Želio bih iskoristiti ovu priliku da upozorim sve da nisam medicinski stručnjak, ni osoba od autoriteta po pitanju sportskog trčanja. Ovo je moj opis mog iskustva, ako vas inspiriše, to je sjajno, no ako imate neke probleme ili sumnjate da bi ih mogli imati, prije nego što počnete trčati, razgovarajte sa Vašim ljekarom.

Promišljao sam da li trebam ovaj tekst razbiti na dva manja, ali sam shvatio da osoba koja želi čitati – ona će ga i pročitati, bez obzira na dvije hiljade riječi više ili manje. Dopustit ću sebi da posavjetujem da ga pročitate – ako ništa, ovo je moje svjedočanstvo o upornosti, rezultatu i ispunjenim željama uz trud i volju, pa bi vrlo lako mogli pokupiti malo te dobrote, pogotovo ako ste antisportaš kao i ja.

KO FUĆKA, PIČKA

1996. godine, život u sarajevskom naselju Dobrinja nije bio lak. Moja porodica trpila je iste nedaće kao i svi ostali građani Bosne i Hercegovine, no za mene je put u jednu ruku, na jedan određen način, bio i teži – bio sam izbjeglica čiji roditelj nije odlučio da se ostane u izbjeglištvu, već smo se, čim je bilo sigurno koliko-toliko, vratili u rodni grad. Djeca u tom periodu nisu baš na dobar način percipirala izbjeglice, što je sasvim normalno – nekome se nije radilo o glavi svaki dan. Bez ulaska u priču koju izbjeglice veoma često vole da potežu, a to je poprilično idiotska ‘Dokaz da je i nama teško bilo’, reći ću samo da se izbjeglištva sjećam u vidu scena, isječaka, ali da se poslijeratnog perioda i druge polovice devedesetih sjećam jako, jako dobro. Nije bilo baš ugodno govoriti hrvatskim, sa hrvatskim naglaskom usred podrumske škole na Dobrinji. Sve izbjeglice dobijale su poprilično žestok tretman i po nekom nejasnom principu, mi koji smo izbjegli u ostale balkanske zemlje bili smo gore tretirani nego djeca koja su se vratila iz Njemačke, Austrije ili Švedske. Nama balkancima mogao si kačiti epitete – ustaša i četnik. Shodno tome smo i bili maltretirani.

Nekome je palo na pamet u odboru osnovne škole “Osman Nuri Hadžić” da napravi specijalni razred gdje će smjestiti sve izbjeglice – sve nas ustaše, četnike i ostale koji su zamuckivali bosanski jezik, te se mučili da shvate klince koji te mrze (opravdano) jer imaš Game Boy (nisam imao Game Boy, ali sam govorio ‘kemijska’). Bio sam svjestan da će taj vid segregacije uveliko doprinijeti da postanemo još bolja meta za ostale u školi, te sam nakon objavljivanja te odluke otišao kući plačući i moleći mamu da me ostave u razredu u kojem sam dotad bio. Ne znam kojim čudom, ona je otišla u školu i izganjala upravo to – bio sam na kraju jedino dijete-izbjeglica koje nije pohađalo razred sastavljen od drugih izbjeglica, već onaj isti u kojem me mnogo ljudi voljelo mrziti.

U šestom razredu, 1997. godine, nekoliko kolega-učenika već se pokazalo prividno starijim i kvazi-ozbiljnim, što je uključivalo i dodatne nepogodnosti. Jedna od njih je bila i pušenje. Naime, tada je sarajevska Drina koštala marku i kako bi se doimao više cool, više ozbiljan, više u skladu sa okruženjem, morao si kupiti cigarete i početi pušiti. Postojala su samo dva pravila – prvo je glasilo “Ko ne puši, pička.” Drugo također nije bilo ništa manje glupo: “Ko fućka, pička.” Za vas nepušače ili neupućene – fućkanje je nekompletno uvlačenje dima u respiratorni sistem, tj. izbacivanje dima čim on uđe u usnu šupljinu.

Godinu dana kasnije u razredu možda nisam bio toliko maltretiran kao godinu prije, ali su i dalje neki voljeli da mi prave probleme, pa sam se, kao i svi, prihvatio cigareta jer nisam želio da se bijem i zbog toga. Naravno, pušenje nije bilo dovoljno; prolazio sam rigorozne kontrole od strane starijih u razredu koji su željeli da vide da li pušim kako treba, odnosno da li uvlačim. Imao sam jedanaest godina, počeo sam pušiti. Pričajući sa svojom djevojkom, shvatio sam da je njoj takvo nešto apsolutno nepojmljivo. Ali istina je takva.

Nisam aktivno kupovao cigarete sve do početka srednje škole 2000. godine. Prije toga, kupimo cigarete nas trojica i pušimo. U srednjoj sam počeo kupovati, a cigarete su se iz instrumenta odbrambenog sistema pretvorile u instrument zajebanosti, pa mi je na ionako autsajderski status budaletine i rockera dodan i status onog lika što puno pije i puši. Moglo mi se jer sam se u srednjoj provlačio na izvanrednu mogućnost snalaženja, bio sam mrtvi kampanjac, ali predmete koje sam volio, zaista sam volio (geografija, historija, bosanski, sociologija, filozofija…). Prosjek mi je bio uvijek 4,5 – sve petice osim dvica na jedvite jade, iz matematike i latinskog. Bio sam ono što ljudi nazivaju intektualacem, ako uopšte neko tog ranga može da postoji u srednjoj školi.

LUDI SVIJET PRESS PUŠAČA

Dolaskom na 202-jku krajem 2003. godine i počevši sa radom na televiziji, cigareta je postala sastavni dio mog života. Ujutro, popodne, navečer. Najveći problem koji sam sebi napravio je kad sam priznao mami da pušim (a bilo je to početkom dvadesetih), pa sam počeo pušiti i u stanu. Znao sam ispušiti dvije kutije Drine dnevno, a petkom, kada bih radio ISK, broj se znao popeti i na tri ili četiri. Lančano pušenje u mom slučaju nije bilo samo stvar navike, stvar cigarete koja gori – vremenom sam zavolio cigarete, otkrio da uživam u tom bljutavom okusu i mirisima hemije i duhana, te mi je cigareta u vilici bila sastavni dio i imidža i ličnosti. Za mikrofonom, na bini, u kafani, cigareta je bila glavna.

Prvi put sam počeo razmišljati o prestanku kada sam saznao da ću postati tata. Ideja vodilja nije bilo dijete, zdravlje ni ekološki prihvatljivija budućnost, već sama ideja promjene, da se riješim nečega što me prati već godinama, više od pola mog života. Kada sad skontam, svojih šesnaest godina života dao sam u jednu ruku duhanu.

Termin porođaja bio je dvadeseti i sedmi mart 2012. godine, a ja prvog marta u jednoj sarajevskoj kafani puštao muziku i na pamet mi je pala pametna ideja da cijelu noć provedem u luchador masci, jednoj od onih spužvastkih maski koje prekrivaju cijelu glavu, a koje su tradicija meksičkih hrvača. Tu noć cigarete i alkohol su bili na račun kuće – pušio sam jednu na drugu i saljevao u sebe pivo. Noć se završila tako što sam se ispovraćao u masku i otišao kući kad sam skontao da više nema smisla (bilo je šest ujutro).

Sutradan sam, uništen mamurlukom epskih proporcija, odlučio da ću prestati pušiti. Da li je odluka bila dovoljna?

Ispostavit će se da nije. Naravno, prestanak za mene nije značio smanjivanje, tempiranje ili neku sličnu glupost. Ja sam zgužvao kutiju i bacio cigarete. Desilo se sljedeće: usred haosa sa rođenjem djeteta, cijelog pritiska koji sam osjećao, počeo sam pušiti nekoliko mjeseci kasnije, a usput sam dobio i punih deset kila, te se popeo na svoju najveću težinu od nevjerovatnih devedeset i pet kila. Osjećao sam se mnogo, mnogo loše.

KAKO DOVRŠITI KUTIJU NA PRAVI NAČIN?

Sjećam se kao i dan-danas, bio je dvadeset i prvi april 2013. godine. Sjedio sam na kauču u kuhinji, ispred mene kafa, pepeljara i kutija Drine, tri cigarete. Cijena kutije porasla na 2,80 KM. Nisam planirao, nisam očekivao, ali desilo se. Popio sam kafu lagano, opušteno, čitajući članke na nekom web magazinu, a te tri cigarete sam ispušio sa velikim užitkom. No taj dan je bio malo drugačiji od drugih dana. Zašto? Donio sam dvije velike odluke u životu. Prva je bila da prođem kraj trafike na trolejbuskoj stanici i da ne kupim Drinu. Razlog ove odluke ovaj put nije bilo ni zdravlje, ni promjena ni ništa od onoga što sam ranije navodio. Sjeo sam sam sa sobom i shvatio da je apsolutno idiotski da plaćam dnevno 2,80 KM, pa čak i 5,60 da me neko truje. Da, razlog je bio isključivo finansijske prirode. Jasno je da sam volio cigarete, ali jasno je bilo i da je to otrov. Tada su pare, kao i sada, bile dragocjene kao voda u Wastelandu, pa sam odluku prihvatio kao važnu i ispravnu, rukovao sam se sa samim sobom i pristupio provođenju plana.

Još jedna razlika između mog prvog i drugog pokušaja prestanka pušenja je bila u tome što drugi put nisam napravio grešku koju sam napravio prvi. Ako pokušavate prestati, a ne ide vam, veoma je moguće da činite sljedeću grešku, a to je da ne navikavate svoj mozak na stvari koje volite, ali bez cigarete. Prvi put sam izbacio kafu, pivo, smanjio sam jelo, sve one stvari koje su po meni vezane za cigaretu. Umjesto toga, počeo sam piti zeleni čaj? Zeleni čaj? Kako mene može jebeni zeleni čaj razbuditi kad mi je organizam NAVIKAO na kafu, kada sam proveo godine radeći na jutarnjem programu gdje sam do podne znao popiti i do osam kafa? Drugi put, u aprilu 2013. godine, ostavio sam sve – i kafu i pivo i masnu hranu. Samo sam cigareti rekao ne.

Druga velika odluka ticala se problema težine. U godinu dana pušenja nakon rođenja Lili spao sam opet na svoju klasičnu težinu od osamdeset i pet kila i nisam želio da se osjećam kao medvjed više nikad. Zato sam obuo tene, navukao šorc i majicu i u sivo prijepodne dvanaestog maja 2013. rekao Muni: “Ja idem trčati.”

PRVI PUT NA TRACI

Živim pored Parka prijateljstva na Dobrinji oko kojeg se vrti crvena tartan staza za trkače koju veoma često, usred najveće gužve bezobzirni roditelji koriste kao stazu za šetanje djece, pa onda nastane problem kada osoba koja trči ljutito dobaci da se sklone sa staze. Takav smo mi narod, najviše volimo nagaziti trkaču i biciklisti na stazu. Stao sam kod garaže na početak staze, početak koji sam svojevoljno odredio i pokrenuo aplikaciju “Zombies, Run!”. Vidite, veoma je dobro i važno ako želite da počnete trčati i da se zadržite u tome da pronađete zabavu dok to radite. Trčanje je u svojoj osnovi dosadan sport sa žestokim udarom na cijeloj tijelo. Zamislite trčanje kao kostur. Sve ostalo je meso i mišići, ciljevi, oblik aktivnosti… Zabavno je slušati muziku, zabavno je trčati sa prijateljima, čak je zabavno trčati i sam – rušiti rekorde, pomjerati granice. “Zombies, Run!” je sjajna aplikacija za pametne telefone, kombinacija GPS trackera i radijske drame u kojoj ide priča, vi ste jedan od likova u priči, a pomjeranjem kupite predmete za svoju bazu. Nakon toga, bazu na kompjuteru možete nadograđivati skupljenim predmetima. Meni je sama zombi tematika bila dovoljan razlog da aplikaciju kupim, te se ista ispostavila krucijelnim u mojim prvim danima.

Ljudi najčešće kad spominju aktivnosti kojima se bave govore o svijetlim trenucima, trenucima uspjeha, pomjeranju granica, a ja kontam da je bolje da vam odmah na početku ispričam mnogo realniju priču, priču o slini, nedostatku kisika i znoju.

Odmah na samom početku. Nije lagano, nikad ne postaje lagano, postaje samo lakše. Prvi put sam trčao (uslovno govoreći trčao) cijelih i nevjerovatnih tri kilometra i stotinu i šezdeset metara (možda je bilo četiri kilometra sveukupno jer mi GPS nije odmah uhvatio signal, ali više SIGURNO NIJE) punih sat vremena. Ko trči, zna koliko je ovo smiješno. 😀 Smiješno je i meni. Još smiješniji je bio sami kraj moje trke kada mi se želudac popeo u grlo, a onda sam počeo nasilno povraćati. Kući sam se vratio ispovraćan, blijed, bolestan, nevjerovatno iscrpljen, kao da ne posjedujem svoje vlastito tijelo. Nisam se osjećao sretan, nisam se osjećao lijepo i nisam osjećao da sam išta ispunio. No za divno čudo, unatoč poprilično negativnom prvom iskustvu – više me plašila tromost i deset kila zla nego jedno povraćanje. Povraćao sam i zbog glupljih stvari.

Upala mišića bila je ekstremna i enormna, do te mjere da sam trebao pomoć dok sjedam na WC šolju i dižem se sa iste. Dva dana kasnije, četrnaestog maja, izašao sam na tartan opet.

“ŠARKO ISTRČ’O MARATON!” – NE BAŠ

Kako su mjeseci prolazili, trčanje uz “Zombies, Run!”postajalo je malo tegobno, ali sam definitivno htio da nastavim da pratim svoje aktivnosti, te sam prešao na servis Runkeepera koji mi se svidio jer je nudio sve što mi je trebalo – koliko, kojom brzinom, gdje i kako. Kako god, upravo je horror aplikacija bila zaslužna za sticanje navike i vjerujte mi, možda je bolje da na samom početku razmišljate o zabavi nego o zdravlju i statistikama kako bi stekli naviku i želju da izađete. Prvi treninzi, prva trčanja bila su sasvim nova iskustva u mom životu, sve je bilo sasvim novo, no primjetio sam da sa svakim novim izlaskom na traku mogao sam povući više, dalje, manje sam kašljao i manje sam pljuvao crne nakupine koje samo čekaju da produžim dalje da rastegnu svoje crne nogice i kao neka paukolika stvorenja odu u travu. Katran je ubica. Vjerujte mi.

A ovako sam izgledao nakon Fun Runa 2013.
A ovako sam izgledao nakon Fun Runa 2013.

Bio sam pozvan da u septembru 2013. godine dođem na startnu poziciju FUN RUN trke koja se održavala u sklopu Sberbank Sarajevo Halfmarathona 2013. Došao sam, onako više iz znatiželje, nego bilo kakve ideje šta radim. Ne u potpunosti zainteresiran, sa teškom pamučnom majicom i lošim tenama, istrčao sam FUN RUN (4K utrku) za nekih dvadesetak minuta, a kroz cilj sam prošao snimajući sebe. Idiot. Ali opet, to je jedan od tih zabavnih faktora koji te zadržavaju u igri i kad malo bolje promisliš, i nisu toliko idiotski koliko se čine.

Smiješna stvar vezana za moje prvo oficijelno organizirano trčanje – prijatelj Mirza kojeg sam i ja jednim dijelom u aprilu ove godine uspio navući na trčanje tada nije znao na koju trku ja idem, pa je svima pričao kako je Šarko istrč’o polumaraton!

E MOJ PLANTARE…

Kao da mi je za vrijeme FUN RUN-a neko ubacio bubu u uho. Zapravo i jeste, cijela atmosfera je poprilično adrenalinski napucana, to je bila ta buba. Pomislio sam… a zašto meni treba oficijelni polumaraton? To je 21,1 KM, kako bi bilo da ja vježbam i da sam pokušam odraditi svoj vlastiti polumaraton? I krenuo sam. Runkeeper nudi sjajne programe koji pomažu ljudima različitih sposobnosti da bezbjedno počnu trčati i osjete užitak ili da unaprijede svoje sposobnosti – moj program sastojao se od trčanja utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Malo nesretno izabrani dani, ali nema pomjeranja, te sam počeo raditi na tome.

Program koji traje dva do tri mjeseca sam prekinuo nakon mjesec dana – razloga je bilo više. Sarajevo je počinjalo bivati obavijeno ne maglovitom, nego smogovitom otrovnom zavjesom, a i nakon svog prvog desetog kilometra, noga koju sam prethodno lomio nakvasala je do proporcija koje anatomski atlasi izlistavaju na stranicama sa naslovom “Deformacije”. Prestao sam pratiti program jer sam bio ubijeđen da će mi biti samo gore, te sam nakon dvije do tri sedmice odmora počeo ponovo trčati, barem tri od četiri puta sedmično – umjereno, lagano, uz dodatna zagrijavanja. Pomogla je činjenica da sam se u jednom trenutku navukao ozbiljno na jogu koju iskreno preporučujem svim ljudima, a posebno onima koji trče – određeni elementi joge su najbolje zagrijavanje koje postoji za ovaj sport.

Da budem iskren, poprilično sam kasno odlučio da želim izaći na sarajevski polumaraton u 2014. godini – avgust je već zagazio u svoj deseti dan ili tako nešto, dakle, imao sam za intenzivnu pripremu nešto više od mjesec dana što nije dovoljno, ali samopouzdanje je bilo na nivou, a fizička sprema sasvim uredna da mogu istrčati osam kilometara za manje od sat vremena. Odlučio sam raditi na disanju i snazi, držanju distance  i vjerovao sam da ništa ne može krenuti po zlu, sve do četiri dana prije samog maratona kada sam prvi put trčao trku od petnaest kilometara i kada sam osjetio oštru, nevjerovatno jaku bol u obje pete.

Došao sam kući sa rekordima u brzini i distanci, te bolovima koji nisu jenjavali. Surfanjem i analizom bolnih tačaka dolazim do Plantar Fasciitisa, odnosno upale fascije, odnosno bolnog stanja karakterističnog za trkače koje se manifestuje kao oštra bol u peti i tabanu. Upala fascije se treba tretirati kao ozbiljna povreda, uz odmaranje, lediranje, konzumiranje lijekova uz nadležnosti doktora, te eventualnu operaciju ukoliko upala eskalira u milion i jednu bolnu stvar u koju može eskalirati.

Četiri dana prije sarajevskog polumaratona, sjedio sam kući, nogama valjao flaše sa zaleđenom vodom, istezao noge i bolno se pomjerao sa mjesta na mjesto. Da li je to znak da ništa od dizanja na viši nivo?

JA SAM TI

Dani do polumaratona su prolazili sporo, kao da im je cilj da podignu napetost. Ja sam svakodnevno ledirao noge, masirao, istezao i primjetio da mi fali jedan značajan simptom fascije, a to je oštra bol u peti pri prvim koracima nakon dizanja iz kreveta. Nije mi pomoglo, prepao sam se još više jer sam čitao i o frakturama, polomljenim kostima. Ipak, u subotu, dan prije polumaratona, bol se skoro skroz povukla, a zamijenilo ju je blago zatezanje u desnoj nozi, onoj koja nije polomljena ranije i onoj koja me naknadno počela boljeti. Činilo se da ću ipak moći.

Nedjelja, dvadeset i prvi septembar. Deset do osam izlazim iz kuće i kiša odlučuje da će baš tada početi padati. Dolazim na stanicu gdje me čeka Mirza, isti ovaj što je pričao da sam istrčao polumaraton prošle godine. On je u punoj spremi, trči Fun Run, isti onaj koji sam ja trčao prošle godine. Moje iskreno mišljenje je da je on u boljoj spremi nego ja i da je mogao istrčati polumaraton, ali on je zaključio da mu je to previše za prvi put. Sačekali smo automobil i idemo do grada. Parkiramo se iza Al Shittyija i ja osjećam kako me počinje hvatati klasična fakultetska napetost, ona predispitna koja zna rezultirati proljevom galaktičkih proporcija. Međutim, ovaj put ne.

Napetost kao da mi signalizira da je tijelo spremno. Hodamo od Marin Dvora prema startnoj crti kod BBI Centra. Moje misli nisu usmjerene na trku, već na nogu. Pokušavam percipirati svaki korak kao nešto od najveće važnosti za moju budućnost. Dolazimo do BBI-ja, a ja shvatam da me noga sluša. Pomaže i činjenica da imam nove ASICS tene koje sam dobro razgazao i steznike za obje noge. Zadovoljan sam. Na startu hrpa ljudi –  starih, mladih, žena sa kolicima, muškarci sa bebama u naramcima, oficijelne majice polumaratona, kao i majice različitih, najčešće ultra drečavih boja. Ljudi – mladi, stari, debeli, mršavi, nabildani, trontavi, domaći, strani. Naglasci i jezici. Svi hodaju gore-dolje, na svakih tri metra neko se zagrijava, isteže. I ono najvažnije, svi se zajebavaju. Svi se naglas smiju, nema nikakve napetosti. Svako malo čuješ ‘samo lagano’, ‘opušteno, svoj tempo’, ‘sretno!’.

Jasno je da to baš i ne zanima Kenijca koji je uzeo prvo mjesto ove godine, ali poenta priče je da smo on i ja u istoj trci, ali definitivno ne i u istoj kategoriji, niti ulazimo u trku sa istim ciljem – dok on predstavlja savršenstvo ljudskog tijela, Božje remek-djelo koje hoda planetom Zemljom, ja predstavljam tebe koji čitaš ovaj tekst i mučiš probleme sa kilogramima, ovisnostima, nemogućnošću da se natjeraš da se pokreneš. Ja sam ti. Moja pobjeda je samo moja, ali trebala bi biti dokaz da i ti možeš pobjediti, sve dok znaš zbog čega nešto radiš. Moj pogled na stvari je ovakav: kada trčiš, trebaš imati samo jednog suparnika – samog sebe. Bori se protiv sebe i kada oboriš rezultat koji si postigao prije novog rekorda, tako ćeš oboriti i tuđi. Sve dok trčiš da prestigneš druge, teško da ćeš išta postići osim ako nisi mrtvi profesionalac. Ovo je stvar unaprijeđenja, a unaprijeđuješ sebe, zbog sebe. Za sebe.

Trideset sekundi do početka trke. Sat otkucava. Sekunde nestaju. Svi su zgusnuti, sa lijeve strane glavne ulice ekipa koja trči Fun Run, sa desne strane polumaratonci. Neko govori nešto na razglas, ja ne razumijem ama baš ništa. Mičem nogom lijevo desno, provjeravam pertle pogledom. Dvanaest sekundi, počinju povici, bodrenja, ruke su u zraku. Odbrojavanje. Deset, devet, osam, sedam… svi broje u glas. Energija hiljadu i tristo ljudi prostor pretvara u energetsku loptu. Tri, dva, jedan… neki kažu da je opalio pištolj ili da se čula truba za početak trke. Ja nisam čuo ništa. Ama baš ništa osim buke koja je zvučala kao apsolutna blažena tišina.

OSTVARENI SAN

Tijelo je na samim počecima napeto, očekuješ da ćeš krenuti punom parom. No od mjesta na kojem sam se ja nalazio bilo je potrebno više od trideset sekundi da se masa pomjeri i da prođemo startnu liniju i da uđemo u trku. Krenuli smo. Sa lijeve i desne strane ulice ljudi skandiraju, fotografi slikaju. Kod zgrade Predsjedništva, Fun Run ekipa se odvaja i odlazi na Obalu Kulina Bana. U tih pet do deset sekundi sjećam se kad sam se prošle godine ja odvojio tu od polumaratonaca. Ove godine, ja sam u skupini koja nastavlja dalje, ka zgradi Zdravstva. A onda idemo uzbrdo, kuda trolejbus vozi, sve do Pionirske doline.

Po meni, ovaj dio puta je jednako težak kao i dio od Bentbaše do Kozje ćuprije, samo što je ovo sami početak, adrenalin i dalje drži, svi drže neki laganiji ritam, pa se to i ne primjeti toliko. Već na ovom dijelu sam shvatio da sam trebao ponijeti naočale, no nisam, te sam dio do stare zgrade američke ambasade trčao sa poluzatvorenim očima. Odlučio sam trčati bez muzike jer sam primjetio da kad trčim sa muzikom veoma često nabadam ritam, a ne slušam svoje vlastito disanje i tijelo, pa sam smatrao da je bolje da pokušamo bez.

Tako sam imao priliku da osluškujem druge ljude i da ih čujem kako dišu. Činilo mi se da niko ne diše glasno, kao da vlada određeno nepisanog pravilo da se ne diše kao na samrti prvih pet kilometara. Tek kada je nekoliko ljudi oko mene pročepilo i počelo disati glasnije, ja sam se također opustio, te uhvatio ritam disanja koji sam izgradio trčeći i kombinirajući vježbe disanja iz joge sa kretanjem. Otprilike to dođe jedan udisaj na svaka dva koraka, te sporije izbacivanje vazduha iz pluća u naredna tri ili četiri. Shvatio sam da mi to pomaže da smirim živce, pluća i srce, te sam se mogao skoncentrisati na rad nogu.

Dionica do Pionirske doline ima blagi uspon, onaj najgori i najteži, te mi je penjući se uzbrdo nekoliko puta palo na pamet da se zahvalim sam sebi na biranju rute preko Alipašinog polja gdje sam vježbao izdržljivost i disanje. Otprilike kod Arhitekture (više-manje, ne sjećam se) primjetio smo pobjednika polumaratona, Stenlija Kipruta. On se već vraćao nazad, korakom pouzdanijim od onoga Roberta Patricka u Terminatoru II. Ispraćen je bodrenjem i aplauzima svih nas puževa koji smo se tek kretali ka okretaljci kod Pionirske.

U povratku, imali smo priliku da trčimo krug (tačnije rečeno, polukrug) po stadionu Koševo, što su neki od učesnika iskoristili da se deru “Borac!” aludirajući na fudbalski klub iz Banja Luke, drugi su izlijetali sa staze da bi se uslikali sa čovjekom koji se brinuo oko trave na igralištu, a ja sam razmišljao o tome kako se osjećaju igrači kada igraju fudbal pred ispunjenim stadionom. Stadion je fascinantan i sa onako sablasno praznim tribinama.

2014-09-21 11.42.44

Postoji li trkačka nirvana? Jer takvo nešto sam doživio spuštajući se od stare američke ambasade do prve okrepne stanice koja se nalazila na raskrsnici kod Alipašine džamije. Sunce me udaralo u lice, a ja sam zažmirio i trčao. Osjetio sam ugodni dodir sunca, osjetio sam kako mi se tijelo zagrijalo, osjetio sam i znoj kako curi. Doživio sam trenutak mentalne tišine, sam sa sobom, okružen stotinama ljudi, a zvuci udara nogu od beton masirali su mi mozak. Vratio sam se u na trenutak u stvarnost kad je debeljuca ispred kafane Šetalište dobacivao “Š’a vam je, đe ćete, dobro je, bolje piva nego voda!”. Kad sam mu rekao da ćemo kasnije na pivo, on mi je dobacio “To, majstore! Sretno!” Izražavanje podrške na čudan, ali iskren način.

Na prvoj stanici uzeo sam čašu vode koju sam progutao u trku, te sam čuo sarkastični povik “Au, ovaj je profesionalac”, a onda sam napokon i razjasnio jednu misteriju, a to su bile tri osobe koje su imale visoke zakačene zastavice. Nisam vidio šta je motiv na zastavicama, odnosno primjetio sam natpis Garmin, ali nisam ni razmišljao. Onda sam shvatio da su u pitanju pejs seteri, tzv. zečevi, odnosno osobe koje trče određeno vrijeme, te diktiraju tempo – ako želite da završite u određenom vremenu, pratite te osobe. Dva muškarca i jedna žena, koliko sam kasnije uspio skontati, sa vremenima 1.45, 2.00, 2.15. Uvidio sam da možda jedno pola minute do minutu zaostajem za djevojkom koja je nosila zastavicu 2.15, pa mi je srce poskočilo sretno u grudima – noga me nije boljela, pratio sam 2.15 vrijeme bez ikakvog napora – da li to znači da mogu odustati od svog početnog cilja da samo završim i da čak usvojim onaj cilj koji sam htio ostvariti na sljedećem u Novom Sadu – da istrčim za 2.20?

No udaljenost između mene i zastavice postajala je sve veća, kako smo skrenuli kod Alte, ušli na Vilsonovo kod Vrbanja mosta i počeli trčati ka Dolac Malti. Desna noga, ona koja me zatezala, malo pomalo je postajala sve kruća, a onda u jednom trenutku, bol je zamijenila zatezanje. U tim prvim naletima bola, tijelo je toliko vruće da ne osjetiš ništa, no na devetom kilometru sam stao na momenat da popijem vodu jer su mi se ruke tresle, te sam istegnuo petu. Zastavicu sam još uvijek vidio. Ali kod Treće gimnazije, izgubio sam je u potpunosti iz vidokruga. Sreli smo se samo još jednom, na potezu do Kozje Ćuprije, ali ona se vraćala prema BBI-ju, a meni je prethodio težak put. Bol – enormna.

Bilo je jasno da me spašavaju steznici i dobre tene, da sam imao svoje stare, sigurno ne bih završio trku. Počeo sam trčati po petsto do osamsto metara, a onda bih stao i istezao nogu, ulazio opet u brzo hodanje, pa trčao. Ta muka, ta kombinacija istezanja, brzog hodanja i trčanja trajala je sve do gimnazije Obala. Na Skenderiji sam se okrijepio vodom i nastavio. Pridružio mi se daidža koji je trčao Fun Run, te me bodrio da ne smijem odustati, a ja sam bio u takvim bolovima da sam uspio samo procijediti da ću hodati do cilja, ako treba, samo da završim unutar tri sata. Sada je bilo jasno da je moj početni cilj bio najrealnija opcija. I iskreno rečeno, uhvatio me je bijes – pluća i srce su mogli izdržati i sjajno su me slušali, nisam imao umor u nogama niti grčeve na koje se dosta ljudi žalilo, bio sam zagrijan i spreman, ali povreda, povreda me spriječavala da uradim išta konkretno. Skontao sam da mi više odgovara umjesto sporog trčanja da trčim brže koliko mogu, da se istežem po deset sekundi da onda trčim opet, sa povremenim hodanjem. Na tom dijelu puta, od Skenderije do Vijećnice, ostvario sam neke od svojih najvećih brzina, upravo od tog čemera i jada koji me obuzeo.

Kako sam se krenuo penjati uz Bentbašu, shvatio sam da se dobro trebam čuvati. Svaka deformacija ceste, svaki kamenčić na koji bih nagazio, osjećao sam opasnu bol u desnoj nozi (lijevu nogu i ne spominjem, i ona me boli, ali ni sekunde kao desna). O svom putu ka Kozjoj ćupriji nemam puno reći – ostajem pri tome da je to pored uspinjanja na Pionirsku najteži dio sarajevskog polumaratona, ali ne zato jer si već u završnici trke, već jer je teren očajan, nagnut u stranu i kao stvoren da se ozlijediš. Tu sam prije polumaratona fasovao bol u petama, a za vrijeme ove trke, nagrađen sam sa setom fantastičnih žuljeva od kojih se jedan nalazi na pregibu između desnog palca i tabana. Fantastično iskustvo.

Na putu ka Ćupriji primjetio sam jednog trkača kako leži na podzidu, iznad imena nekog ambasadora, u jakim bolovima. Pitao sam treba li se pozvati hitna. Rekli su da je sve sređeno. Malo kasnije, kod ribolovne stanice, momak godina kao ja, možda malo stariji, gol do pasa, atletske građe, samo se opružio u traci do mene kojom su se takmičari vraćali. Prvo sam pomislio da je legao sam od sebe da dođe sebi, no kad sam mu prišao, vidio sam da se čovjek gubi. Pitao sam ga je li dobro, nije odgovorio. Treba li zvati hitnu, nije odgovorio. U to su se zaustavila još tri momka, te smo ga na jedvite jade prenijeli u hlad tende, zalili vodom, zvali hitnu pomoć. Bilo je jasno da je kolabirao. Ja sam se u tih desetak minuta već bio ohladio, bol me satirala i pitao sam se da li će smrt doći po mene kad je nesvijest već došla po ovako građenog momka. U nastavku sam susreo čovjeka koji ulazi u svoje šezdesete, malo trči, malo hoda i ovo mu je bio sedmi polumaraton u životu. Pitao me kako sam jer je bilo očigledno da sam u bolovima, ponudio me tabletom protiv bolova i koliko god bilo primamljivo, odbio sam jer sam se bojao da ću steći lažni osjećaj snage, te da bih se mogao dodatno ozlijediti. Dao mi je nekoliko savjeta vezanih za magnezij, banane i matičnu mliječ, grčeve i obloge, te nastavio trčati.

Nije me stid priznati da sam se već počeo gubiti na povratku ka Vijećnici. Put Kozje ćuprije sam nazad većinom brzo ishodao, oslanjajući se na samo jedan dio tabana desne noge. Trčao sam maksimalno po dvadesetak sekundi u komadu.  U povratku sam sreo ženu koja je zinula i rekla “Pa ti nisi odustao!”. Pogledao sam je, onako nikakav, jadan, mlitav, ozlijeđen i ona mi je rekla kako me gledala kako se patim od Vilsonovog sa nogom, te je bila sasvim sigurna da neću završiti.

Kada sam se pronašao kraj Vijećnice i shvatio da mi je ostao samo jedan mali, mali dio puta, dobio sam ne novu snagu, ali novu volju, novu želju. Ne znam kako, ali i noga je odlučila da bude poslušna. Tu sam počeo brzo hodati da se zagrijem, a negdje kod Markala počeo sam opet trčati.

Čudan je osjećaj izaći na ravninu nakon blagog skretanja kod Vječne vatre i ugledati cilj u daljini. Izgleda mali, udaljen kilometrima. Taj dio puta, tih nekoliko stotina metara trčao sam i razmišljao o čitavom nizu stvari: o svom prvom trčanju, o prvom povraćanju, o prvim vlastitim rekordima, o prvim kupljenim tenama, o prvoj kupljenoj majici, o Fun Run-u, o odluci da počnem trčati, da se prijavim ovdje i da istrajem sa ovakvom sjebanom nogom u sarajevskom polumaratonu, o ljudima koji ne razumiju šta sam postigao i zbog čega, o ljudima koji razumiju šta sam postigao i zbog čega, o cijelom nizu faktora , malih detalja bez kojih ja ne bih bio tu gdje sam i koji su zapravo razlog zbog čega opališ pečat kakav je polumaraton. Razmišljao sam o snu koji sam ostvario. Jer ja nisam sportski tip niti sam super građen, ja sam imao samo ideju i činjenica je da je moj um bio pripremljeniji od mog tijela, što je po meni u mojoj situaciji koja je unikatna jer je sasvim moja, mnogo bolji omjer snaga nego da je obrnuto.

20140921_114115

Prošao sam kroz cilj u trinaestoj sekundi četrdesete i prve minute drugog sata.  To vrijeme mi je donijelo pet stotina četrdeset i sedmo mjesto. U mom svijetu, san je bio ostvaren i sam sam sebi postao prvak. Prvi na svom prvom polumaratonu.

Došepao sam kući sa medaljom oko vrata, a onda me spucala temperatura i slabost, čak i muka koju je uzrokovao šećer koji sam u vidu kolača unio u tijelo da bih došao sebi. Malo sam se zabrinuo jer sam mislio da nešto nije u redu sa mnom, no onda sam pročitao na nekoliko stranica da je polumaraton i maraton iscrpljujući test koji može ostaviti iste posljedice i na početnike i na veterane, a jedan od njih je žestok pad imuniteta. Drago mi je što sam naknadno saznao istražujući i u razgovoru sa drugim ljudima da imam upalu tetive, a ne fasciju, te sam primjenio nekoliko osnovnih koraka, te se već danas, dan kasnije osjećam mnogo bolje. Čak me i temperatura popustila, zato vam i pišem sve ovo.

ZAKLJUČAK?

Opalio sam pet hiljada i šest stotina riječi i nisam siguran šta vam želim ovim tekstom ostaviti u amanet. Jasno je da je ovo zapisana uspomena na moju prvu sportsku pobjedu u životu, zato je tekst ovako dug. Medalja sarajevskog polumaratona je moja prva sportska medalja u životu. No cilj nije da se pohvalim, već da vam dam do znanja da sam u dvadeset i sedmoj godini svog života, sasvim neočekivano i samovoljno otkrio jedan užitak koji me uveseljava već godinu dana. Cilj mi nije da vas ubijedim da trčite, cilj mi je da vas ubijedim da pokušate pronaći nešto što će vama pomoći da se osjećate bolje u vezi samih sebe, a istina je, htjeli mi to priznati sebi ili drugima, istina je da se većina danas osjeća nezadovoljnima samima sobom jer živimo u društvu koje ti ne ostavlja nikakav drugačiji ishod na kraju dana.

Ne želim se nazvati ni amaterom, ni rekreativcem ni profesionalcem, znalo se desiti da nekoliko sedmica ne pružim koraka, ali svaki put kada bih izašao trčati, otkrivao sam nešto novo o sebi, o svijetu u kojem živim, počela mi se mijenjati percepcija mene kao osobe, mene kao tijela i mene kao duha. Počeo sam pomicati vlastite granice i ako se pitate zašto bi trebali učestvovati u nečemu kao što je sarajevski polumaraton ili Fun Run ako se radi samo o borbi sa i protiv samog sebe i ostvarivanju svojih ciljeva, odgovor je vrlo jednostavan: da osjetite ljepotu.

Ljepotu koju vam daju drugi ljudi koji se bore, drugi ljudi koji vas bodre, da osjetite kako je dobar osjećaj kada pred sami cilj osobe koje se već vraćaju kući ili u hotel  sa medaljom oko vrata, zaustave, počnu aplaudirati i vikati “Bravo, to je to, još samo malo, čestitam!”, te kako je kada znaš da tvoj povik podrške znači jednako jednom dugogodišnjem sportisti, kao što njegov znači tebi. Zajedništvo, ideja, princip, uspjeh. Borba, neodustajanje, želja da pobjediš. Zato mi je drago što sam istrčao svoj prvi polumaraton i ako bude vremena, novca i zdravlja (svega ostalog ima!), vidimo se u Novom Sadu u martu 2015. godine, pa ćemo zaganjati i tu zastavicu od 2.15.

Organizacija sarajevskog polumaratona je uistinu odlična, bez ijedne greške i zato im mnogo hvala, a iskrene čestitke idu svima koji su jučer ne samo završili, već i stali na crtu!

2014-09-21 15.27.44

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here