Registrovao sam domenu onajkojikuca.com 4.10.2013. godine.
To je podatak koji vidim svaki put kad posjetim servis preko kojeg sam je kupio, ali nikad nisam reagirao na isti način kao večeras, kada sam sjeo i počeo prolaziti kroz objave koje objavljujem na ovom blogu još od 2009. godine.
U tom tekstu u kojem obavještavam da je domena kupljena kako bi zamijenila dotadašnji naziv bloga (Nojev Let) pišem i da je inspirisana ljubavlju ka serijalu Breaking Bad.
Ona Koji Kuca je the one who knocks, ne tako suptilna prijetnja izrečena glasom Bryana Cranstona koji je utemeljio besmrtni lik Waltera Whitea. Ali Onaj Koji Kuca sam i ja, razigran u jeziku i za tastaturom; igra riječi dovela me do domene kojom sam označio dobar dio svog identiteta u digitalnoj sferi, kao osobe koja piše “kucajući” po tastaturi.
SAMOCENZURA? NE BAŠ
Večeras sam utrošio nekoliko sati života prolazeći kroz više od 500 tekstova koje sam od 2009. godine objavio na ovom blogu. Svašta je blog istrpio, od recenzija do reaktivnih tekstova koji su kvalitetom iznad divljanja statusima po Facebooku prosječnog bh. građanina samo zbog toga što im je struktura malo konciznija, a pravopisno-gramatička strana jača.
Uveo sam tri značajne promjene.
Prva i najvažnija je uklanjanje više od 100 tekstova iz OKK arhive. Mlađa verzija mene, ona koja se uvijek revnosno gnušala aktu samocenzure, danas me razočarana posmatra iz alternativne dimenzije postojanja. Na veliku žalost te verzije, razočaranje je neutemeljeno. Smatram da ovo nije samocenzura. U ovom trenutku života, moj identitet je uveliko izgrađen; ako ništa, većina ljudi ima mišljenje, a ja nikad nisam bio od onih koji mišljenje želi da mijenja.
Na pragu 40. godine, najmanje me brine da li će neko izvući neki moj stari rad i pokušati me “kenselovati”. Takvih pokušaja je bilo ranije, ima ih i sada, te se većina potpuno uruši čak i bez mog djelovanja.
Tri su razloga zašto su tekstovi uklonjeni: jedni su nepovezane krnje misli oštećene manjkom kvalitete, drugi su spletom nestanka dodatnih materijala izgubili smisao (link za download ne radi, slika nema, video nestao…). Treći, nedovoljno posjećeni i emotivno nebitni za mene, nisu mi dali razloga da sjedim i smišljam kategoriju u koju ću ih uvaliti.
Upravo su kategorije druga velika promjena. Prijašnje su nosile “umjetnička” imena; ove koje sam večeras kreirao su mnogo jasnije. Kategorije poput “Lijepe stvari” (pozitivne priče iz mog života) i “Lično i personalno” (promišljanja o životu) danas su u podkategoriji “Kontemplacije” koja se nalazi u glavnoj kategoriji “Tekstovi”. U “Tekstovima” se nalaze i “Sjećanja”, kategorija u kojoj su tekstovi u kojima sam obrađivao nešto što je nekad bilo, te “Mišljenja”, neka vrsta esejske podkategorije u kojoj se nalaze tekstovi u kojima obrađujem teme bh. svakodnevnice.
Treća velika promjena je izmjena rasporeda na naslovnoj stranici, kao i određene SEO ispravke, sa ciljem bolje vidljivosti starih tekstova. Ima tu još rada na mobilnoj verziji stranice, ali zasad sam gotov, pa ću to nekad naknadno dodatno utegnuti.
DIGITALNI BESTRAG
Moja generacija je već 1997. ili 1998. godine imala prve susrete sa internetom, putem krčećih modema i zauzetih telefonskih linija. Dvijehiljadite su nas počele kljukati sa sve više digitale, ali smo internet držali u jednoj sobi u stanu sve dok nije sve otišlo u tri depresivna kurca pojavom pametnih telefona i konstantnih pritisaka da stalno budemo dostupni.
U novinarstvu sam bio sve do 2020. godine. Kao mnoštvo deprimiranih predstavnika najnepoštovanije plemenite djelatnosti bio sam hronično online, iako sam imao tu sreću da profesionalno najmanji dio novinarskog vijeka provedem u redakciji web portala. Kako je sve više i više društvenih mreža počelo davati prednost idejama profita i algoritamskog krivljenja ljudske stvarnosti, ja sam počeo da gubim želju da provodim dane na tim platformama.
Brisao sam profile, gasio ih i palio, i svakim tim činom postajao bolno svjestan količine podataka koje razbacujemo u eter. Danas imam mnogo više obzira ka sigurnosnoj problematici koja se rađa iz nemarnosti podjele ličnih podataka, ali najviše me oduvijek uznemiravala količina digitalnog “smeća” koje ostavljamo iza sebe.
Prije nekoliko godina počeo sam aktivno da radim na čišćenju svog digitalnog traga, gaseći servise, brišući naloge i prekidajući pretplate. Nakon nekog vremena postao sam svjestan da mi predstoji višegodišnja borba jer trag koji sam ostavio je bio E N O R M A N. Postao sam svjestan da je ovaj rat vječniji nego onaj u Warhammeru, te da bitke nisu nešto što ću moći dobiti za jedan dan.
Ne vjerujete mi? Evo samo nekoliko primjera: ukidanje mnoštva e-mail adresa uz arhiviranje “važnih materijala” (koji mi najvjerovatnije nikad više neće zatrebati), brisanje i arhiviranje najmanje dvije dekade fotografija i videa, smanjenje broja od više od 800 servisa i naloga koje sam imao na različitih platformama, hiljade i hiljade javno dostupnih tekstova…
Ovdje se ne radi o digitalnom hoardingu, iako bi se tako moglo učiniti. Ovi brojevi su kombinacija nemara, tehnoških ograničenja, neznanja, nedostatka vremena, ali i širokih interesnih sfera i produktivnosti kroz godine. Na kraju krajeva, internet je nekad bio jako široko polje; nalozi za desetine foruma danas su svedene na SSO prijavu preko Google naloga, a interesi su poniženi na nivo reela na Instagramu. Većina ljudi ne promoli digitalni nos izvan ograde omiljenog informativnog portala i društvene mreže.
KRIZA? NE BAŠ
Slobodni ste da sa podsmijehom pomislite da se radi o specifičnoj vrsti krize srednjih godina koja se manifestuje kroz preuzimanje uloge kustosa vlastitog digitalnog muzeja. Istina je da ne osjećam nikakvu krizu. Nedjelovanje je zapravo predstavljalo mnogo veći akt krize nego ovi činovi odbacivanja starih koža prijašnjih identiteta.
Svi susreti sa podacima koji danas koriste nikome postajali su sve veće breme, pa i uzrokovali osjećaj emotivne nelagode. Danas više nego ranije promišljam o malim činovima brige za sebe i druge. Radim to i na digitalnim poljima, kroz pažljivu selekciju i korištenje probranih alata, negomilanje digitalnih sadržaja, odbijanje da konzumiram nešto što je proizvedeno na principima suprotnim onim mojim.
Nikad me ranije nije ovoliko radovao ekran bez ikonica, lijepo složeni folderi, kategorisane e-knjige, ali i open source programi, servisi koji paze na digitalnu privatnost i minimalizam, te život izvan algoritma (od jula ne koristim Spotifaj, ali o tome ću neki drugi put). Kad vidim ovu pospremljenu verziju bloga koju odmilja nazivam “verzija 2026” (po godini koja dolazi), osjećam da sam pokazao više poštovanja za vas kao čitatelja/icu i sebe kao autora; uklonjeno je smeće, ostavljam samo ono što smatram vrijednim vašeg vremena.
Kad si u dvadesetim ili tridesetim, nered je nešto na šta imaš mnogo veću toleranciju. To je nekako prirodno, zalihe energija se čine neograničene. Posljednjih godinu dana po prvi put otkako sam svjestan sebe “osjetim” svoje tijelo i um, uviđam da jednostavno nisam onakav kakav sam bio. Srećom sam potpuno zdrav i nemam nikakve značajnije bolove, ali moji nivoi energije nisu ono što su nekad bili.
Upravo zato pokušavam zaštititi kapacitete i kroz ovu formu higijene. Kao što se pazim ljudi koji mi ne odgovaraju u stvarnosti, brišem ih i sa ekrana, zajedno sa podacima, vijestima i ostacima sebe koji nisu u skladu sa mojom trenutnom vizijom egzistencije.
Prolaskom kroz ovaj blog vidjet ćete da sam ostavio i neke tekstove koji nisu na nivou današnje kvalitete, ali ipak demonstriraju određen karakter koji im dopušta da se uklope u novu verziju.
Dobrodošli na Onaj Koji Kuca, verziju 2026. Pazite na sebe, svoje navike i samo lagano nabolje, korak po korak.