Svega nekoliko slika iz We Happy Few bilo je sasvim dovoljno da se zainteresiram za naslov Compulsion Gamesa, razvojnog tima iza igre Contrast koju nažalost nisam igrao, ali me oduvijek dojmio grafički prikaz iste. We Happy Few i njegova grafička prezentacija idu ruku pod ruku fantastičnoj i suludoj ideji.
U alternativnom univerzumu Engleska šezdesetih je na tabletama Joy. Svijet izgleda kao loš LSD trip skrenuo u punoj brzini u retrofuturističku uličicu mozga. Kontrola konzumiranja vrši se kroz rigorozan državni aparat, a naciji se sa malih ekrana obraća Ujko Jack koji građane svakodnevno upozorava na rizike neuzimanja tableta za sreću. Oni koji ne konzumiraju Joy nazivaju se Downerima i ako prežive agresivnost društva koje primijeti da nisu uzeli svoje tablete, jedini spas mogu potražiti u devastiranom dijelu Wellington Wellsa, gradu u koje se dešava priča We Happy Few. U trenutnoj verziji igre igrate kao cenzor Arthur koji jedan dan na poslu nije uzeo Joy te iskusio stvarne ljudske emocije izazvane novinskim naslovima koje je morao regulisati. Nakon uvoda koji objašnjava kako je Arthur završio u ruiniranom djelu grada, započinje stvarna igra koja se sastoji od otkrivanja tajni Wellington Wellsa i preživljavanja.
U trenutnoj verziji igre, We Happy Few nudi igrivi desetominutni prolog i sandbox mod koji nasumično generiše Wellington Wells. Ideja je sama po sebi jako dobra, ali izvedba baš i nije. Arhitektura dva gradska dijela izgleda veoma slično te nakon petog nasumično generisanog grada poželite da ima jedan koji je dobro dizajniran neko beskonačno mnogo prosječno dizajniranih. Kada izađete iz skloništa, desit će se najgore što se može desiti igri koja ima ovako dobru postavku, a to je sasvim prosječna mehanika survival naslova. Iako razvojni tim navodi da će igrači morati pametno koristiti šunjanje i borbu, šunjanje (stealth) je trenutno apsolutno beskorisno jer je AI protivnika više na tragu artificial stupidityija nego inteligencije. Kada na to još dodamo i hrpu bugova, opcija direktnog napada čini se mnogo bolja nego pokušaj napada sa leđa ili izbjegavanja istog. No ni sami napadi nisu baš najbolje osmišljeni. Detekcija udarca je na testu veoma često omanula, a pretjerano iscrpljivanje stamine onemogućava bilo kakvo taktiziranje u napadima osim po sistemu onog starog i užasnog pop hita korak naprijed, nazad dva (pa dok se stamina ne napuni).
Ni ostali sistemi survivala nisu bolji. Vaš lik je rob gladi i žeđi koje su donekle korigirane zadnjom zakrpom, ali i dalje predstavljaju veoma jasnu boljku u igrivosti naslova. Da bi preživljavanje u single playeru imalo smisla, postoje male odrednice i misije koje svaki igrač mora ispuniti kako bi napredovao. Misije su različite i najčešće rješenje istih uključuje besciljno lutanje po gradu i sreću u procesu nalaženja predmeta koji su vam potrebni za rješenje neke zagonetke.
Ono što trenutno prodaje igru je odlična atmosfera. Ukoliko ste ljubitelj Georgea Orwella i vjerujete da je Osamdeset i četvrta postala uputstvo, a ne knjiga za zabavu, We Happy Few će opravdati sve vaše strahove. Mene je prikaz opresije u We Happy Few podsjetio i na Sir, You're Being Hunted. Međutim, jedina iskrena ocjena koja se može dati je da se strpite. 28 eura, koliko razvojni tim traži za We Happy Few u ranoj fazi razvoja zaista nije mala cijena, a igra je trenutno ništa više do dosadnjikav i bugovit survival naslov smješten u fantastičan i oku privlačan svijet. Sačekat ću punu verziju, izmjene, kao i dodatke u vidu priče i dodatnih likova, pa suditi dalje.
We Happy Few sam igrao na Steamu. Zahvaljujem se Evolve PR na ustupljenom primjerku.