DS3_LOGO_TM

Mogu li nas igre mentalno i fizički oštetiti? Zavisi koga pitate. Ukoliko to pitanje postavljate meni, odgovorit će vam prestrašeni očajnik čije srce aritmično kuca. Prije nekoliko sedmica bio sam sasvim normalan i zdrav čovjek… sve dok nisam zaigrao Dark Souls 3.

Najvjerovatnije posljednji izdanak serijala, Dark Souls 3 objavljen je prvo u martu 2016. godine u Japanu, da bi mjesec dana kasnije počeo maltretirati cijeli svijet. Zadivljuje frenetičan tempo rada razvojnog tima FromSoftware kojem je ovo treća igra iz serijala teških igara u tri godine, a prethodile su joj Dark Souls 2 i Bloodborne (u listu ne računamo i HD remaster Dark Soulsa 2 koji je izašao 2015. godine kada i Bloodborne).

Igra započinje uistinu impresivnom animiranom sekvencom koja me u nekoliko navrata natjerala da se naježim. Ova sekvenca otkriva određene dijelove priče koja postoji, ali postoji velika mogućnost da istu nećete primijetiti. Dark Soulsov indirektni stil pripovijedanja kreira mnogo mogućnosti da propustite važne detalje, pogotovo zato što ćete većinu vremena biti skoncentrisani isključivo na borbu. Ne mogu, a ne zamjeriti ovakav pristup priči jer robujem saznanjima o likovima, njihovim sudbinama i lokacijama, pa bi manje čitanja o bogatom loreu iz internet izvora, a više saznavanja kroz sam igraći vijek bila uistinu prihvatljivija opcija.

Kreiranje lika ni ovaj put nije izostalo. Igračima je na izbor ponuđen zaista bogat izbor opcija koje će im pomoći da stvore lika po svojim aršinima. Od modificiranje fizičkog izgleda koji je meni više-manje nevažna kozmetička igračka, puno više vremena sam proveo razmišljajući o klasi koju moj lik treba igrati narednih nekoliko desetina sati. Deset klasa predstavlja postavke likova koji odgovaraju različitim načinima igranja, a ukoliko ste baš težak slučaj mazohiste, klasa Deprived omogućava kreiranje lika koji se doima nezaštićen poput puža golaća.

ds3-2

Igru započinjete buđenjem i kroz seriju dobro poznatih vatrenih poruka ispisanih po tlu saznajete osnovne kontrole. Nije da vas ovo posebno interesuje, ali uvijek sam se pitao: ko piše poruke u vatri po tlu? U redu, znam da je u pitanju razvojni tim i drugi igrači u online svijetu, ali kome bi na pamet palo da ispisuje poruke ležerno dok u svakom trenutku može umrijeti? Prvi neprijatelji su lagan zalogaj ukoliko imate imalo iskustva sa Dark Souls igrama ili barem znate nešto o njima.

U samom početku saznat ćete najveću istinu vezanu za Dark Souls 3: igra je apsolutno neigriva u kombinaciji miša i tastature. Do te mjere se nije mislilo na miš i tastaturu kao opciju da su vam sve kontrole unutar igre prikazane u znakovima joysticka što prilagođavanje istih ili podsjećanje na kontrole u određenom trenutku čini zaista sumorno teškim zadatkom. Nemam drugog načina nego da ovakvo portovanje igara gdje se nimalo ne pazi na platformu na koju se igra prebacuje nazovem neučtivim. Za razliku od prvog Dark Soulsa koji sam nevješto igrao koristeći miš i tastaturu, a onda došao sebi uzevši joystick, u Dark Souls 3 umro sam najmanje pedesetak puta pokušavajući pobjediti tutorial bossa mišem i tastaturom. Posudivši joystick (hvala, kolega Dženane!), Iudex Gundyr pao je u prvom pokušaju, što može značiti samo jedno – bez joysticka ne pokušavajte igrati.

Odmah nakon izlaska iz prve arene i završivši na zidu Lothrica, bit ćete očarani arhitekturom igre. U Dark Souls 3 sav dizajn eksterijera je kolosalan. Nisam jednom stao i posmatrao nevjerovatne prizore na horizontu. Dvorci, kule, puste ulice i nevjerovatne građevine misterioznog porijekla odišu atmosferom sumorne fantazije i čine Dark Souls 3 jednom od najljepših igara koje sam igrao u svom životu. Interijer nije ništa manje impresivan, ali općenito zaostaje za veličanstvenošću eksterijera. Izgled i ponašanje neprijatelja ide od standardnog ‘imam dvije ruke, dvije noge i zamahujem sjekirom’ do ‘ponašam se kao namjeran bug u sistemu i tu sam da te iznerviram jer nisi u stanju da procjeniš moj idući potez’. Drugim riječima, neprijatelji su fantastično dizajnirani, očigledna kombinacija Bloodbornea i Dark Soulsa, a neki se ponašaju krajnje nepredvidivo što će uzrokovati velike probleme, pogotovo kada se nađete na uskom prostoru sa više neprijatelja istog tipa. Činjenica je da određeni igrači i mediji izbjegavaju opis Dark Soulsa 3 kao horor igre. Ipak, atmosferom Dark Souls uveliko štuje horor, a prvih dva sata igre i početne horde neprijatelja podsjetile su me na drago špansko kinematografsko ostvarenje La Noche Del Terror Ciego (Grobnice slijepih mrtvaca).

ds3-1

Sama borba je i dalje kombinacija podizanja štita i zadavanja udaraca u pravo vrijeme te kotrljanja, a sve dok pazite na količinu izdržljivosti koja vam se u stanju mirovanja regeneriše. Ipak, bitna razlika između ove igre i prvog dijela koji sam igrao je brzina. Likovi su agresivniji, puno brži i samim tim morat ćete uskladiti svoje reakcije sa visokim zahtjevima koje igra stavlja pred vas. Dark Souls 3 borbe sa šefovima su ubjedljivo najžešće u cjelokupnom serijalu. Amfetaminsko-kokainski pristupa sukobima muči i one iskusnije u borbama, a sa većinom šefova dolazi do punog izražaja. Borbe se najčešće odvijaju u fazama i zahtijevat će od vas predanost kakvu nemate skoro prema ničemu. Borba u Dark Souls III doima se kao komplikovan ples čije plesne korake učite iz sesije u sesiju.

Posebno ću naglasiti najgoru dizajnersku odluku Dark Soulsa koja prati cijeli serijal, a čija je implementacija i u treći dio dokaz da razvojni tim baš i nije previše razmišljao o posljedicama. Radi se o nedostatku opcije za pauziranje igre. Biti u nemogućnosti pauzirati igru stvara bespotreban, umjetni pritisak na igrača koji mene, a vjerujem ni ostale ne čini pretjerano sretnim. Igra koja me tjera na poraz i vraćanja najmanje sat vremena unazad samo zato što sam otišao u drugu sobu da spriječim kćerku ili mačku da naprave haos nije tu da mi dopusti da se zabavim, već me maltretira. Istina koju je FromSoftware previdio je da nisu svi igrači bez odgovornosti. Nemogućnost pauziranja – jedna od najgorih odluka tima.

Centralna baza igre je Firelink Shrine koji je povezan sa samom pričom. U ovom dijelu igrač može unaprijediti svoje sposobnosti, posjetiti spašene NPC-jeve, popraviti oružja i teleportirati se ka drugim zonama u kojima su otključana ognjišta. Kad smo već kod istih (bonfires), čini se da ih u ovom dijelu serijala ima više nego inače, što je i više nego dobrodošao dodatak koji nimalo ne umanjuje težinu igre – sjetimo se da se prilikom svake posjete vatrenom spasenju neprijatelji dižu iz mrtvih. Pored odličnog dizajna modela, vrijedi napomenuti da je sama arhitektura nivoa poprilično linearna. Ipak, put od tačke A do tačke B neće predstavljati puku šetnju zahvaljujući enormnoj težini.

ds3-3

Sve vrijeme spominjem težinu, a nikako da konkretno kažem šta mislim o istoj. Dark Souls 3 je višestruko teži od prve igre koju sam igrao. Po riječima internet puka ovo je najteža Souls igra. Upravo u ovoj težini leži i problem. Lično mi ne smeta zahtjevnost serijala ni činjenica da Dark Souls 3 nije point’n’click avantura. Ne smeta mi brutalnost neprijateljskih redova ni sumanuto kažnjavanje najmanje sitnice. Smeta mi nepravednost. Smetaju mi dizajnerske odluke koje neprijatelje smještaju u mrtve uglove na najneočekivanijim dijelovima mape, uglove koje otkrijete tek onda kada poginete pri prvom pokušaju prelaska osim ako niste uistinu rođak Spider-Mana koji ima čulo pauka koje otkucava kako se opasnost približava. Brutalni, nepravedni dizajn bio mi je zabavan prvih nekoliko sati, a onda se igra pretvorila u posao, i to ne u smislu da je moram igrati da bih napisao tekst, već nisam osjećao nikakvo zadovoljstvo tamaneći protivnike, pa čak ni ubijajući šefove nakon višestrukih pokušaja. I Dark Souls je kažnjavao, ali nikada nije bio nepravedan. To me navodi na pomisao da je razvojni tim ostao bez iznenađenja i da su onda opravdavali titulu digitalnog pakla sa sasvim sumanutim dizajnom neprijateljskih pozicija i ponašanja.

U ocjeni Dark Soulsa 3 u meni se takmiče dvije osobe: prva je igrač i kritičar koji shvata suštinu Souls serijala i može objektivno procijeniti da je ovo što je ponuđeno u trećem i najvjerovatnije finalnom djelu vrhunac Dark Souls filozofije na više frontova. Ako ste igrač koji voli serijal, u ovom donekle neinventivnom dijelu ćete provesti mnogo, mnogo sretnih trenutaka. Ipak, ne mogu, a da ne dopustim glas i sebi kao osobi sa vlastitim afinitetima ka igrama. Ovu osobu je Dark Souls 3 zadivio arhitekturom i maštom i donekle zaintrigirao pričom koja je definitivno mogla biti bolje ispričana. Ipak, najgore je što ju je bezrazložni sadizam naslova otjerao u dosadu i iritiranje koji me nažalost više nikada neće pustiti iz svog zagrljaja i dopustiti mi da se vratim svijetu Dark Soulsa.

Dark Souls 3 sam igrao an Steamu. Zahvaljujem se evropskom Bandai Namco Entertainmentu na ustupljenom primjerku.