Ponekad je gubitak razuma odgovarajuća reakcija na stvarnost. – Philip K. Dick
Svako hvale vrijedno umjetničko djelo bazirano je na ludilu, bez obzira u kojoj emociji ono pustilo korjenje. Kada pomislim na mahnitost kao eventualni (i mogući?) ishod vlastitog života, ono što me ponajviše plaši je osobenost istog kao način funkcionisanja ljudskog mozga. Iako doktori upadaju u zamke nauke i klasificiraju ludila, svako je isklesano po mjerama onoga ko ga u sebi nosi i nijedan užas nije isti.
Layers of Fear iza kojeg stoje Aspyr Media i Bloober Team istovremeno je priča o ludilu i umjetnosti, strasti i ljubavi, gubitku sebe i drugih. Kako budete igrali, osjetit ćete da su u samu nit igre uklesani elementi djela kakva su P.T., The Park, Clive Barker's Undying, Hellraiser, The Amityville Horror, The Shining i televizijske verzije Žene u crnom. Započinjete igru u koži nepoznatog slikara, u atrijumu ogromne porodične kuće koja zrači zapuštenošću koja se nadvila nad dom u kojem je nekad carevala ljubav ili barem iluzija iste. Vaš lik se tromo provlači kroz hodnik i otvara vrata polica i soba. Na kuhinjskom stolu pronalazi ključ koji otključava bravu vrata iza kojih se nalazi njegov atelje… mjesto gdje ga čeka ONO. Platno prekriveno umazanim čaršafom predstavlja temelj nedovršenog magnum opusa našeg junaka. U trenutku kada slikar izađe iz svog ateljea, kreće mučno i šokovima isprekidano putovanje kroz lični pakao umjetnika i otkrivanje njegove tragične priče.
Igrajući u prvom licu i koristeći mehaniku klikanja i povlačenja kakva je viđena u igrama kao što su SOMA i Penumbra, igrač u serijama odlazaka i povrataka u atelje istražuje kuću i pokušava sastaviti priču svoje prošlosti. Naš junak je usamljen u prastarom zdanju, a upravo se u njegovoj samoći i izraženoj mentalnoj bolesti o kojoj saznajemo sve više iz trena u tren kriju najveće prijetnje. Jasno je da plovimo brodom oštećenog pramca kroz more razočaranja i propasti na nivoima vlastite ličnosti, karijere i porodice, ali ko je zapravo naš junak nećemo znati do posljednjeg trenutka.
Porodična kuća je zapravo glavni akter Layers of Feara. Ona ne predstavlja građevinu, već urušenu kulu sjećanja. Sa svojom promjenjivom strukturom koja ne priznaje stvarnost, već samo mentalnu nestabilnost onoga ko kroči njenim hodnicima, kuća se doima kao cirkuska atrakcija čiji su zidovi natopljeni LSD-jem. Prolazit ćete kroz različite sobe koje predstavljaju različite sfere života našeg slikara; njegov atelje – njegov zatvor, radna soba – njegov porok, soba sa klavirom podsjećanje na poraz, a dječija soba neprolazni dokaz onoga nenadoknadivog.
Put kojim kročite ne sadrži mnogo račvanja i najčešće je veoma jednostavno pronaći, pa čak i pogoditi kuda treba ići dalje. Međutim, sama promjenjivost strukture koja se transformiše u skladu sa vašim akcijama i smjerom u koji gledate će vas zapravo činiti konstantno nervoznim. Dosta igara pokušava integrisati slogan ne okreći se u svoju mehaniku. U slučaju Layers of Feara okretanje je ponekad neminovno i redovno fatalno po srce igrača. Vrijedi napomenuti da nemam ništa protiv pametno odrađenih jumpscare elemenata. To jeste mehanički, brutalan način da se izazove reakcija, ali čini jedan element horora pa ko voli nek izvoli. Layers of Fear je po pitanju svojih jumpscare trenutaka otišao korak dalje. Tehnika jeste primitivna, ali je istovremeno i jeziva jer se u dosta slučajeva pojavljuje u iznenadnim situacijama i momentima u kojima je ne očekujete, ma kako se pripremali na istu. Shvatam da bi pojedinci mogli osuditi Layers of Fear i optužiti ga da igra na provjerenu kartu klišeja, pa čak i pretjeranog efekta kuće strave. Kao kontraargument rekao bih da je sama prezentacija- viktorijanski horor ofarban uljem i krvlju te poduprt fantastičnom muzičkom i zvučnom podlogom dovoljno dobar sistem da se ubije znano i ponudi nešto svježe i drugačije. Svako može imati stotinu cigli – pitanje je šta ćemo umjeti i uspjeti izgraditi.
Interakcija se svodi na pretraživanje soba za elementima priče, skupljanje skica i rješavanje povremenih, veoma laganih zagonetki. Iako sam na prvu pomislio da će mi igra ponuditi mehaniku stealtha ako već ne borbe, uskoro sam shvatio da je interakcija sa monstrumima svedena na izbjegavanje ili suočavanje. Suočavanje najčešće znači preskakanje otkucaja srca, a smrt ne predstavlja ništa više doli povratka na prijašnji segment priče. Ovaj mehanizam ponajviše podsjeća na Kojimin P.T. I kada završite igru za šta će vam otprilike trebati tri sata, teško da ćete imati razloga da se vratite nazad. Linearnost ubija, ali baš kao i dobar film, Layers of Fear postat će opet igriv i zanimljiv nakon nekoliko mjeseci ili godinu dana kada mozak zaboravi sve momente u kojima je bio zbunjen grozomornostima na ekranu.
Layers of Fear predstavlja najstrašniji simulator hodanja na tržištu, igru koja se na pametan i perfidan način poigrava živcima i kroji priču o jednom zlu koristeći rijetko viđene elemente u igrama, ali i dobro poznate klišeje. Vizuelno i zvučno maestralna, Layers of Fear ZAISTA zaslužuje da napokon poslušate upute – ugasite svjetla i igrate u mračnoj sobi sa odvrnutim slušalicama na ušima. Ukoliko je odlučite zaigrati, bit ćete počašćeni predivnim izletom u svijet horora inspirisanog umjetnošću devetnaestog vijeka te skrivenim porukama o umjetnosti i psihologiji o kojima se da raspravljati.
No šta god uradili, zapamtite samo jedno… ne okrećite se.
Layers of Fear dostupan je na Steamu. Zahvaljujem se Evolve PR na ustupljenom primjerku.