljubitelji svijeta pornografije (da ne kažem drkadžije) Asu Akiru nazivaju azijskom verzijom Jenne Jameson. Meni kao tinejdžeru devedesetih uratci plavokose zvijezde filmova za odrasle nikad nisu bili suviše privlačni zbog njenog plastičnog izgleda. S druge strane, Asu sam upratio u otprilike isto vrijeme kao i Sashu Grey. Kako je za razliku od Sashe Asa sebe često znala nazvati feministkinjom, navukao sam se na tanak led i pročitao 190 stranica Asinih memoara. Rezultat? Od juna ove godine nisam pogledao ni jednu scenu u kojoj glumi Asa Akira.
Nisam očekivao Dostojevskog kada sam uzeo listati memoare porno glumice. Površnost. Apsolutni nedostatak stila. Dosadne, vulgarnostima nabijene anegdote koje mogu zadovoljiti jedino apsolutne fenbojeve. Ne, ništa od toga mi ne predstavlja toliki problem. Problem je Asa Akira i njeno promišljanje o životu. Naime, ako je suditi po ovoj zbirci odrona, Asa je toliko prokleto beznadežno plitka da je uspjela ubiti želju u meni za praćenjem njenog rada u potpunosti.
U pitanju je emotivno hendikepirana osoba čiji mentalni sklop izbljuvan po papiru uspijeva anulirati najbazičnije potrebe autora ovog teksta. Nakon kilometara opisanih penisa svoju monstrouznu zbirku Asa završava pismom nerođenom djetetu koje je nešto NAJGORE i NAJBEZUKUSNIJE što sam IKAD PROČITAO. Čitanje tog dreka izazvalo mi je fizičku i psihičku mučninu te se usrdno nadam da njeno dijete, ukoliko ga bude imala, nikad neće dobiti priliku pročitati taj dio knjige. Reći da bi bilo bolje da se prihvati svog posla je upravo ono što ne želim izustiti jer je to uvreda na račun inteligentnih osoba koje rade u svijetu zabave za odrasle.
OCJENA: Memoari Ase Akire su toliko prokleto glupi i bespotrebni da od juna nisam pogledao nijedan njen pornić. Treba li više? / 10
Jeff Lindsay – Dexter's Final Cut
Jeff Lindsay – Dexter is Dead
“Dexter je mrtav?” Haleluja! Jedno se mora priznati: Jeff Lindsay je uspio fantastičnog lika srozati ne na niske grane već ispod zemlje, kao da se dogovarao sa producentima iz kuće Showtime. “Krenite vi, stiću ću vas”, rekao je Jeff i zakucao serijal sa dva nevjerovatna užasa. Da nisam čitao elektronske verzije knjiga, bilo bi mi žao papira, ovako mi je žao struje koju sam iskoristio za punjenje baterije Kindle čitača. Kritičnija od dvije je Dexter's Final Cut koja na nevjerovatan način uspijeva apsolutno nemati nikakvog smisla sa likom Dextera, prijašnjim knjigama, karakteristikama likova ili bilo čim što je vezano za serijal. Padalo mi je na pamet da je sedma knjiga možda metafora za krizu srednjih godina, ali kako sam dalje odmicao, bivao sam svjestan da je zapravo primjer mladim ljudima zašto se ne treba drogirati. U posljednja dva dijela svog serijala, Jeff Lindsay je uspio u potpunosti naškoditi svojoj ostavštini. Čitajući ovo, pred očima mi je titrao lik mog druga Aleksandra koji me počesto zna upitati kako imam živaca čitati ovakva sranja. APSOLUTNO VEZE NEMAM. Dexter je mrtav? Bolje za njega.
Stephen Blackmoore – All Bad Things
Mike Stackpole i Nathan Long – The Earth Transformed
Mike Stackpole i Nathan Long – The Death Machines
Fallout 3 kakvog smo htjeli, tako su novinari iz sektora igraće industrije opisivali Wasteland 2. Ni ja nisam štedio na hvalospjevima, u pitanju je jedna od najboljih igara 2014. godine u čijem su deluxe paketu igrači dobijali i tri elektronska primjerka novela baziranih na svijetu Wastelanda. Nakon predivnih pedesetak sati u suludoj pustinji Briana Farga, bacio sam se na knjige. Imena autora vam najvjerovatnije neće ništa značiti, u pitanju je trojac koji iza sebe ima omanji šleper objavljenih naslova, dobrim dijelom iz domena licenciranog materijala. Od Star Warsa na X-Wing i Heroese (televizijsku seriju), pa na autorske radove. Vrijedi napomenuti da je koautor Rangers & Raiders serije Nathan Long i glavni pisac Wastelanda 2, što se dalo osjetiti.
U pitanju su knjige koje se teško mogu preporučiti ikome ko nije igrao Wasteland 2. Trebali bi odigrati igru jer bez tog iskustva čitalačko je poprilično tupo, na trenutke umobolno dosadno. Stephen Blackmoore je imao jedan jedini zadatak – opisati nastanak jedne od najluđih frakcija Wastelanda, hipernasilnih religijskih fanatika koji prenose Božju riječ u vrijeme nuklearne postapokalipse. Koliko je teško napisati dobar materijal na tim osnovama? Očigledno mnogo. Nepovezanosti, plitkost i kartonski likovi karakterišu sva tri naslova, pretjerano loše čak i za bonus materijal jedne igre. Djelo Mikea Stackpolea i Nathana Longa bespotrebno podijeljeno u dva dijela govori o odista specijalnom Pustinjskom rendžeru i ukusniji je zalogaj u poređenju na Blackmooreovog (ne)djelo, ali da je hit – daleko od toga.
OCJENA: Čitati samo ukoliko nemate pametnijeg posla i ekstremni ste ljubitelj serijala Wasteland / 10
J.R.R. Tolkien – The Hobbit
Prvi susret sa likom i djelom najvećeg dragulja u kruni high fantasy ostvarenja desio se 2005. godine u pomalo čudnim okolnostima. Ležao sam na ortopediji na Koševu sa višestrukim lomom noge nastalim vjerovanjem da sam neuništiv i da se ništa loše ne može desiti ako apsolutno neiskusan stanem na skejt i krenem niz stepenice. Da prekratim vrijeme čekajući dolazak televizora (kakav tablet i laptop tada…), moj bivši televizijski urednik Saša donio mi je našu ediciju Hobbita. Nisam baš blagonaklono gledao na Tolkienov rad, pa mi je trebalo mnogo vremena da knjigu i otvorim. Zamislite koliko važnijih stvari nepokretan čovjek može izmisliti samo da ne uzme čitati nešto? E ja sam povrh toga još i smatrao da je važnije i bolje da učim za ispite – istina je da su mi fantazijski žanr ponajviše zgadili poglupi primjerci humanoida iz metal svijeta koji su od toga pravili nešto svoje i nejasno svakome izvan njihovog kružoka.
No počevši čitati Hobbita, nije mi trebalo dugo da zavolim cijelu priču i avanture Bilba i njegovih saputnika u potrazi za ukradenim blagom.
Knjigu nisam dovršio tada jer sam izašao iz bolnice, a i televizor je došao, pa sam ove godine u sklopu truda da pročitam pedeset knjiga odlučio da se vratim u zemlju patuljaka, vilenjaka i odvratnih paukova (pomogla je i činjenica da sam zavolio Lord of The Rings Online). Tolkienov Hobbit nije izgubio ni jednu mrvicu šarma koju je imao onda 2005. godine. Štaviše, danas kad sam oslobođen vlastitom voljom nametnutih lanaca i stereotipa, uživao sam u naslovu. Pisanje je zgusnuto, živo, na svakoj stranici su novi likovi i nova dešavanja. Ono što me privlači u odnosu na djela koja planiram nekad kasnije pročitati (famozna prstenasta trilogija) je činjenica da je ovo knjiga krojena i pisana za djecu, ali koja ni u jednom trenutku ne zaglupljuje niti čini zlo dječijoj mašti. Ostavlja dovoljno prostora i slobode da klinci (i mi stariji) namaštaju šta god žele, ali ih Tolkien majstorski vodi ka zaključku avanture. Uključite maštu i prepustite se famoznom iskustvu.
OCJENA: Predivna, konkretna bajka za mlađe i starije prepuna šarolikih krajolika i svakolikih likova. Ukoliko volite bajke, ovo obavezno čitajte. Ukoliko ne volite bajke, ubili ste dijete u sebi i žalim vas u potpunosti /10
Blake Crouch – Pines, Wayward, The Last Town (Wayward Pines Trilogy)
Prije godinu dana sam prvi put čuo da se sprema novi televizijski serijal Wayward Pines. Tadašnji izvori su obećavali da će Wayward Pines današnjoj televiziji biti ono što je Twin Peaks ondašnjoj. Podizanju znatne količine prašine nije odmogla i činjenica da će glavnu ulogu tumačiti Matt Dillon, a da će posao jednog od izvršnih producenata preuzeti M. Night Shyamalan. Ono što niko nije napomenuo je da postoji književna podloga novog serijala, a to je trilogija američkog pisca Blakea Croucha. Crouch, apsolutno nepoznat svim ljudima koje ja poznajem (a većina ih čita) je američki pisac, autor više od dvadeset knjiga koje se tematski najviše kreću u domenu misterije i drame (čitaj: lako probavljiv i uvijek tražen materijal). Kako je Crouch dobio ugovor sa Foxom i svoju najpoznatiju literarnu seriju prebaciti u novi format, to niko ne zna, a na kraju krajeva nije ni važno.
Pines je prvi dio The Wayward Pines trilogije u kojem upoznajemo agenta Ethana Burkea koji se budi neđe prebijen i bez prebijene pare. To neđe je naizgled idilični gradić Wayward Pines u kojem se Burke zatekao jer traži dvoje nestalih agenata. Malo pomalo, naš junak shvata da sa gradom i njegovim stanovnicima nešto žešće ne štima…
Da ne bih odavao dalje – Pines je pitko SF djelo. Crouch ne pametuje, koristi jednostavan jezik da vam u glavi zarola film. To je funkcija ove knjige, nema pametovanja, idemo u kost. Wayward Pines i uvrnutost likova je opisana polako, natanane i efektivno, a paranoja, te osjećaj očajanja koji Burkea počinje satirati veoma brzo su opipljivi, te pomažu konstantnom okretanju stranica u potrazi za rješenjem misterije. Finale knjige je odlično, zapetljaj na samom kraju nisam očekivao, jednu sasvim solidnu vožnjicu završio je urnebesno dobro. Pitam se o čemu je zapravo Crouch mogao pisati u druga dva dijela trilogije, a da ima imalo smisla.
Naknadno dopisano:
Bilo je i za očekivati da će kvaliteta Blakeovog djela opadati kako se nastavci nižu. U posljednja dva dijela trilogije vidljivo je da se Crouch muči sa radnjom jer je sve faktore iznenađenja i zdravu dozu paranoje ispucao u prvom dijelu trilogije. Trilogija pati od matriksizma, gdje je prvi dio zaista dobar, drugi se da čitati, a treći listaš i pitaš se zašto to sebi radiš. Ono što je pohvalno u cijeloj priči je FANTASTIČAN epilog napisan u vidu jedne jedine rečenice gdje si je autor ostavio prostora da u bilo kojem trenutku nastavi priču bez da ruši bilo kakvo pravilo trilogije.
OCJENA: Neočekivano dobro SF djelce, jeftino i efektivno, sa vidljivim padom kvalitete kako se knjige nižu. / 10
David Shoemaker – The Squared Circle: Life, Death, and Professional Wrestling
Danas je poprilično teško pronaći dobru knjigu o američkom profesionalnom hrvanje. Profesionalno hrvanje je kod nas poznato pod imenom kečeri (što dolazi od termina catch wrestling, posebne hibridne sportske discipline koja je kombinirala nekoliko borilačkih sportova, a prakticirala se najćešće na karnevalima i sajmovima). Jedan od glavnih razloga te suše je činjenica da većina materijala koji se prodaje kao šokantan, ekskluzivan i prepun činjenica koje dosad niste mogli pročitati nigdje drugo nit je šokantan ni ekskluzivan, a kamoli pun činjenica. Većinu knjiga loše pišu aktivni i penzionisani hrvači uz pomoć drugih pisaca, a gro izdavaštva se vrši pod kontrolom korporacija kakve su World Wrestling Entertainment. I da, baš će Vince McMahon dopustiti da ga neko blati dok on daje novac za izdavanje.
Baš kao i dokumentarac “Beyond The Mat”, knjiga kolumniste Davida Shoemakera baca nekoliko novih snopova svjetlosti na svijet profesionalnog hrvanja. Ovo je zanimljivo organizirana knjiga koja se novinarski zanima za historiju profesionalnog hrvanja, nastanak i evoluciju istog, kao i za biografije nekih od najvećih, ali i nezasluženo manjih imena ovog teškog posla. Knjiga je to puna sretnih i tužnih istina, ali i dosad neobjavljenih podataka vezanih za poslovne poteze korporacija kakve su WWE.
Ukoliko ste ljubitelj hrvanja, teško je da ćete pronaći inteligentnu analizu hrvanja i krvave historije istog. Shoemakerova knjiga je taj dragocjeni biser, taj rijetki primjerak odličnog i nezavisnog u pisanju o ovoj specifičnoj temi.
OCJENA: Možda i najbolja knjiga o profesionalnom hrvanju ikad napisana, a pročitao sam ih nekoliko. Novinarski konkretno, potkrijepljeno izvorima i argumentima, The Squared Circle je naslov vrijedan čitanja. Ukoliko se želite upoznati sa lažnim sportom kroz štivo, ovo je knjiga koju želite pročitati / 10
Marko Šelić – Napet Šou
Sa Markom sam u lavhejt odnosu do te mjere da imam pojedine prijatelje koji pretpostavljaju da gajim određenu vrstu gej intencija ka ovom fjužeperu (fusion reper) i piscu. Gej konotacija nema, ali čovjekov rad mi je i više nego zanimljiv, prvo što se bavi svime čime se ja bavim i to daleko uspješnije, drugo što pokušavam prodrijeti u istinu iza zaluđenosti moje životne saputnice sa muzikom, likom i djelom ovog umjetnika. Nakon “Malterega”, knjige koja je mogla biti sjajna da svaki lik u istoj ne priča kao Marko kad baca rime, što me mentalno izmučilo i uništilo, Marko je izdao knjigoalbum “Napet Šou”. Da ne bih ulazio u pisanje o albumu, reći ću samo da je nakon prosječne “Treće Strane Medalje” i albuma koji zvuči baš kako mu zvuči i ime, a zove se “Deca i Sunce”, “Napet Šou” povratak u formu, s tim što je kriziranje u žanru otišlo i sasvim dalje, ali eto, Marko nije reper, pa nisam slušao rep album. Knjiški dio knjigoalbuma je zapravo prošireni buklet prepun bespotrebnih slika (ima ih najmanje deset u kojima Marko sjedi sa rakijom i cigarom, valjda zato što svi umjetnici moraju sjediti sa rakijom i cigarom) i više ili manje osrednjih eseja na temu pjesama. Ondje gdje se Marko uključi, tu je sasvim dobro, čak i čitljivo, no neki od gostiju kojima je prepustio priliku da nas maltretiraju su više ili manje za metka u glavu. Na nekoliko mjesta se osjeti i nesnosni smrad izmeta čudovišta nazvanog NGO sektor, a kvazi kritikovanje (sa naglaskom na KVAZI) rada bendova Dubioza Kolektiv i SARS u dijelu “Stomak” mi je izvrnulo želudac. Cijeli materijal je mogao sa 250+ stranica biti sveden na sedamdesetak dobrih do vrlo dobrih, ali Laguna je tu, ima se može se pičke se lože se, pa je sve to upakovano šminkerski i spremno za klinke. Brat bratu, preskoči knjigu, ali album (ukoliko možeš prijeći preko umjetnosti u vidu bespotrebno nabuđenih aranžmana i počesto zbunujućih muzičkih podloga) vrijedi poslušati zbog nekoliko veoma dobrih tekstova u kojima vlada neprikosnoven dilandogovski štih.
OCJENA: Najdeblji buklet sa haman jednom te istom slikom na skoro svakoj strani koji sam ikad vidio / 10
Ralph Sarchie – Beware The Night
Ima nas svakakvih i zato je možda i najpoštenije da se niko više ne obazire na kritičare bilo čega, bili to fasadni radovi ili umjetnost. Dok su svi više ili manje popljuvali još jedan nadnaravni horor “Deliver Us From Evil”, ja sam jedno poslijepodne baš uživao u tandemu Bana-Ramirez. Film je nasilan i ima svoj štih, ali eto – kritičarima se nije svidio. Sama premisa mi se učinila poprilično zanimljivom; priča je bazirana na liku i djelu Ralpha Sarchieja, njujorškog policajca koji je spletom okolnosti naletio na nekoliko natprirodnih situacija, postao religiozan, te se počeo baviti egzorcizmom. Knjigu je uz pomoć Lise Collier Cool pisao sam Sarchi, a ista donosi pregled najgoreg s čim se susreo, po vlastitom izboru. Bila bi ovo poprilično slatka zbirka čudnovatih priča za laku noć da u jednom trenutku Sarchie ne odluta i ne počne mlaviti glupostima. Za sami početak, uvjerava čitatelje da sama pomisao na đavla dopušta đavlu da uđe u život osobe (a on piše knjigu o demonima koju čitaju ljudi koje interesuje tematika demona i egzorcizma – drugim riječima, najebali smo). Nedugo nakon početka počinje gušiti sa konstantnim ponavljanjem da je tri ujutro nesveti čas i da sve demonsko dolazi u tricama jer je to ismijavanje Svetog trojstva (kada to napiše sedamdeset i osam puta u tristo strana – DA, SHVATILI SMO!!!). Na samom kraju, iako pokušava biti ležeran po pitanju skeptika i ateista, Sarchieju to ne uspijeva, te navalentno inzistira da čovjek počne vjerovati u Boga, inače je donji. Zbirka molitvi koje se koriste tokom egzorcizma na samom kraju su zanimljiv dodatak.
OCJENA: Ovo je mogla biti lijepa zbirka (istinitih) priča nadnaravnog karaktera sa samog ruba stvarnosti, nakon sedamdesetak strana pretvorila se u zbirku nadnaravnog gubljenja vremena sa čovjekom koji je spreman opaliti šamar nekome ko ne vjeruje u boga / 10
Andy Weir – The Martian
Andy Weir je, sudeći po trenutnim rezultatima, čudo. Čudo od programera (radio za firme kao što su Blizzard i AOL) i čudo od pisca koje je 2011. godine samo izdalo svoj prvi roman “The Martian” koji je 2014. otkupio Crown Publishing i objavio opet. Tu nije kraja Weirovoj sreći; njegovo čedo će biti ekranizirano pod režiserskom palicom Ridleya Scotta i prikazano pučanstvu planete naše u novembru 2015. U pitanju je zanimljiva SF premisa o čovjeku kojeg njegov tim ostavi na Marsu misleći da je mrtav. Ovaj se budi i shvati da je sam na planeti prosječno udaljenoj 225.000.000 kilometara od Zemlje, gdje prosjek zavisi od trenutnog položaja Marsa i Zemlje u Sunčevom sustavu. Knjiga sadrži dva dijela koja se smjenjuju i sapliću jedan o drugi; prvi su dnevnički upisi našeg osamljenog jahača marsovske gravitacije u kojima se on obraća čitateljima u prvom licu. Drugi je klasična naracija iz trećeg lica u kojoj se opisuju potezi, osjećaji i akcije ljudi iz NASA-e koji pokreću akciju spašavanja, te luckaste posade koja je našeg majstora zaboravila na crvenoj stijeni koju je upečatljivije posjetio drug Arnold. U to ime…
Mark Watney je astronaut, botanista, priučeni mehaničar, savršen poznavatelj Marsa, krompira, tla, bakterija, fizike, pogonskih goriva i načina da izdvoji vodu iz mokraće. To je dobro (pogotovo za njega). Mark Watney je također i nekarakteristično i krajnje neodgovarajuće nezabrinut i opušten za osobu u svojoj situaciji. Nikad nisam ostao sam na Marsu, ali sam poprilično siguran da bi bilo puno više straha i patnje nego što je u knjizi Andyija Weira. Rezultat toga je sljedeći: knjiga sa odličnom premisom mogla je biti fantastičan SF roman, no zapravo je samo okej razbibriga koja na trenutke poprima obrise dosadnjikavog. Weir koliki god majstor bio, nije uspio uklopiti i pomiriti u jednom čovjeku stručnjaka i zajebanta, pa obje strane ličnosti padaju na testu. Zanimljivo: ukoliko zaglavite na Marsu, imajte uza se primjerak “Marsovca”. Navodno, svi navedeni naučni podaci su precizni i tačni.
OCJENA: Lijepo je čitati o patnji jednog čovjeka usamljenog u dalekom svemiru, nije lijepo da ja moram da ga upozoravam mentalno da mi njegove opservacije o disco muzici nisu ni najmanje smiješne. Da ne pričamo koliko štete liku i djelu / 10
J.K. Rowling – Harry Potter & The Sorcerer's Stone
Neka srbijanska privatna televizija satirala je u novogodišnjem programu sa filmovima Harryija Pottera koje smo gledali u pretpremijernim, premijernim, postpremijernim, repriznim i postrepriznim bonus terminima. U fazonu, kad smo već kupili, deri ga sad. Istina je da nisam čitao nijednu knjigu iz serijala niti sam gledao ijedan HP film, pa sam odgledavši po dvadeset minuta svakog zaključio da je možda vrijeme da se i ja priključim vozu odraslih čitatelja ovog serijala koje Henry Rollins obožava mrziti. Mogu reći da sam ušao poprilično negativno u upoznavanje Harryija i njegovog svijeta, no izašao sam sretan, razdragan i mlađi petnaest godina. U pitanju je knjiga za djecu i one koji mogu podnijeti trolove, magiju, likove koji nijednu dlaku ne ispadaju iz kalupa, klasične protagoniste i antagoniste. J.K. Rowling je dokaz superstar spisateljice, one koja uspijeva uzeti klasičan recept, presvući ga kvazi-novom kožom i zaraditi milione. Uz puno sreće, odlično nasumično odabranu državu poslovanja i sjajnog agenta i izdavačku kuću.
OCJENA: Idemo, Harry! Navijam za tebe! I za Rona i za onu curu što joj ime ne mogu zapamtiti! Simona? Silmiona? Hermione! Tako je! Naprijed Harry, sve sam to već vidio, ali mi je beton kako god da okreneš / 10
Kurt Vonnegut – Cat's Cradle
Moja dva prijatelja, Boris i Aleksandar, počastili su me vidno neumjesnim komentarom da sam žanrovski ograničen, što mene nije spriječilo da se ne naljutim barem malo krajem prošle godine i da ih upitam šta ja to trebam pročitati da budem načitan kao oni. Dobio sam hrpu naslova, a godinu sam započeo sa Kurtom Vonnegutom i njegovom “Cat's Cradle”. Priča iz prvog lica o piscu početniku koji za cilj ima napisati knjigu “The Day The World Ended” u kojem će obrađivati temu nastanka i eksplozije prve atomske bombe je zanimljivo djelo. Radi se o poprilično tankoj knjizi (179 stranica) unutar čijih korica žive zanimljivi likovi, maštovite lokacije i dobra doza zdrave satire, no kako sam klizio niz stranice, shvatio sam da mi je Vonnegut ovdje ostao poprilično nepovezan, a samim tim i dosadan. Ni u jednom trenutku nisam vidio nit koja bi me zainteresirala da prionem čvrsto na čitanje. Većina knjige prođe u nekoj vrsti čitalačke izmaglice. Imam osjećaj da je Kurtova ideja mnogo dobra, ali nije baš razmislio o realizaciji. Nešto kao ja na samim počecima pisanja Dnevnika Preživjelog. S tim što si Kurt može dopustiti ovako nešto, a ja ću imati priliku da se naknadno ispravljam.
OCJENA: ‘nako si ti to meni, Vonnegute. I ti i ja dobro znamo da je moglo bolje / 10