M. reče da ima dobru novu rutu za trčanje.

“Kreneš sa Dobrinje ka Lukavici, uđeš u Srpsku i voziš tuda”, reče.
“Samo kreni, haveru. Ohladih se”,  rekao sam mu.

Blizu linije razgraničenja čuli smo ženski glas. Dopirao je iz unutrašnjosti crnog automobila.

“Momci! Hej momci! Evo flajer za Jahorina Trail”, govorila je cura držeći ruku kroz prozor.
“E jeb’o ga ti, Sanja, od svih ljudi nas ti prekidaš dok pace ganjamo”, kroz šalu će iziritirani M., zgrabivši flajer.
“Šta je problem”, čvrsto mu odgovori Sanja.

Sa ovom nema zajebancije, pomislih. Prelazimo narandžasti most i trčimo rubom ceste.

“Za šta je flajer”, upitah M.-a koji mi ga proslijedi umjesto odgovora.
“Ko je ba ženska”, upitah.”Sanja. Ona ti to sve organizuje, piše i blog. Svu sam tu scenu skontao, uvezao se sa svima preko Facebooka”, reče M.
“Ti ovo baš preozbiljno shvataš. Počeo si se uvezivati sa trkačima. Bilo bi ti bolje da cigare baciš tuto kompleto”, odgovorio sam mu.

Prestanak pušenja je moj posljednji argument u svakom razgovoru sa njim. Kada se finalno riješi tog poroka, morat ću pronaći novu slamku za hvatanje.

Flajer sam savio na četiri dijela kako mi se ne bi smočio u ruci, stavio u džep i zapisao u mozgu mentalnu napomenu da ga pročitam kad završim sa trčanjem.

***

Flajer me odveo na oficijelnu stranicu Jahorina Traila gdje sam saznao sve što sam trebao znati o trci. Prvi put sam o postojanju trail trčanja saznao iz nekog hrvatskog časopisa koji je M. kupio na početku svoje trkaće karijere. Tada sam zadivljeno čitao informacije o velebitskoj trail trci i pitao se ko su monstrumi koji uspijevaju istrčati tolike kilometre. Zadivljenost se prenijela i na čitanje podataka o Jahorina Trailu, a fascinacija dužinom Ultra staze od 111 kilometara nije prestajala ni kad sam ugasio pretraživač. Bio sam sasvim siguran da ću se prijaviti , ali još uvijek nisam znao koja je trka za mene. Deset kilometara mi se činilo kao malo, trideset i četiri kao dovoljno, a pedeset i jedan kao nešto što bih želio. Bez mogućnosti da se odlučim, poslao sam e-mail organizatorima i upitao šta mi preporučuju.

Dobio sam objašnjenje da je ruta Midi (34 kilometra) koja počinje u Starom gradu, a završava na Jahorini kao stvorena za mene polumaratonca i budućeg maratonca. Posudih pare, uplatih, počeh se spremati. Ne nužno tim redom.

KO RANO RANI, 8,6 KM/H U PROSJEKU GRABI

Noć prije trke legao sam kasno. Poprilično glup potez, ali sam se tješio da sam bio i u gorim situacijama. Za divno čudo, buđenje je bilo uzrokovano oglašavanjem prvog zvona alarma, tačno u sedam sati. Na startnu poziciju premještenu sa Baščaršije na Principov most trebao sam stići najkasnije pola sata do početka trke. Obavio sam akte jutarnje higijene, popio dozu magnezija i počeo spremati stvari u svoj mali ruksak. Sama činjenica da sam kao obaveznu opremu na ovoj trci trebao imati astrofoliju, čeonu lampu i zviždaljku činila je da cijela ideja odiše kao velika avantura.

Vozeći se u trolejbusu prema Drveniji, potpuno obučen i spreman za trku, osjetio sam kako me nešto stišće u stomaku. Uplašen pomislih da je fiziološka potreba pokucala na stijenke crijeva jer nisam sve obavio doma – na težak sam način naučio da nije baš pametno piti kafu prije trčanja na duge distance. Osjećaj je nakon nekih petnaestak minuta postao poprilično intenzivan. Ono što me čudilo je odsustvo fizičkog bola, ali prisustvo ekstremne nelagode. Pokušao sam definisati čudnovato stanje nakon što sam odlučio da nije nestrpljiva kaka i jedino što mi je padalo na pamet postalo je i najlogičnije.

Jesam li se to prepao? Da li je moguće da me strah izjeda? Čega sam se tačno bojao? Istina je da je ova trka za mene bila probijanje granica – napokon ću prijeći dotad rekordnih dvadeset i jedan kilometar i spoznati pobliže šta znači trčati maraton. Racionalizirajući svoju situaciju, našao sam se na Drveniji, izašao iz trolejbusa i uputio se ka Papagajci. Kupivši bananu i napunivši kredit, krenuo sam ka Principovom mostu. Ekstremnu nelagodu polagano je počelo pobjeđivati stanje uzbuđenja. Napuhana vrata starta djelovala su mi kao spomenik ljudskoj upornosti.

Na startu je bilo Bosanaca i Hercegovaca, Srba, Hrvata, Slovenaca. Čuo sam ljude kako pričaju na engleskom i njemačkom. Stariji i mlađi, žene i muškarci, svi su bili okupljeni na jednom mjestu, čekavši da trka započne. Svako je pričao o nečemu drugačijem, a meni su se na živce penjale povremene priče o toleranciji i zbližavanju kroz trčanje. Kampanja Jahorina Traila u svom korijenu je imala promociju sporta, prirodnih ljepota i prevazilaženje nacionalnih budalaština. Ja sam se ježio od same pomisli na nacionalnosti i slične imbecilnosti. Kretenu koji ima potrebu da mrzi nikakva trka kroz Jahorinu, kao ni Konjuh, Trebević ili Igman neće pomoći. Moj razlog je moj stid. Provinciji od države su date predivne planine koje su žudile za mojom pažnjom i ja sam bio tu da osjetim zov prirode i nabijem set žuljeva.

2015-08-01 08.40.53
Prije samog polaska.

Ono što je mene začudilo je poprilično malen broj učesnika, ali treba uzeti u obzir da je 34k zahtjevna trka i da sam poredio prvu trail trku sa dešavanjima koja su donekle manje zahtjevna i imaju dužu tradiciju. Od mog dolaska na start do samog početka trke minute su prolazile kao da im je baš mrsko da klize niz sat. U jednom trenutku sam se unervozio i osjetio kako moram mokriti. Pronaći skriveno mjesto za obavljanje nužde bila je avantura za zagrijavanje. Ekipa hrvatske stranice Stotinka.hr podijelila je svima žute narukvice koje su se koristile za mjerenje vremena i nekih deset minuta prije starta, kad sam se već mentalno pripremio za početak, iz organizacije su najavili da će trka kasniti… jer jedna učesnica kasni. Zahvaljujući neobjašnjivom i apsurdnom principu karakterističnom za ljude rođene u Bosni, teško mi je bilo zamjeriti organizatorima, ali onaj gospodski, svjetski dio mozga koji razmišlja mentalno malo dalje od granica Bermudskog trougla pitao se da li bi se bilo koje dešavanje bilo gdje u svijetu pomjeralo jer neko kasni. Poprilično sam uvjeren da ne bi. Što će reći: organizacijo, ništa ti ne zamjeramo, samo nemojte više najavljivati takve razloge – ispadate privatna zajebancija za raju, a to ne valja, treba se sve dizati na najviši mogući nivo.

KADA SE NULA PROLOMI VAZDUHOM

Trka je kasnila sa početkom petnaestak minuta što je odlično građen instruktor fitnesa čije ime nisam uspio čuti odlučio iskoristiti da zagrije sve prisutne sa rundom zumba fitnesa. Bilo mi je strašno neugodno gledati muškarca koji trese dupetom kao da mu sam život ovisi o tome, no zapravo je tu radila moja kompleksaška strana. Jedna bivša djevojka koja se također profesionalno bavila latinoameričkim plesovima pokušala me naučiti osnovnim koracima uvjerena da svako može. Odustala je nakon što se živa preznojila, nazvavši me medvjedom sa balvanom umjesto kičme. Povukao sam se nazad dok se masa zagrijavala i duboko uzdahnuo kada su nas preko razglasa pozvali da se spremimo za početak trke. Odbrojavanje je počelo i kada se riječ nula zaorila vazduhom, mješavina aplauza, oduševljenja i neartikulisanih urlika označila je početak utrke koju ću pamtiti do kraja života.

Prvu trasu puta, od Principovog mosta do Kozje ćuprije, iskoristio sam kako bih se zagrijao. Išao sam laganim tempom, namještajući kaiše na ruksaku, davši sebi oduška da se zagrijem na pravi način. Bilo mi je začuđujuće vidjeti da su ljudi već u Aleji ambasadora počeli usporavati, pa i hodati. Nije važan razlog zbog kojeg su to radili, važno je kakav efekt na mene ostavlja takvo ponašanje pojedinaca. Kada vidim bolje građenu i opremljeniju osobu kako usporava, ne pitam se zašto, ali se radujem jer mi se čini da sam u boljoj formi nego što mislim. Ili jesam.

Ulazak u nepoznatu zonu započeo je prelaskom Kozje ćuprije. U Sarajevu živim cijeli svoj život, ali me trčanje odvelo na nevjerovatne lokacije kojima vjerovatno nikad ne bih prošao da mi nije bilo potrebno asfalta za pod đonove. Prešavši Ćupriju, suočio sam se sa prvom uzbrdicom od mnogih. Pogledao sam ka gore i vidio desetak ljudi kako više ili manje ležerno hodaju. Tu su mi se počeli lomiti stavovi. Uvidio sam da o trailu zapravo ne znam ništa. Moja predstava je bila da se trči sve vrijeme puta, bez prestanka, negdje brže, negdje sporije. Naredni sati su me uvjerili da je trčanje kao radnja otežana, onemogućena ili potpuno suluda opcija na izvjesnim dijelovima terena.

Nakon što sam se uzverao uz svoju prvu uzbrdicu, oznojen do gole kože donio sam nekoliko odluka. Više nikad u životu neću samog sebe pohvaliti nakon što potrčim uz Alipašino polje ili Mojmilo te više nema gledanja unazad da vidiš stiže li te neko, već gledaš samo unaprijed da vidiš da li ti nekoga možeš prestići. Put je u nastavku bio kombinacija zanimljivosti, nelagode pa i straha.

Koliko sam ja uspio skontati, dio rute se trči putem kojim se nekada pružala uskotračna pruga. Pruge više nema, a put je stjenovit. No ne radi se tu o sitnom kamenju, već poprilično velikim komadima koji su svako malo uzrokovali krivljenje mojih nogu. Kada vam se noga svako malo ugruha na lijevu ili desnu stranu, imate problem. No kada ste imali smrskan skočni zglob i slomljene dvije kosti, nemate problem već katastrofu. Džaba sam posjedovao svu snagu svijeta, svako malo sam morao usporavati skoro do granice hodanja da bi mi se noge odmorile. Inače nemam puno problema sa lomljenom nogom kada trčim po asfaltu, ali ovaj put se i noga začudila u kakvu sam je avanturu odveo bez pitanja i počela protestovati.

Organizacija nam je najavila prolazak kroz nekoliko tunela na našem putu ka Jahorini. Prva dva tunela bila su kratka i potrebe za čeonom lampom nije bilo. Sa viškom samopouzdanja utrčao sam u treći. Progutao me stravičan, vlažni mrak koji me u roku nekoliko sekundi apsolutno dezorijentisao. Na pamet mi je skoro pa u isto vrijeme palo nekoliko filmova: Lepa Sela Lepo Gore, britansko-njemački Creep sa Frankom Potente i Stalloneov Daylight. Ljubazna trkačica ispred mene osvijetlila mi je kako bih pronašao lampu u torbi. Hodanje po mračnom tunelu nije nimalo ugodno iskustvo Trčanje je nesigurna, a na trenutke i nemoguća misija. Neka sila u tebi jednostavno ne može dočekati da napustiš tamu i ugledaš svjetlo. Kada sam ga ugledao na kraju tunela, obuzela me toplina i radost. Moje trkačko ja se ponovo rodilo.

ZID

Tuneli su se nizali jedan za drugim. Bili su dugi, kratki, mračni, vlažniji jedan od drugog. U jednom tunelu se čak ranije urušio i dio stropa pa smo se provlačili kroz mali prolaz. Nakon nekog vremena izbio sam na čistinu ispred srušenog mosta ispod kojeg se protezao kanjon rijeke za koju pretpostavljam da je Miljacka. Imao sam potrebu da padnem na koljena i vrisnem NEEEEE u najboljem maniru Brucea Campbella u Zlim Mrtvacima, ali sam odustao od ideje, odlučivši da potrošim dragocjeno vrijeme na pronalazak obilaznog puta. Markacija je pokazivala na uski put sa desne strane. Držeći se za korjenje i grane, pažljivo sam hodao putem i završio pred visokim prirodno napravljenim zidom. Pogledao sam oko sebe. Ništa nije ukazivalo da postoji drugi put. Zid je bio većinski gladak, ali je imao i nekoliko izbočina koje su u mojoj glavi predstavljale utore za ruke i noge. Krenuo sam se penjati.

Nakon što sam teškom mukom napravio korak ili dva penjući se po zidu, obrisao sam znoj koji mi je curio niz čelo, zastao i postavio sebi nekoliko pitanja.

Čekaj, jesi li vidio ikoga sa bilo kojom vrstom planinarske opreme? Nisi.
Da li ti izgleda normalno da se ljudima od kojih su neki ušli i u treću dob servira skoro vertikalan zid? Ne.
Pa šta onda radiš glumeći kombinaciju debelog majmuna i Spider-Mana? Ne znam.

Pažljivo sam sišao niz zid pazeći da ne poletim unazad. Kriv korak značio bi klizanje u provaliju. Vratio sam se puteljkom na čistinu kod mosta i odlučio pozvati pomoć.

Svaki takmičar dobio je roadbook, karton sa potrebnim informacijama. Na njemu se nalazi shema uspona po kilometrima, broj SOS telefona, kao i mapa okrepnih stanica, odnosno pozicije i sadržaj istih. Nazvao sam SOS telefon.

“Halo?”
“Halo, dobar dan, da li je ovo Jahorina Trail SOS linija?”
“Da, izvolite?”
“Ja trčim Midi stazu i prešao sam nekoliko tunela. Sad sam izbio na srušeni most i nisam siguran kako ću dalje, vidim da markacija ukazuje na desno…”
“Da, morate zaobići most desno, puti…”

Pukla linija. Pogledam mobitel, ukucam kod za provjeru stanja računa. 0.02 KM. Napunio 5 KM, razgovarao možda četrdesetak sekundi. Pijemo krvi, dajemo piše.

Odlučih se vratiti na putić desno, ovaj put obraćajući pažnju na samo tlo. Iznenada mi se ukaza crvenom i bijelom bojom označen kamen koji mi je ukazivao na skretanje lijevo, pored zida. Zagazio sam između obraslog grmlja i završio na uskom i klizavom putu. Kretao sam se pažljivo, svako malo gubeći balans i spašavajući se grabeći raslinje. Kada sam ugledao drugu obalu, odahnuo sam. Vidio sam nekoga kako trči i zastaje pred mostom, najvjerovatnije se pitajući kuda sada.

“DESNO PUTIĆEM, PA LIJEVO! NA PODU SU OZNAKE”, vrištao sam. Čovjek je podigao ruku i pokazao palac u znak zahvale.

“DRŽITE SE, KLIZAVO JE”, uzviknuo sam još jedno upozorenje prije nego mi je nestao iz vidokruga.

“Šta je klizavo?”

Ispred mene je sa malog putića iskočila ženska osoba. Očigledno u sjajnoj formi, stigla me je jako brzo sa svojim kolegom. Dobar naredni dio puta nas troje smo trčali više-manje zajedno, njih dvoje 95% vremena ispred mene. Mislim da sam već pisao o ovome, ali je jako dobro ako imaš nekoga koga pecaš, odnosno osobu u dobroj formi koju možeš pratiti kako bi izgradio tempo. Ženska osoba, za koju će se kasnije na Facebooku ispostaviti da se zove Nevena i da je članica NSY Fitnessa iz Banja Luke mi je bukvalno pružila ruku spasa u trenucima kada mi je život bio ugrožen.

MOJ NAJVEĆI NEPRIJATELJ – STRAH

Poprilično smo disciplirano pratili markaciju na terenu i završili kod ruiniranog mosta. Ostaci mosta djelovali su mi zlokobno dok sam još i stajao na čvrstom tlu. Čelične šine pružale su se horizontalno, a preko njih ležale su daske između kojih je procjep bio sasvim normalan (ne bih se usudio reći veći jer ko zna kako strah radi) ljudski korak. Nevena me zamolila da je slikam dok stoji nasred mosta. Odskakutala je na sredinu i podigla ruke. Uslikao sam je dvaput, a onda se ona vratila po mobitel i prešla sa kolegom na drugu stranu. Ja sam zagazio oprezno i odmakao se nekoliko metara, završivši na sredini. Gledao sam provaliju ispod sebe kada je strah napao jako i neočekivano.

Čovjek sam od mnogo fobija – pauci, igle, oči keramičkih lutaka, bose ljudske noge i visina. Visina se suštinski ne računa u fobije, ne bojim je se de facto, ali mi uzrokuje opasnu vrtoglavicu. Nasred urušenog mosta odjednom mi se počelo opasno vrtiti u glavi, a zatim je krenulo i crnilo. Sve što mi je kroz glavu prošlo u tom trenutku je moja kćerka Lili. Nevena je vidjela da nešto nije okej.

“Možeš li”, upitala me.
“Ma mogu, malo… malo mi se manta”, odgovorio sam joj pokušavajući čučnuti i uhvatiti se za grede.
“Hej, ostavi tu bocu”, dobacila mi je.
Nisam to uradio.
“Ma neću da bacam”, rekao sam joj.
“Nećeš bacati, ostavi je tu, pokupit će je”, rekla mi je.
Teška srca sam plastičnu bocu spustio na gredu. Srce mi je žestoko lupalo u grudima, a slika se počela opasno mutiti.

“Možeš li”, upitala me Nevena opet.
“Malo mi se manta”, odgovorio sam, osjećajući kako bih mogao povratiti u svakom trenutku. Kakva ljepota, zamisli da me nađu ispovraćanog i mrtvog na dnu provalije, vrhunac karijere.
“Digni glavu”, naredila mi je.
Čuo sam je, ali nisam reagovao.
“Digni jebenu glavu, gledaj ovamo!”

Oštar ton me vratio u realnost. Pogledao sam u noge i namjestio se kako treba na daskama.

“Idi korak po korak, jednu po jednu, samo lagano”, ohrabrivala me je.

Ono što sam ja uspio uraditi je bilo pružanje koraka, ali ne jednu pa drugu nogu. Svakom sam nogom stao na svaku dasku, baš kako se mala djeca, još uvijek nedovoljno sposobna da pružaju normalne korake penju uz stepenice.

“Nemoj tako, hodaj normalno”, rekla je.
“Ovo je najbolje što mogu”, odgovorio sam.

Na kraju samog mosta, pružila mi je ruku koju sam prihvatio kao poklonjeni novi život.

“Jesi dobro”, upitala me.
“Da, samo se bojim visine”, odgovorio sam i zahvalio na pomoći.

Trebalo mi je nekoliko minuta da dođem sebi. Nastavili smo trčati. Jedan dio puta trči se uz samu liticu te sam i tu ulagao maksimalno napora da se držim skroz desne strane puta, uvjeren da je bolje da mi trnje raspori hlače i majicu nego da mi noga poleti u provaliju koja bi bila moje konačno odredište. Nevena i njen kolega nastavili su brže od mene te sam ih ugledao nakon nekog vremena – na drugoj strani dužeg, isto razvaljenog mosta.

“E jebem mu mater da mu jebem”, opsovah u sebi i odlučih da ovaj put poslušam savjet.

Na most sam zagazio bez premišljanja. Začudila me vlastita hrabrost koju bih iz ovog ugla ipak mogao više okarakterisati kao suludi inat. Pružao sam nogu za nogom, gledajući da mi vidni krug završava na daskama i nogama, nikako da obuhvata i ponor ispod mene. Ruke su mi bile raširene, mišići napeti, spremni da grabe ako bude potrebe. Nisam disao. Kada sam ponovo stupio na čvrsto tlo, momak koji je trčao sa Nevenom pružio mi je ruku i rekao: “Ti si već pobjednik.”

“Kako misliš”, upitao sam ga.
“Nije važno kad ćeš stići, važno je da si pobijedio vlastite strahove”, odgovorio mi je.

Nakon ovakva dva mosta u meni su se sukobila osjećanja ravnodušnosti i straha. Pitao sam se šta me očekuje u nastavku. S druge strane, vjerovao sam da ne može biti gore od situacija u kojima sam se nalazio ranije. Lagao bih kada ne bih spomenuo da sam pomislio da na Palama posudim telefon, odustanem i vratim se u Sarajevo. Sreća je bila na mojoj strani. Put ka Palama i trećoj okrepnoj stanici, najvećoj do sad, bio je lagana trkačka dionica sa blagim usponima i padovima kojom nisam kročio u najboljoj formi, iscrpljen ranije pretrpljenim strahom. Kada sam prolazio kroz naseljeni dio za koji nisam siguran da pripada Palama, dvije žene koje su radile u bašti mahnule su ka meni, inzistirajući na mojoj pažnji. Usporio sam i izvadio slušalicu iz uha.

“Oprostite, odakle trčite”, upitala je jedna.
“Od Principovog mosta do Jahorine”, odgovorio sam joj.
“Pa kuda ste došli”, upitala me u stanju koje ću tek kasnije, uvezavši par činjenica protumačiti kao šok i nevjericu.
“Ma ne pitajte. Preko ovih mostova srušenih”, odgovorio sam i nastavio trčati.

Stao sam u lokalni granap gdje me mlada prodavačica brzinski uslužila flašom vode. Između male i velike boce odlučio sam se za manju, uvjerivši se da sam grdno pogriješio kada sam samo nekoliko metara dalje iskapio bocu, ali mi je bilo mrsko vraćati se nazad, vaditi novčanik i kupovati novo piće. Trčanje ka okrepnoj stanici bilo je naporno iskustvo zbog markacije koja je bila nacrtana na asfaltu i velikog broja razlilčitih raskrsnica. Nekoliko puta sam greškom krenuo u krivom smjeru, pretpostavljajući kuda se ide. Tek kada bih prešao raskrsnicu i okrenuo se da još jednom provjerim gdje sam, uvidio bih da sam griješio. Tih grešaka nije bilo puno i nisu bile naporne te sam nakon nekog vremena, skrenuvši iz jedne ulice desno ugledao zastave Jahorina Traila i osjetio olakšanje shvativši da sam na sedamnaestom kilometru putovanja i da sam živ, zdrav i spreman za drugi dio avanture.

2015-08-01 11.57.25
Na trećoj i najvećoj okrepnoj stanici. Sedamnaesti kilometar, Pale.

NASTAVLJA SE…