Dok je generacija igrača loše oponašala novinara Guardiana Andrewa Anthonyija za vrijeme trajanja animacije logotipa EA Sportsa, ja sam oponašao sasvim drugog i nepoznatog naratora. Ovaj je svoj glas posudio ekipi 3DO koja je nažalost bankrotirala početkom novog milenija. Igra je bila jedna od omiljenih za vrijeme Playstationa – Army Men 3D. Borba plastičnih vojnika bila je dovoljno jednostavna i zarazna da provodim sate i sate zbijen ispred televizora sa prijateljima.
Odlaskom 3DO-a napustio nas je i Army Men serijal. Iako su se u godinama nakon gašenja kompanije pojavljivale igre koje su povezivale elemente igračaka i pucanja, niko to nije uradio na način da kažemo – e ovo je pravi nasljednik Army Men serijala. Sve do osmog decembra kada je objavljen The Mean Greens – Plastic Warfare. Ova akcijska igra iz trećeg lica djelo je međunarodnog tima Virtual Basement koji je jedan od timova koji rade i na ARK: Survival Evolved naslovu.
Već na prvi pogled The Mean Greens evocira uspomene – vodit ćete plastičnog vojnika u borbama timova. Maksimalan broj igrača na serveru je deset što se kroz igranje dokazalo kao pametna odluka kojom nije narušen balans samih mečeva. Vaš plastični vojnik ne razlikuje se mnogo od plastičnih vojnika kojim smo se igrali ko djeca osim što je sasvim pokretljiv i nema podloge na kojoj stoji. Jedan ste od mnogih i upravo će vas samo vaše igraće vještine moći spasiti od smrti i pomoći vašem timu u borbi. Igra ne posjeduje nikakav sofisticirani sistem klasa, napredovanja ni dodataka koji imaju za cilj da vašeg lika učine drugačijim od drugih. Svi igrači mogu sprintati, bacati se u četiri smjera da bi izbjegli pucanje te odmah na početku imate otključana sva oružja. Pristup svim oružjima od samog početka je sasvim logična odluka u okvirima onoga što se htjelo postići. Problem sa ovom odlukom je jačina jednih naspram drugih. Bacači raketa i plamena su u svakom slučaju prejaki i preefikasni te će balansiranje ovih oružja ili osmišljanje drugačijeg pristupa korištenju istog trebati biti prioritet ukoliko razvojni tim želi igru koja se ne doima kao rocket arena.
The Mean Greens trenutno nudi deset mapa i deset modova, odnosno svaka mapa je tematska i na istoj timovi imaju drugačije zadatke. Hrabar je to potez, apsolutno eliminisanje klasičnih modova kakvi su deathmatch igri donose određenu strukturu, ali i uslovljavanje igrača. Ono što se da naglasiti je da je barem šest od deset modova iznimno zabavno. U jednom modu jedan tim se mora popeti na vrh rođendanske torte i bacačem plamena upaliti svijećice, dok ga drugi tim u tome pokušava spriječiti. U drugom pobjednički tim je onaj koji oslobodi svog dinosaurusa iz ledenih okova otapanjem. Misije su različite, zabavne i daju smisao samoj igri. Meni omiljena je Barnyard Ball u kojoj imate cilj da date tri gola protivničkom timu. Mapa je zapravo stol za stolni fudbal te se morate paziti i pokretnih prečki sa igračima. Gol se daje gurajući loptu. Ova misija podsjeća na Rocket League te mi je valjda zato i jedna od najdražih. Baš kao i u igrama kakve su Micro Machines, igračima prijeti i opasnost iz neposredne okoline, bilo to upadanje u vodu ili izgaranje na rerni.
Kada dođemo do samog mehanizma pucanja, tu nastaju određeni problemi. The Mean Greens po vlastitoj procjeni ocjenjuje vaše pucačke sposobnosti. Zna se desiti da saspete cijeli saržer u protivničkog igrača, ali da ga tek metak vašeg kolege ubije. Trenutna verzija ima dosta problema sa samim ciljanjem, ali razvojni tim je već objavio dva patcha kojima su ispravili neke strašne propuste, pa se nadamo da će poraditi i na ovome.
Još jedan od nedostataka je odusustvo bilo kakvog single player moda. Ni kampanja, ni nasumični mečevi ni mogućnost vježbanja sa botovima, sve to je odsutno iz igre što vas ostavlja u teškom položaju ukoliko multiplayer nije ono što tražite u svakom trenutku. Iskreno rečeno, sumnjam da će razvojni tim napraviti singleplayer kampanju, pogotovo što su zauzeti radom na ARK-u. Kada odigrate svih deset mapa nekoliko puta, shvatit ćete da ste vidjeli sve što ste mogli vidjeti. U tom trenutku razlika između brisanja igre ili nastavljanja igranja je priznanje samom sebi da je The Mean Greens: Plastic Warfare osmišljen i realiziran kao ekstremno casual naslov koji nema takmičarsku podlogu ili bilo kakve zidove koje rušite višesatnim igranjem. Najpozitivniji pristup ovom naslovu je doći i opucati koju nakon posla.
Finalna ocjena bi bila ovakva: The Mean Greens: Plastic Warfare je divno sklopljen vremeplov u kojem će najviše uživati ljubitelji Army Men serijala. Ukoliko želite striktno multiplayer naslov koji dopušta bezbrižno i zabavno igranje bez obaveza te nasilje bez nasilja, mogu vam ga preporučiti. Ipak, i svaku dobru ideju valja nadograđivati i njegovati te će se odlike kratkovječnosti ili dugovječnosti ovog naslova izbistriti vremenom, rješavanjem problema, balansiranjem i dodavanjem novih mapa i modova.
The Mean Greens: Plastic Warfare sam igrao na Steamu. Zahvaljujem se Virtual Basementu na ustupljenom primjerku.