Imao sam nepunih 20 kada je bend Rapa Nui u kojem sam nespretno i aljkavo tamburao bas dobio priliku da otvori za KUD Idijote u sarajevskoj Slogi. Velika stvar za nas – prvo što je to još uvijek bila ‘ona’ Sloga i jedna od bina koju sanjaš, drugo što su to bili KUD Idijoti u Sarajevu, specijalni koncert povodom 25 godina benda.
 
28. januar 2006. godine, ako me sjećanje dobro služi.
 

Sjećam se da su svi u bendu (osim mene, jer sam ja tada ipak bio malo više metalac nego panker) imali tremu. Gitarista Gušo je u tom ludilu Tusti rekao “Đe si, Sale”, i slični problemi kad si odalamljen nečijim zvjezdanim statusom. Ali radilo se o tome da se Idijoti (što je bilo začuđujuće ovdje potpisanom, a tadašnjem balavcu) ni u jednom trenutku nisu ponašali kao zvijezde. Štaviše, činilo se da su nas uzeli na pik, pa se u starom backstageu rozih zidova otvorio kanister istarske malvazije. Sale je sipao i sipao, pa sam ja na binu Sloge izašao potpuno pijan, rastavljen sa zemljom. Zadnje čega se sjećam prije izlaska na tu binu je Tusta koji sjede, puši i cereka se, a Sale govori kroz smijeh, tobože zabrinut: “Ljudi, basista vam nije normalan, ne može onakav na binu!” Tu noć, svjedočio sam prvom licemjerju sarajevskih alternativaca za koje sam mislio da su okej ljudi – dolazili su, grlili Idijote, zahvaljivali im se na utjecaju i svemu što su im ostavili u amanet. Poslije smo bili pozvani i na privatni dernek u jednoj od sarajevskih, sada nepostojećih kafana. U istu nisu otišli svi Idijoti. Ako se dobro sjećam, a mislim da da, bili smo u tročlanom sastavu: organizator koncerta Boris, bubnjar Dejo (svira/svirao u Fak Of Bolan) i ja. Valjda nije bilo dovoljno poznatih faca među nama (čitaj: Tusta i Sale), pa smo nakon serije pohvala i nuđenja pićima uz rečenice ‘samo pijte, uživajte’ na kraju dobili i obilan račun. Meni je proradila huja, htio sam se svađati, Dejo je kao malo pametniji i iskusniji od mene samo rekao da trebamo platiti i zaboraviti na šupke.

Pet mjeseci kasnije, na nagibu Stare Klaonice u Zagrebu čekam Motorhead da izađe na binu kada me neko potapša po ramenu. Okrenem se i ugledam Tustu koji me zagrli i kaže: “Sharan? Rapa Nui! Odakle ti!” Bio sam toliko zbunjen činjenicom da se sjeća mog nadimka i imena benda da mu nisam mogao ni odgovoriti kako treba. Rastali smo se uz pozdrave, a krajičkom oka vidio sam ga nekoliko puta tu noć kako skače u masi, ona njegova duga kosa skoro nepomična.

Drugi put smo se vidjeli na Scream Festu u Ljubuškom gdje su svirali i Rapa Nui i Motherpig. Rapa Nui je doduše trebao da svira, ali nije jer se bubnjar otrovao (alkoholom ili sumnjivim ćevapima, ostat će misterija, mnogo se toga konzumiralo taj dan), pa je samo Motherpig svirao u gluho doba noći pred 20 dobro razvaljenih, ali entuzijastičnih likova koji su ispred bine puzali ili se njihali lijevo i desno. Idijoti su tu ponovo dokazali svoju nesalomljivost i apsolutno ignorisanje zvjezdanog trona. Sjedili su za stolom, pili domaće vino i pivo, pušili cigarete. Saša je sam nosio svoje Vox pojačalo. To me u jednu ruku ohrabrilo, ali i prestrašilo – zar poslije svih ovih godina i dalje sam nosaš svoju opremu? Ispostavilo se, a ovo je moja trinaesta u aktivnoj muzici, da se ništa suštinski ne mijenja, samo pojačala postaju gora zvukom i lakša za nosanje.
Posljednji, treći put KUD Idijote smo sreli 2009. godine. Sarajevska grupa Ofsajd dobila je priliku da zagrijava ljude pred nastup Hladnog Piva. Apsolutni deficit pank sastava u Sarajevu je nas (Rapa Nui) opet dodijelio KUD Idijotima čiji je koncert organiziran sedam dana kasnije. Malo je bilo reći da smo bili i više nego sretni. Put kojim je Hladno Pivo otišlo još 2005. nama se nije dopao, tada iz idealističkih razloga. Danas ih ne slušam jer su jednostavno dosadni, ne interesuje me jesu li izdali pank na “Šamaru” ili snimili reklamu za čokoladu. Na Hladnom Pivu kažu da je bilo više od 2000 ljudi. Jedan lokalni portal napisao je naslov “2000 pankera uživalo u nastupu Hladnog Piva”. Smijali smo se tome danima. Na koncertu KUD Idijota i Rapa Nuija bilo je možda petstotinjak ljudi. Siguran sam da nisu svi bili pankeri, ali da su definitivno svi opremljeni dobrim muzičkim ukusom.
Prvi susret sa bendom desio se u hodniku iza bine. Prepoznali su nas čim su nas ugledali, a Saša, vazda najglasniji, rekao je: “Pa zar nema nijedan drugi bend u Sarajevu osim Rapa Nuija!”. Na naš odgovor da ima Ofsajd, ali da su oni svirali sa Hladnim Pivom prošle sedmice, odgovor je bio: “To je naša sudbina, mi uvijek završimo sa najgorima…”
Prva stvar koju su Idijoti uradili tu noć je preuređenje backstagea. Mi smo imali svoj, oni su imali svoj, ali su Idijoti nas pozvali kod sebe uz obrazloženje da je njihov ‘dovoljno velik’. Počelo je otvaranje piva. Nakon što smo popili svoje koje smo dobili od organizatora, počeli smo cuclati dvoguze, pa su nam Idijoti rekli da možemo slobodno uzeti njihovih piva, a svoje sačuvati za kasnije. Pričali smo i svemu i svačemu tu noć. O bendovima, uspjesima, neuspjesima. Sale je bio glasan i duhovit, Bucu su ubijala leđa, ali je bio direktan u svojoj kritici nekoliko stvari o kojima smo pričali (i rekao mi neke odlične savjete koje ti generalno može dati normalan čovjek, ali stariji i iskusniji od tebe), Dejo se držao po strani, a Tusta je bio odmjeren, kao i uvijek – u šali, u razgovoru u svemu. Nekome bi se doimao poprilično hladan, ali nije bio. Svaki put kad bih mu prišao i nešto ga upitao, imao sam njegovu punu pažnju. I to sam nekako cijenio.
Koncert je bio fantastičan. Tusta je ubjedljivo jedan od najboljih frontmena koji su ikad gazili i koje će ikada gaziti po ovim izjebanim prostorima. Na izlasku iz Doma mladih, pijan, nikakav i sretan zbog svoje treće svirke sa Idijotima, zaustavio sam ih i zamolio da se slikamo.
OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Odličan vokal Tusta, loš basista Sharan, odličan basista Bucolini

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA
Veruda i nametnik iz sarajevskog undergrounda

Kada sam prije četiri godine na sutrašnji dan saznao da je na današnji dan Tusta izgubio svoju borbu sa rakom, osjetio sam tugu na jednom posve drugom nivou u odnosu na slične situacije. Muzika KUD Idijota nije bila sastavni dio mog djetinjstva jer sam bio premlad, ali sam zavolio njihov zvuk i pjesme upoznavajući ih kao ljude, što je po meni najbolji način da se upoznaš sa stvaralaštvom neke grupe. Osjetio sam tugu jer sam imao osjećaj da znam kakav je čovjek zauvijek otišao. Osjetio sam tugu iz egostičnih razloga, jer sam znao da više nema šanse da se četvrti put popnem na binu sa Idijotima. Osjetio sam tugu jer sam kroz tri i po susreta sa Idijotima nesvjesno naučio nekoliko stvari o rokenrolu koje su mi pomogle da se održim u istom sve do današnjeg dana, a sve u BiH se pika ko duplo. Dobri su to savjeti i priče, vjerujte mi. Nemojte mi zamjeriti ako sam u ovoj priči možda previše puta spomenuo Idijote, a ne samog Tustu, ali činjenica je da su meni ta dva faktora bila u potpunosti neodvojiva. Ili drugim riječima, od svih Idijota, Tusta je bio najveći Idijot.