Igrao sam: FURI

furi-logo

Dok smo još uvijek vodili emisiju na radiju, moj drug/kolega Dženan mi je pokazao prve kadrove igre Furi. Čudnovati okoliš proparan neonskim bojama trebao je predstavljati ratište na kojem se moral igračima diže odličnom muzikom.

“Carpenter Brut je potvrđen i radit će nove stvari ekskluzivno za igru”, rekao je Dženan.

“Kupljeno što se mene tiče”, rekao sam.

Mjesecima kasnije, Furi je stigao na konzole i PC. Kuća The Game Bakers koju su osnovali bivši uposlenici Ubisofta dosad se bavila kreiranjem i izdavanjem igara za mobilne platforme, ali sa Furijem se nastavlja okretanje kormila ka morima konzola i kompjutera.

Šef, odnosno boss predstavlja klimaks jednog igraćeg segmenta ili čak cjelokupne igre. Dobro dizajnirane boss borbe, bez obzira o kojoj se igri radi, su teške, ali pravedne. Ovi sukobi zahtjevaju znanje, posvećenost i strategiju. Furi je igra koja igrače ne sukobljava sa minornim jedinicama, sidequestovima, ne zamara RPG sistemom. Od prvog do posljednjeg trenutka, naslov The Game Bakersa je serija jedan-na-jedan borbi sa zanimljivo dizajniranim šefovima.

Između dvije borbe odigravaju se igrane sekvence kojima se otkriva priča o liku kojeg vodite. Stranger je zatvorenik u čudnovatom futurističkom zatvoru koji se doima smješten izvan granica prostora i vremena. Vođen mudrim riječima misteriozne osobe sa maskom zeca koji me podsjeća na sličnu spodobu iz visokobudžetnog artporn uratka Malice in Lalaland, Stranger pokušava pobjeći iz zatvora, a na svakom koraku ga dočekuje novi neprijatelj. Ove sekvence se doimaju kao mješavina vestern i manga utjecaja, a podijeljene su na dvije vrste – one koje možete prekinuti i one u kojima morate istrajati. Problem potonjih je što su nekad bezrazložno rastegnute i dosadne jer igra od vas zahtjeva da se prošetate od tačke A do tačke B kako bi vam u periodu šetnje mogla ispričati dio priče. Interakcije sa okolinom za vrijeme ovih šetnji nema. Sreća u nesreći je da pritiskom na tipku možete automatizirati hodanje, ali opet – spoooooro!

furi1

Borbe su sušta suprotnost sporim i poprilično nezanimljivim trenucima hodanja. U pitanju su instance pakla koji vas neće tako lako pustiti iz svojih kandži. Igru sam prvo, prestrašen i zamoren svojim Dark Souls III iskustvom, prešao na Promenade težini. Pored Furi težine koja se smatra pravednom težinom i pravim načinom da iskusite igru, ponuđeno vam je i Promenade iskustvo, a igranjem Furi težine otključavate i superteški Furier mod, kao i Speedrun za one najupornije. Igra pokušava na nekoliko mjesta napomenuti da Promenade nije preporučeni mod igranja jer će iskustvo biti kratkotrajno, a dodatne pogodnosti neće biti otključane. Međutim, nisam obeshrabren niti me stid priznati da sam prvi put igru prešao na ovoj težini jer je ista legitiman izbor.

Borbe sa šefovima se u skoro svim slučajevima (mislim da su bila dva izuzetka) dešavaju u kružnim arenama. Bitke se odigravaju u etapama – da bi pobijedio šefa, moraš pobijediti u svakoj etapi. Ukoliko izgubiš etapu, gubiš jedan od života, a energija neprijatelja se u toj etapi obnavlja. Nakon prvih nekoliko šefova, mislio sam da sistem oprašta svašta nešto na Promenade težini sve dok nisam stigao do arene u kojoj me sačekao plavo-zeleni vitez koji je najmanje desetak puta očistio pod sa mnom.

Mehanika borbe je zapravo kombinacija twin stick shootera i arkadnog hack’n’slasha sa naglaskom na obavezno korištenje munjevitih refleksa. Stranger ne posjeduje nikakve specijalne poteze niti se njegovo znanje i vještina šire kako napredujete kroz igru. Igračima je na raspolaganje dato nekoliko osnovnih vještina. Udarac mačem, jaki udarac mačem, pucanje, pucanje sa ciljanjem, izbjegavanje i blok, to su svi potezi koji su vam na raspolaganju od samog početka do kraja igre. Da bi uspješno porazili neprijatelje u Furiju, vještine blokiranja i izbjegavanja morat ćete podići na najviši mogući nivo, a onda ćete od situacije do situacije morati izabrat da li da nasrnete mačem ili metkom. Jednostavnom mehanikom razvojni tim svu (ne)sposobnost stavlja na teret igraču. I dok su šefovi u Dark Souls III sa kojom se Furi bezrazložno poredi bili često brutalno nepravedni i mazohistički nastrojeni prema igraču, šefovi u Furiju znaju biti trn u oku, ali nikad vam se neće desiti da se grčevito borite po pedeseti put sa šefom i da i dalje ne možete uraditi ništa po pitanju ozljeđivanja protivnika. Drugim riječima, teško je, ali nećete odustati u oblaku frustracije.

furi2

Audio-vizuelna strana Furija je uistinu fascinantna, ali treba biti realan i reći da nije baš svaki element za pohvalu. Carpenter Brut, Danger, The Toxic Avenger, Lorn, Scattle, Waveshaper i Kn1ght su umjetnici čija originalna djela čine ritam borbe i hodajućih sekvenci. Kada soundtrack slušate izvan igre, radi se o fantastičnoj kolekciji synth autora. U samoj igri, neke pjesme funkcionišu bolje od drugih. Haotičnost borbi najbolje je u svojoj muzici zarobio Carpenter Brut koji je poznat po visokoenergetskim kompozicijama. S druge strane, muzika nekih drugih autora jednostavno nije dovoljno energična da podigne adrenalin u krucijelnim trenucima. Autor mange Afro Samurai Takashi Okazaki radio je na kreiranju likova i njihovog okoliša. U pitanju je bosanski lonac izgleda, ideja i načina ponašanja koji na nekoliko mjesta poprilično otvoreno djeluje kao omaž drugim umjetničkim djelima, prvenstveno iz sfere video igara. Unikatnost likova i okruženja je mač sa dvije oštrice i dizajn će vam se učiniti ili dobrim ili lošim, zlatne sredine nema.

Poprilično je teško ocijeniti Furi. Radi se o igri solidne izvedbe koja za 24,99 €, kolika je puna cijena igre (ukoliko ste član Playstation Plus kluba, Furi je besplatan ovaj mjesec), ipak ne nudi dovoljno sadržaja. Da je u samu kupovinu kao bonus ubačen i soundtrack, to bi bilo već donekle prihvatljivo, ali digitalna verzija soundtracka sama košta 15 eura, što je i više nego bezobrazna cijena, ma o kome se radilo. Osjećaj koji me nikako ne napušta je da je igra propustila priliku da izgradi uistinu fascinantan svijet koji će dugo vremena ostati u mislima igrača zarad previše koncentracije na izgled likova i borbe. Sa elementima priče, svijeta i likova izvan segmenata borbe svašta se moglo, ali ipak nije. Umjesto da postane jedan od novih igraćih klasika, razvojni tim se odlučio da Furi kroči u pravcu jako dobre igre za specifičnu publiku.

Furi sam igrao na Steamu. Zahvaljujem se kući The Game Bakers na ustupljenom primjerku.