To #IShowSpeed #WeShowSarajevo

Tog dana, gospođa se vratila kući cerekajući. Kad sam je upitao šta je smiješno, reče mi da je svjedočila neobičnom prizoru – gomila djece trči mahnito niz ulicu vičući “Speed, Speed!”, dok ih neki lokalac prati komentarima tipa “Sjo, š'a im Speed uradi…”

Nakon toga saznajemo da djeca nisu uzvikivala ulično ime za amfetamin, već je u Bosnu i Hercegovinu stigla američka Youtube zvijezda IShowSpeed. Kako je rođen 2005. godine, IShowSpeed je mojoj supruzi potpuno nepoznat; moje saznanje da isti postoji desilo se tek na ovogodišnjem Royal Rumbleu, gdje je Speed kao selebriti učesnik bio dovoljno hrabar da bude pokošen ubojitim spearom Brona Breakkera, jednog od najenergičnijih američkih hrvača današnjice.

Tek nakon nekoliko sati Bosna i Hercegovina i ostatak postjugoslavenska regije počinju uviđati rezultate dolaska zvijezde u našu zemlju.

Fijasko, debakl, sunovrat, katastrofa, samo su neki od pojmova kojima se može sumirati haotična egzibicija koja je užasom parirala kiču i neukusu američkog reality TV-ja devedesetih. Speed je u Sarajevo doletio iz Beograda, u sklopu evropske turneje i nakon posjeta ostalim postjugoslavenskim republikama.

Na mrežama sam nakon čina pročitao enorman broj objava koje se mogu svesti na osjećaj ogorčenja ljudi sa jačom edukacijskom ili poslovnom pozadinom u turističkom sektoru, zbog propuštene prilike da “kulturni ambasador novih generacija” svojoj višemilionskoj publici bolje predstavi BiH.

Analiziranjem iz pozicije pasivnog posmatrača, počinjem se pitati čemu ovakva vrsta šoka. Kompjuterska nauka darovala nam je poslovicu “garbage in, garbage out” koja se savršeno može prenijeti i na ovu situaciju.

Prvi sastojak recepta za katastrofu može se pronaći u činjenici da je organizator događaja EMDC Network. Trenutno najjača digitalna distribucijska mreža u BiH je i jedna od najjačih na Balkanu. Već godinama EMDC Network plasira sadržaje komercijalno visoke i kulturno nepostojeće vrijednosti poput kreacija različitih muzičara i Youtubera.

S obzirom da se krećem u krugovima muzičara koji ne stvaraju nužno u okviru ovih parametara, ali koriste usluge EMDC-ja, znam da se radi o profesionalcima koji znaju posao plasiranja, komercijalizacije, naplate i isplate.

Organizacija im je Ahilova peta jer, ako je EMDC Network organizator u punom smislu te riječi, a ne samo broker koji je potpisao ugovor i isplatio Speeda za njegov dolazak, ovo je najtraljaviji posao koji su uradili dosad. Pokušaj predstavljanja “gastronomske ponude” pretvoren je u negledljivo upadanje u ćevabdžinice, buregdžinice i, potpuno nasumično, piceriju u kojoj se prodaju prosječne pizze američkog tipa, koje Speed može probati u svakom gradu matične države.

Kad napišem “potpuno nasumično” u slučaju picerije, mislim na jelovnik. Ovaj lanac brze hrane nema ništa autentično bosanskohercegovačko na meniju, za razliku od pita i ćevapa koje smo prihvatili kao dio našeg folklora.

Za one malo starije koji se ne bave marketingom, vrijedi pojasniti da se ovakve posjete komercijalnim objektima najčešće realiziraju u sklopu promotivnih dogovora sasvim uobičajenih u svijetu influenserskog marketinga. Posmatrajući sve i sa te strane, ni taj influenserski dio posla nije urađen kako treba.

Youtuber Nuni sadržajno ni popularnošću nije ni do članaka Speedu, što ga nije spriječilo da bude domaćin ove posjete.

Moj prvi (i nadao sam se posljednji) susret sa likom i nedjelom ovog mladića desio se kroz snimak sa chat servisa Omegle na kojem je Nuni u društvu dvije djevojke koje su opsovale boga. Kao moralnoj vertikali (koja u jednom drugom videu na istu psovku odgovara sa “tobe jarabum, jebem ti, bolan, ramazan”), Nuniju je takvo ponašanje žena (“sve ste vi iste”, reče tom prilikom) toliko zasmetalo da nije imao drugog izbora nego da lansira seriju seksističkih ispada praćenu psovkama i kletvama.

Da je jednako nesimpatičan i uživo, potvrdilo mi se na gejmerskoj konferenciji koju sam posjetio u društvu kćerke, gdje je svako njegovo obraćanje sa bine u meni izazivalo snažnu želju da napustim prostor, ali i da izvedem svu djecu iz prostorije, ne samo vlastito.

Kako je Nuni zaveden kao “partner” na stranici EMDC-ja, prilično je lako pretpostaviti da su iz organizacije smatrali da je on kao “poznati” bh. youtuber (pišem pod navodnicima jer mi ta scena nije poznata niti me interesuje) adekvatan za doček Speeda.

Kako se to završilo, imali smo priliku vidjeti.

Kažu da dobar profesor može i najnezanimljivije štivo učiniti interesantnim. Po tom istom principu, i Speedova posjeta Bosni i Hercegovini mogla je proći bolje da je između dva kusa bureka i tri ćevapa razgovor sa njim vodila osoba zavidnih komunikacijskih sposobnosti.

Nunijevo komuniciranje patilo je od mnoštva problema; od poznavanja engleskog koje nije na nivou na kojem bi trebalo biti, neznanja i nemogućnosti da promoviše grad i državu, te onog najvažnijeg – nemogućnosti da se snađe u trenutku i improvizira.

Improvizacija uživo je, najblaže rečeno, najzajebaniji način komunikacije. Ovo je nešto o čemu bih mogao pisati jer iza sebe imam dekade rada u medijima, ali i putovanja sa bendom. Nemali broj puta su se dešavale nepredviđene situacije.

Neke su bile lagane za kontrolisati, druge su mogle biti potencijalno opasne po zdravlje i život. Nekad sam uspijevao da dočekam loptu na volej, nekad sam danima poslije razmišljao o tome da li sam mogao nešto uraditi bolje.

Opasna je kombinacija kada ne znaš, navikao si da komuniciraš povišenim tonom, primitivno i psovački, a neko te odjednom baci pred višemilionsku publiku, u volatilnu situaciju koju ne možeš kontrolisati. Tako Zemaljski muzej postaje “muzej svjetla”, a u Srebrenici se “desio rat”, na tridesetu godišnjicu genocida.

Za mene lično, Nunijeva naknadna obrazlaganja pritiska i navodne Speedove nezainteresiranosti, nisu opravdanja već potvrda ranije navedenog. On je tragičar koji sada trpi bijes, ismijavanje, prozivke, pa i prijetnje, kako sam kaže.

Nadam se da će ga ova situacija iz stana uNUNInanosti pomjeriti u stanje obazrivosti, gdje će dobro razmisliti o tome koje su vrijednosti njegovog brenda i na koji način će odsad komunicirati. Video koji je objavio nakon posjete Speeda sigurno nije dobar početak.

Speedov stream pokazao nam je da nije samo jedan od kraljeva bh. Youtubea gol, već da je izabran u skladu sa potrebama, potražnjom i sentimentom publike koja se okupila. Što nas dovodi do treće i iznimno važne stavke koja kaže da…

U tinejdžersko-adolescentskoj fazi života, imao sam nekoliko idola. Prvi je bio (i ostao) Lemmy Kilmister zbog kojeg sam se počeo baviti muzikom. Oni koji su možda najvažniji za početak moje medijske karijere svakako nisu novinari, već skupina (tada) nadrogiranih, pijanih budala koja je dovodila sebe i druge u opasne situacije.

Radi se, naravno, o ekipi TV senzacije Jackass koja je ostavila značajan kulturni ožiljak na milenijalskim dušama u doba kada je MTV već bio na samrtnoj postelji. Vođen idejama onog što su oni radili (minus narkotici), i ja sam počeo da sebe dovodim u opasne situacije, snimam samoozljeđivanje i na kraju tako dobijem prvi posao u medijima.

Da smo tada imali Youtube i društvene mreže, vjerujem da bih sva ta sranja pokušao izvesti na tim platformama, što bi možda moj životni put odredilo na drugačiji način.

S tim u vezi, ne osjećam da mi je mjesto niti imam pretjeranu potrebu kritikovati dječiju opsesiju Speedom ili ostalim youtuberima. Ono što smo vidjeli u Sarajevu u svojoj suštini nije ništa drugačije od bitlmanije, ponašanja swiftieja ili bilo koje druge grupe koja obožava određenu pop zvijezdu. Sreća u svemu je što niko od djece nije ozlijeđen u povremenim stampedima i naguravanjima.

No ponašanje dosta pojedinaca, ne samo u BiH već i u komšijskoj Srbiji, daje mi za pravo da još jednom hraknem na onu da su sva djeca zlatna i da svako doba nosi svoje. Ne, postoje djeca čiji je dio karaktera najlakše okarakterisati kao zlatan. Tu je i ona većinska grupa koju čine djeca bez ambicija, priprosta i prosječna, spremna da nastave utabanim stazama svojih roditelja. Na kraju, tu su i djeca koja su vidno vidno zla i neotesana, bila toga svjesna ili ne.

U Srbiji su klinci imitirali majmune u prisustvu Speeda i poklanjali mu kesice Negro bombona, dok je u BiH u više navrata gađan bananama. Ovakvi degutantni, rasistički ispadi nisu stvar pojedinca, već kolektivnog zanemarivanja zlih praksi. Rasizam je u svim postjugoslavenskim republikama veoma živ, kao i ostali -izmi poput nacionalizma i seksizma. Sva tri ta užasa osjetile su meni drage osobe jer nismo svi iste boje kože, spola i religijskih uvjerenja.

Da, određena djeca jesu, kolokvijalno rečeno, debili. Možemo sjediti i truniti o tome kako sve to dolazi iz kuće, ali bit ćemo samo polovično u pravu. Zapravo sve to dolazi iz nedostatka sistema koji bi trebao da etiketira takvo ponašanje kao nepoželjno, kako djeci, tako i roditeljima.

Ako ja gađam bananom globalno poznatog youtubera, tim činom ga šokiram i izazovem smijeh odobravanja kod drugarica i drugara, te sve prođe bez kazne – zašto ne bih bio rasista?

Jesmo li osramotili Sarajevo i BiH? Ako ste se ogrnuli plaštom moralnog snebivanja i izolovali od stvarnosti egzistencije u BiH, upiranjem prsta u druge ljude i njihove akcije možete sebi racionalizirati horor koji se desio.

Istina je da smo zapravo još jednom ogolili sve svoje primitivizme i rezultat pozicioniranja krivih ljudi, ideja i praksi kao opšteprihvaćenih i dobrih.

Ovaj put, razlika je u tome što smo to uradili pred višemilionskom publikom, pa se većini oko vratova materijalizirao uteg kolektivne sramote. Ali od njega nema puno koristi; atavistički sram karakterističan je po tome što svi najbolje znamo šta su zajebali EMDC, Nuni i Speed, ali nipošto nećemo sagledati kako je došlo do toga da isti budu pozicionirani tako da imaju priliku zajebati.

Nevjerovatna je diskrepancija između dvije struje u ovoj zemlji.

Oni koji imaju priliku, želju i novac dovesti Speeda u Sarajevo rade to isključivo iz komercijalnih pobuda, te su se pokazali nesposobnim da od toga stvore bilo šta nego ruglo koje će ionako odnijeti vode algoritma, kako su dosad odnijele i ostala govna iz kanalizacije društva spektakla.

S druge strane, postoje oni koji imaju moć da repariraju dijelove sistema i upravljaju javnom kulturom kroz, recimo, prosvjetu. Međutim, takvi sebi nikad ne stvaraju priliku da uopšte pomisle da dovedu Speeda ili njemu slične iz različitih razloga, a najčešće sljepila za moderne načine komunikacije.

Sve dok ova nestabilnost stoji, gađat ćemo ljude bananama. #IShowSpeed comes, so #WeShowSarajevo. Da li je ova informacija poraz ili prilika za učenje, do svakog je od nas, ma koju god ulogu igrali u društvu.