Juli 2010. godine, tokajska regija u Mađarskoj. Zemlja je spržena u potpunosti, dvadeset i osam stepeni u hladu. Nekadašnji gitarista Motherpiga Atlija i ja sjedimo, cirkamo polutoplo pivo i čekamo da počnu puštati ljude u press prostor Hegyalja Festivala. Ostalo nam je još nekoliko sati. Ulazak u klimatizirani press autobus je samo privremeno rješenje, a bojimo se i kakvog moždanog udara, što je vrlo izvjesno u temperaturnim uslovima u kojima smo mi.
U daljini na suncu parkirana dva autobusa za koje znamo da pripadaju Motorheadu. Potegli smo iz Sarajeva i Osijeka do Mađarske vozevima da gledamo heroje. Atliji prvi put, meni drugi. Zahvaljujući ISK dobili dvije press akreditacije – ISK je jedini medij iz Bosne i Hercegovine kojem je odobren intervju.
Prolaze sati i ekipa probranih novinara (ali zaista probranih) biva sazvana od strane organizatora da nam pojasne kako ćemo raditi intervjue. Ulazimo po dvoje, imamo šest minuta i pitanja postavljamo naizmjenično. A onda dolazi šok – Lemmy neće odgovarati na pitanja već bubnjar Mikkey Dee.
U zraku osjećaš nagomilano razočarenje i tek onda shvatamo da nismo jedini uljezi među novinarima, svi okupljeni su žestoki ljubitelji Motorheada i ovo im je bila prilika da se upoznaju sa legendom. Novinarski instinkt je proradio u meni i jedini među okupljenima vadim Lemmyijevu autobiografiju “White Line Fever”, tražim dijelove o Mikkeyu Deeju i pišem nova pitanja.
“Eno ga, jeb'o te”, reče Atlija. Okrećem se udesno i ugledam ga.
Oni koji su Lemmyija vidjeli na bini ili na televiziji nemaju baš dobru percepciju o tome kako je ovaj čovjek izgledao. Iako mi Google govori da je bio visok samo 1,78, odnosno tri centimetra viši od mene, meni se tu noć (kao i svaku drugu) činio mnogo, mnogo viši. Bilo je nešto u njegovom stavu, u načinu na koji je hodao. Noga za nogom u bijelim kaubojkama, sa crnom košuljom i šeširom koji je lice držao u sjeni iz koje su izbijali samo prepoznatljivi brci, Lemmy je izgledao kao najopakiji negativac iz fantastičnog westerna kojeg na kraju pokosi metak protagoniste, ali ne prije no što ga Lemmy ostavi da pati u svijetu u kojem više nema nikoga.
https://www.youtube.com/watch?v=wyvbjjLoRfg
Ain't no insurance for the final ride,
No photo finish, nobody to bribe,
Baby, I know only you can live your life,
And there is only you can do it right.
Hodao je poljanom iza bine od busa do backstage kućice u društvu svog tehničara Tima Butchera i nekadašnjeg asistenta Dana Halena. Svi okupljeni novinari su se ušutili i svi smo gledali u njegovom smjeru. Svima je bilo jasno da ako nema intervjua, najvjerovatnije neće biti ni prilike da ga pitamo za autogram ili slikanje. Napetost se osjećala u zraku, a ja sam po prvi put zaboravio na novinarske norme i pravila, okrenuvši se prema Atliji i rekavši: “Ja moram.”
Bilo je jasno da moram ubrzati da bih ga stigao. Kako nisam htio da se zaletim i izgledam ko luđak, počeo sam ga dozivati, a moje nervozno dozivanje brzo se iz Lemmy, Lemmy! pretvorilo u Mile, Mile! Zakočio sam pored njega i naočigled šokiranog Tima i Dana, potapšao ga nekoliko puta po ramenu – onako bez kontrole. Bilo je to tapšanje kojim sam ga htio zaustaviti i ukazati da postojim, samo što sam ga lupio poprilično. On je stao samo na trenutak, okrenuo se ka meni i rekao: “GHMGHHMGHH”.
Da budem iskren, nisam razumio ni riječi onoga što mi je rekao. Najvjerovatnije me poslao u pizdu materinu, što je bilo sasvim očekivano i opravdano jer sam ga zaustavio u, kasnije ćemo saznati, stanju omamljenosti od sunca koje ga je totalno ubilo (niko nije spominjao dvije prazne boce Jacka od 2 litre koje su stajale ispred njegove kućice).
Okrenuo sam se nazad, Atlija se smijao, a i ostatku novinara je osmijeh bio na licu. “At least I fucking tried”, rekao sam i vratio se nazad.
Noć je ipak završila sjajno: uradio sam intervju sa Mikkeyem Deejom i pričao sa Timom Butcherom. Nije me mogao upoznati sa Lemmyijem jer se ovaj nije dobro osjećao, ali je moj poklon (drvorez sa motivom Sarajeva) proslijedio. Vratio se nazad i rekao da se Lemmy zahvaljuje i da se sjeća svirke u Sarajevu. Usput mi je opalio i autogram na autobiografiju.
Sinoć sam došao kući oko ponoći i pao onesviješten u krevet, izmoren strašnim tempom koji mi je posao nametnuo. Negdje oko pola dva ili dva probudila me Muni da mi kaže da je Lemmy umro. “Mislila sam da želiš da znaš”, rekla je i ostavila me samog u sobi.
https://www.youtube.com/watch?v=v08m1gyWQuM
People talking but it ain't the truth
Lyin’ ain't no substitute
You ought to be ashamed of yourself
Try to put the blame on somebody else
Ain't no reason I know
To stop you reaping what you sow
You must know right from wrong
Don't make out, you don't know what's going on.
A man's gotta do it right
And if we gotta fight all night
That's alright. I got time.
And fighting liars suits me just fine
A man oughta tell it true
According to his point of view
And whatever you want to be
Don't lie to me, don't lie to me
Moja prva reakcija je bila kombinacija različitih stanja – nevjerovanje, šok, ali i čudnovato olakšanje koje sam osjetio jer mi se nije dalo da ga gledam kako prekida koncerte i odlazi sa bine uz pomoć štapa, što se desilo prije nekoliko mjeseci.
A onda su u mraku sobe počela navirati sjećanja koja je obilježila muzika Motorheada. Haotično, bez reda, punom silinom.
“Ace of Spades” kupljen u desetoj godini života.
Skupo plaćene kompilacije gdje mi je lik uzimao po marku i po ili dvije za pjesmu i pržio ih na CD u internet centru, objašnjavajući mi da cijenu diriguje raritet određenih pjesama.
Odluka da počnem svirati bas gitaru sa trzalicom, kupovina prve bas gitare.
Trenutak kad sam ušao u stan i prvo vađenje Rickenbackera 4003 iz kofera. Kad sam na tom istom basu po prvi put uspješno odsvirao cijelu bas solažu sa “Stay Clean”. Kakav ponos!
https://www.youtube.com/watch?v=eT7GaEAuLf0
Svi derneci, loši trenuci, dobre i brzoplete odluke koje sam donio. Sva prijateljstva i ljubavne odnose koje sam mjerio u minutama buke distorziranog basa.
Muzička filozofija natopljena Motorheadom koja je od mene iziskivala da svaka moja kreacija bude spoj iskrenosti, otvorenosti i žestine, bilo emotivne ili zvučne.
Otvorenost ka žanrovima i stvarno prihvatanje rokenrola kao početka i osnove.
I dođoše i suze i bol u prsima. I zalih sve sa pola čaše čistog Jacka da me sprži iznutra i smiri. I nisam zaspao sve do pet ujutro, vrtio sam “Overkill” i tjerao uši da krvare.
Motorhead i Lemmy me efektivno prate dvije trećine mog života. Muzika je u jednom trenutku prestala biti produkt kojim se hranim, postala je ideja. A ideja je jako malo i ako mene upitate, Motorhead nije prvi na mojoj listi već je zasebna kategorija. U životu imam drage muzičke grupe koje mi godinama konstantno nabacuju osmijeh na lice. S druge strane Motorhead je meni lično sveta knjiga, a riječi Lemmyija Kilmistera očinski input kakav nikad nisam imao. Prije nekoliko godina u jednom kratkom intervjuu rekao sam da su me odgojili mama i Motorhead i to i dan-danas vrijedi kao jedna bezvremenska, neprolazna istina.
Muzika Lemmyija Kilmistera me oblikovala, dala mi podlogu i snagu kad je nisam imao, pomogla da prebrodim nedaće. Zbog nje sam radio i vrhunske stvari, ali i totalne gluposti, no ono što nikad nisam bio upravo zahvaljujući Lemmyiju je šupak.
Svaka pjesma bila je jedna od situacija u mom životu i nevjerovatno kako je jedno takvo javno blago bilo toliko snažno i lično na više nivoa. Lemmy me naučio da ne treba šutiti, treba uvijek govoriti istinu i prihvatiti svaku pobjedu i poraz kao ono što oni zapravo i jesu. Trenuci. Niko od nas neće živjeti vječno. I ne trebamo. Trebamo samo proći kroz godine uzdignute glave, ne kleknuvši ni pred kim.
Teško mi je priznati da moj idol više nije među živima, ali po prvi put u praksi vidim pretakanje jednog čovjeka u ideju, u nit vodilju . Zato odbijam da mislim o njegovoj smrti, već mislim o životu i utjecaju koji je ostavio na mene. Nije mi žao što se nismo upoznali kako treba, drago mi je što sam postao ono što jesam upravo zahvaljujući ovom čovjeku i njegovoj životnoj filozofiji. Također ne mogu, a ne žaliti novu generaciju muzičara i mladih ljudi koja odrasta u vrijeme kada su pjesnici dio pop franšiza sa rokom trajanja. Tužno je, ali istinito – mogućnost da svijet opet ima jednog Lemmyija, Bon Scotta ili Richardsa i Jaggera kad ovi presele je ravna nuli.
Dokumentarni film “Lemmy: The Movie” je postavljen na Youtube prije sedam sati. Savjetujem vam da ga pogledate ako već niste dok ga ne skinu, a ako se to i desi, obavezno ga pronađite negdje i pogledajte.
Bilo je časno svirati rokenrol u eri sa ovim gigantom. Večeras ću podići čašu u njegovo ime.
https://www.youtube.com/watch?v=R2en-GCvtDg