Prvi dio pročitajte ovdje

Okrepna stanica na Palama bila je jedna od poslovnica raja na zemlji. Nakon što su mi očitali čip koji smo dobili od tima Stotinke, volonteri su me pozvali unutra da se raskomotim. Članica osoblja Hitne pomoći upitala me da li se osjećam u redu, klimnuo sam glavom jer nisam imao snage da ulazim u konverzaciju. Sva moja koncentracija bila je rezervisana za dva stola krcata hranom i pićem. Od suhomesnatih proizvoda, sira, krekera, hljeba, voća i povrća, vode i izotoničnih napitaka, sve je to čekalo kao nagrada one koji dospiju do sedamnaestog kilometra.

“Sjedite, odmorite se”, rekla mi je jedna volonterka.
“Ne smijem sjedit”, odgovorio sam joj, pokušavajući da i sebe uvjerim da je stajanje ono što je potrebno mom organizmu.

Stajavši pred sofrom, otkrio sam još jednu razliku između trčanja i traila. Ako govorimo o trailu, sasvim je u redu, pogotovo kad su duže distance, napraviti manju pauzu. Ne samo u redu, već i strogo preporučljivo. Glad koja je poticala iz pada energije počela mi je tjerati vodu na usta do te mjere da sam počeo sisati neki kreker kako bih spriječio baljenje. Htio sam jesti sve i odmah, šakama. Međutim, zamislio sam kako bi tek bilo teško nastaviti trčati i podrigivati prežderan, pa sam se odmaknuo od stola. Oštar pad šećera oči mi je fiksirao na tanjir pun grožđica i ni dvije sekunde kasnije, moje ralje borile su se sa prvom šakom najboljeg suhog prijatelja svakog trkača.

Jedna od učesnica čekala je muža koji se vratio nazad kako bi pronašao naočale koje su mu ispale u jednom od tunela. Sreo sam ga na svom putu ka Palama. Ušao sam u razgovor sa njom i pitao je kako je ona izdurala put preko klimavih, razvaljenih mostova.

“Kakvih mostova?”

U tom trenutku sjetio sam se pogleda one žene koja je obrađivala baštu.

“Pa ona dva mosta bez ograde, što idu iznad provalije, što moraš skakati po daskama…”, rekao sam.
“A ti, pa ima put ispod…”, rekla je.
“Kakav put ispod, mi smo pratili markaciju i došli na taj most – nisam čak bio ni ja sam, bilo nas je troje”, odgovorio sam.
“Niste jedini, nekoliko je ljudi gazilo preko tog mosta, ali ima drugi put”, rekla je.

Dakle, išao sam putem kojim nisam trebao ići. Koliko god bio siguran u to, toliko sam siguran i u činjenicu da smo pažljivo pratili markacije i da su nas zaista crveno-bijele planinarske oznake i one od traka postavljene po drveću dovele do mostova.

Na Palama sam popio vode, pojeo neumjereno puno narandži i grožđica i bio spreman krenuti dalje nakon desetominutne pauze.

“Sad tek ide teži dio puta”, rekli su mi dok sam vezao kaiše i spremao se za polazak.
“Nema šanse da je teže od ovoga što sam dosad prešao”, uzvratio sam sa osmijehom.

Pozdravio sam se sa svima, poželio sreću i počeo trčati kroz Pale. Noge su bile teške i desetominutna pauza nije bila nimalo dobra ideja. Ipak, morao sam raditi sa materijalom koji sam imao pri ruci, Žaljenja nije bilo, šou mora ići dalje. Protrčao sam kroz neku vrstu korza i već pri kraju korza je količina tragova civilizacije počela znatno opadati. Krenuo sam uz neki mali prilazni put koji vozi paralelno sa cestom.

“Uskači!”

Okrenuo sam se da vidim ko mi se obraća. Ispod mene na cesti vozio je kombi. Zadnja vrata kombija bila su otvorena, a neki momci su se smijali pozivajući me na vožnju.

“Hej, ne možeš vjerovati koliko mi to tek pada na pamet ko opcija”, uzvratio sam sa osmijehom. Vrata su se zatvorila, a oni su se dali u veću brzinu i nestali mi iz vidokruga.

Junakinja sa Mostova smrti Nevena i njen kolega su me ovdje opet prestigli i iako sam imao želju da ih nastavim pratiti, to baš i nije bila moguća opcija. Put je veoma brzo počeo bivati jako strm, a zglob moje lijeve noge takav nagib nije podnosio baš najbolje. Otkako sam slomio nogu prije deset godina, prste lijevog stopala mogu samo donekle približiti potkoljenici. Savitljivost zgloba mi je poprilično otežana u odnosu na zdravu desnu nogu. Na putu kojim sam gazio, nogu sam lomio u dosad najteže položaje. Tijelo se bunilo, a kao znak da se noga zaista muči, znoj me počeo oblijevati kao da mi neko drži kanticu iznad glave.

Temperatura se počela dizati i kačket sam ponovo vratio na glavu nakon što sam ga skinuo nekad ranije. U jednom trenutku završio sam okružen stadom ovaca. Kako sam im se približio, ovce su me gledale kao potpunog idiota, što sam najvjerovatnije i bio, pokušavajući meketati kako bih privukao njihovu pažnju. Nijedna ovca se nije pomakla sa svog mjesta osim onih koje su mi stajale na putu. Ovce su stajale nepomično i gledale me u položajima u kojima sam im upao u vidokrug. Neke su pasle i pratile me očima, druge su gledale u mene normalno, treće su mi bile okrenute leđima pa su zavrtale vratovima kako bi pogled zadržale na meni.

Ovčice i čoban u trku
Ovčice i čoban u trku

Neko vrijeme nakon dijela sa ovčicama, učinilo mi se da čujem glasove. Okrenuo sam se i vidio nekoliko penjača kako idu. Teren nije bio pogodan za trčanje, ali njihova brzina je bila mnogo bolja nego moja. Razlog – štapovi. Štapovi se koriste za dvije stvari – stabilnost i držanje ritma. Iako sam imao priliku da ih posudim, odlučio sam se da to ne uradim jer sam bio dovoljno neinformisan o putu kojim idem, pa su mi kao svakom primitivcu i glupanu štapovi izgledali kao nešto što koriste stariji ljudi sa ekstremnim problemima. Kada me grupa trkača prestigla i ostavila da dahćem kao svinja pokušavajući na svaki peti korak istrčati tri, uvidio sam svoje pogreške i odlučio pokušati pronaći štapove koje ću iskoristiti za uspješan nastavak trke. Problem sa pronalaskom štapova, odnosno granja u prirodi je taj što trebaš pronaći štap dovoljno dug, čvrst i lagan. U prvih nekoliko pokušaja svim granama koje sam našao falilo je nešto. Na kraju sam završio sa jednom dužom, tankom, čvrstom, suhom i laganom.

Put do posljednje okrepne stanice bio je strašno iscrpljujući. Konstantno smo se dizali, trčao sam određene dijelove i mučio se sa nedostatkom vode koju sam pio u LITRAMA. Da flaše ne bih ostavljao po prirodi, nabijao sam ih na svoj štap. Jedan dio puta provlačio se kroz šumu. Put je bio uzak, klizav i prepun šiblja na koje sam zapinjao, lomio se i dizao. Tempirao sam kretanje sa dvojicom momaka iz Srbije i Crne Gore koji bi me prestigli pa sjeli da odmore. Onda bi ja njih stigao, oni bi krenuli dalje, a ja bih malo odmorio. U jednom od tih trenutaka sam se okrenuo i ugledao TO. Mitsko biće. Jedno od onih o kojima su raspredane legende. Bila je to osoba kojoj je iznad broja pisalo ULTRA. Jedan od onih koji su krenuli iz Višegrada na put od 111 kilometara. Izbjegavajući želju i potrebu da padnem na koljena i ničice se poklonim majstoru, samo sam se obzirno nabio na granu i sklonio sa puta osobi koja je izmijenjivala kretnje hodanja i trčanja kao da smo na savršeno ravnom terenu. Ne znam ko je lik, ne znam kad je došao na cilj, ali samo znam da se divim toj količini snage.

Kralj i njegovo ekološko žezlo na jednom od vrhova svijeta
Kralj i njegovo ekološko žezlo na jednom od vrhova svijeta

Nakon uspinjanja kroz blatnjavu šumu, izašao sam na prostranu livadu. Tu sam primijetio nešto što je sve vrijeme oko mene, ali na šta do tog trenutka nisam obraćao pažnju. Mirisi prirode bili su raznovrsni, jaki i specifični, ali svima je bilo zajedničko da su bili ugodni. Mozak mi je aktivirao sjećanje na predjele koje sam dotad prošao. Miris raspadanja lišća, blata i mokrog tla u šumi bio je jednako atraktivan kao i miris cvijeća i spržene trave. Ljudi iz gradova postepeno gube sva čula, a čulo njuha zanemarujemo ponajviše jer većini nas ne služi aktivno za život. Polje je bilo ravno, a ja sam počeo trčati, ali jako sporo, svakim spuštanjem noge na pod udarajući, pokušavajući otresti grč koji me počeo hvatati. Udisao sam snažno na nos, uživajući u mirisima, puneći i šireći pluća van granica smanjenog kapaciteta uzrokovanim dosadašnjim putovanjem.

Uskoro sam se našao na posljednjoj okrepnoj stanici. Skoro sam je fulao i da me djevojka nije pozvala da stanem, vjerovatno bih profurao i nastavio dalje. Okrepna stanica nalazila se u sklopu ograđenog prostora koji koristi Gorska služba spasavanja. Sjeo sam na nekih desetak minuta, pojeo bananu i jednu od najboljih čokoladica koje sam imao priliku probati. Nije reklama, ali ako hoće, reklamirat ću ih da mi plaćaju u čokoladicama. Svako od učesnika je dobio Perfection Bar firme Body&Fit i kasnije sam baš zažalio što nisam uzeo još nekoliko njih na Palama. Energetska pločica sa okusom jagode je strašno ukusna, ali nije slatka i najbolje od svega, ima tu neku specifičnu strukturu koja se ne lijepi za grlo i nepce te samim tim nema opasnosti od žeđi.

“Sad imaš nekih pet kilometara relativno ravnog prostora, ali onda ti ide uzbrdica, najveća do sad. Penjat ćeš se uz ski stazu”, rekao mi je momak koji je upisao moj broj u knjigu onih koji su prošli.

Pozdravio sam se sa svima i naoružan vodom i željom da trk privedem kraju krenuo dalje.

Trčao sam kroz šumu, preskačući bare, vodu, blato, grane. Noge su mi već sada otpadale, a tijelo je prešlo u fazu totalnog umora. Bilo je i više nego očigledno da sada, nakon dvadeset i šest kilometara trku trči mozak, a ne mišići. Na tom aspektu radim otkako sam počeo trčati i mnogo mi je važniji od same fizičke spreme, iako oba elementa trebaju biti usaglašena. Trčeći kroz šumu, odvojen od ljudi, u jednom trenutku preplavio me težak osjećaj usamljenosti. Oko mene nije bilo nikoga i koliko god mi samoća odgovarala u nekim trenucima, nevjerovatno sam želio porazgovarati sa nekim, vidjeti drugo ljudsko biće. Sjetivši se da me Lili, njena kuma Azra i Muni čekaju na cilju, teški oblaci su se razbistrili, a ja sam nastavio trčati pričajući sam sa sobom rečenice koje Lili izgovara.

“Tajo, jes’ to trčala?” (i dalje priča isključivo u ženskom rodu)
“Jesam.”
“E pa bravo, bravo.”

“Tajo. Tajotajotajotajo…”
“Molim?”
“Je l’ to ideš na probu?”
“Nije, idem trčat.”
“Ama štaaa kaaaažeeeš?”

Ludilo? Veoma moguće. Kratko, iznenadno, instalirano na moždani hard disk kako bi me spasilo od surove stvarnosti… gubljenja?

Podigao sam glavu i zastao ukopan. Učinilo mi se da pogleda nisam podigao sa tla već neko vrijeme. Osvrnuo sam se oko sebe. Šuma je bila nepregledno prostranstvo šiblja koje se petljalo tako gusto da su se sunčeve zrake jedva probijale kroz krošnje. Ovaj dio šume bio je mnogo mračniji od ostalih dijelova koje sam dosad prošao. Blago rečeno, šuma je djelovala zlokobno. Prvo što mi je palo na pamet – šuma sa paucima iz “Hobbita”. Kada sam ugledao nit mreže koja je bila debela, BEZ PRETJERIVANJA, kao bakarna žica bez izolacije, osjetio sam kako bih se mogao isprazniti ili na dupe ili na usta od straha. Oko mene nije bilo markacija ni tragova nedavnog ljudskog prolaska. Ni roze zastavice ni trake na granama ni planinarske markacije. Bilo je sasvim jasno – skrenuo sam sa puta i izgubio se.

Gospodin Panika je poskočio unutar mene i počeo plesati svoj divlji ples. Na svu sreću, braća blizanci Strpljenje i Organizacija brzo su ga naštocali i ovaj se povukao u ćošak. Pogledao sam na Garmina. Baterija mu je isticala jer sam već predugo bio sa upaljenim GPS-om. Zalutao sam četiri kilometra. Okrenuo sam se i pokušao se sjetiti nekoliko oznaka koje sam vidio usput. Na pamet su mi pala neka stabla, kao i brojevi ispisani sprejom po deblima Ideja se rodila: okrećem se, idem nazad do okrepne stanice i tu ću pitati gdje sam pogriješio.

Četiri i kusur kilometara kasnije, u strahu da ne nabasam na vuka, karakondžulu ili porodicu mutiranih kanibala čuo sam ljudske glasove. Osjetio sam olakšanje, ali i snažan gubitak elana uzrokovan nepotrebnim putem od osam kilometara. Nije mi trebalo dugo da vidim gdje sam pogriješio. Od okrepne stanice, umjesto da krenem desno malim putem između šipražja, ja sam skrenuo lijevo, nastavljajući ići putem koji se činio utaban. Preuzimam punu krivicu za ovu grešku jer sam ja vlasnik svojih očiju i potrebno je u svakom slučaju biti na maksimumu svjesnosti kada si učesnik u ovakvim aktivnostima, ali ne mogu reći da bi bolja markacija na nekim dijelovima bila na odmet. Mislim da su osobe iz organizacije koje su postavljale markacije upale u zamku vlastitog poznavanja puta kojim se ruta kretala. Iako je jasno da je za ovu trku potreban određen nivo samostalnosti i snalaženja u prirodi, odnosno planini, ne bi bilo zgoreg bolje označiti neke od kritičnih tački kakva je ova.

Kada sam se ponovo našao na ispravnom putu, zazvonio mi je telefon. Bila je to Muni. Pitala me gdje sam. Rekao sam joj šta mi se desilo i da ne znam koliko mi još treba. Put je u prvih pet kilometara od okrepne stanice bio poprilično valovit. Gdje je bilo ravno i nizbrdo, trčao sam, gdje je bilo uzbrdo, hodao sam brzo. Dobro sam podnio rutu iako mi se noga ponovo bunila na određenim dijelovima zbog zaista neravnog terena. Nakon hodanja kroz šumu, čuo sam automobil. Izbio sam na cestu kraj česme na kojoj sam dopunio vodu i sreo fotografa Novicu Koromana koji mi je očitao čip na Palama. Popričali smo kratko, a ja sam ga pitao za dalji smjer. Pokazao mi je na prirodno kreiranu kapiju od granja.

“E nemoj tuda…”

Napravio sam pogrešan korak i prije no što sam uspio zaustaviti tijelo, lijeva noga mi je negdje do sredine potkoljenice upala u gusto blato. Voda je u istom trenu ispunila čarape i tenu. Drugu nogu sam držao u zraku i imao sam dva izbora – pasti na dupe kad izgubim ravnotežu ili je sačuvati spustivši desnu nogu.

“E jebat ga sad…”, rekao sam i spustio desnu nogu.

Vljup, vljup, vljup, bio je to zvuk podizanja nogu iz blatnjave zamke. Mahnuo sam Novici i krenuo.

Ponovo livada. Prekrasna, prostrana, neočekivana livada koja je izgledala kao prostor iz mojih snova. Sa desne strane puta pasle su krave. U životu sam se više puta sretao sa kravama, ali neke od ovih su bili definitivno najveći primjerci koje sam ikad vidio. Pogledale su me istim pogledom zabezeknutosti kao one ovce i nastavile pasti travu.

2015-08-01 15.24.39

Ovaj dio trke koji se protezao nekih kilometar ili dva mi je jedan od najdražih. Sve je ravno, noge ne trpe, priroda je magična, a livada okružena gustom šumom daje osjećaj neizmjerne sigurnosti. Ravnica na skoro pa tridesetom kilometru daje osjećaj ispunjenosti i uspjeha. Čini se kao da te jednostavno poziva da pružiš korak, ma kako se umorno osjećao. To je to, majstore, blizu si, idemo još malo, govorilo mi je polje izazvavši u meni želju da pjevam. I zapjevao sam AC/DC-jev hit “It’s A Long Way To The Top”, pjesmu kao stvorenu za ovu trku.

Uslijedio je još jedan dobar komad šume u kojoj je temperatura nevjerovatno pala, čak me i natjerala da se tresem, a onda sam izbio podno najvećeg i posljednjeg izazova Midi staze.

Skijaška staza Jahorina predstavljala je između kilometar i dva konstantnog uspona u kojem je bilo potrebno sasvim malo da se otkotrljaš unazad. Staza je bila obrasla u visoku travu, sa jednim malim dijelom na kojem je trava bila utabana, zahvaljujući vrijednom koračanju onih što su došli prije mene. Uzdahnuo sam i krenuo se penjati. Ne znam jesam li išta napornije u životu doživio. Svi faktori bili su usmjereni ka tome da ovaj dio puta učine najtežim dotad. Kapa i naočale mi nisu pomogle: sunce je udarala direktno u mene i rezultiralo konstantnim znojenjem. Sol mi je izjedala oči, a podlaktice, šake i nos su mi u potpunosti i brutalno izgorili. Flora mi je u znak zahvale za gaženje nudila žaru koja je u nekoliko momenata probila čak i tkaninu mojih hlača, a fauna… izgledalo mi je da sam upao na najveći dernek insekata svih mogućih vrsta. Pčele, ose, pauci, leptiri, krpelji, leteća i puzajuća bića, svi su skakali po meni ili bježali kada bih prošao kraj njih. Kroz glavu mi je na trenutak prošlo leglo zmija otrovnica u koje ću ugaziti sa obje noge, one će me izujedati, ubiti na licu mjesta i baciti niz strmi teren gdje će moje beživotno tijelo progutati kućni ljubimac mutirane porodice kanibala – dresirani medvjed. Negativne misli nisu dugo potrajale jer sam svu svoju energiju koncentrisao na penjanje.

Na samom početku ski staze, najvećeg izazova Jahorina Trail Midi staze
Na samom početku ski staze, najvećeg izazova Jahorina Trail Midi staze

Podigao sam glavu nakon trenutaka penjanja koji su se činili kao vječnost i ugledao žensku crnu siluetu. Gledala je u mene, a sunce joj je izbijalo iza leđa. Činila se kao priviđenje, stajavši na samom vrhu. Ispravio sam se i viknuo: “Je li tuda za Jahorina Trail? IMA LI OVO KRAJA?”

Silueta mi nije odgovorila, već se samo povukla unazad. Kad sam došao na vrh, izbio sam na cestu na kojoj su se nalazile dva kartonska putokaza koja su pokazivala na smjerove kretanja. Stao sam na asfalt i rastegnuo se. Čuo sam kako mi pršljenovi pucaju. Cesta je vodila nizbrdo ka hotelu Termag gdje se nalazio cilj mog, pokazat će se, osmosatnog putovanja. Trčanje niz asfalt došlo je kao prijatna podloga. Nestabilnost strmog terena zamijenjena je stabilnim putem nizbrdo koji je blagonaklono gledao na moje ozljede iz mladosti. Povremeni susreti sa ljudima završavali su aplauzima kao da sam istrčao 111, a ne 34+bonus. U cilj sam ušao sa pogrešne strane, napraviviši još jedan nepotreban krug.

Na cilju me niko nije dočekao. Azra, Muni i Lili su bile tu neko vrijeme i kako je vrijeme odmicalo, odlučile su se povući. Brzo sam ih našao u bašti restorana “Koliba”. Vidjeti poznata lica, pogotovo svoje kćerke, bila je najveća nagrada koju sam mogao dobiti na samom kraju. Sjeo sam i naručio klopu, kafu, vodu i sok. Izvadio sam malu lutku Elly, lika iz crtanog filma Pocoyo koju sam nosio sa sobom u torbi kao hamajliju. Skinuo sam blatnjave tene  i osjetio kako mi tjelesna temperatura raste. Standardna procedura.

Vraćajući se kući analizirao sam više od četrdeset pređenih kilometara. Bilo je sasvim jasno da sam gubeći se izgubio najmanje sat vremena. U ukupnom poretku, to me ne bi drastično diglo na tabeli, ali bi meni bilo draže da sam doša unutar sedam sati, a ne osam. Dobra stvar u svemu tome je što sam otprilike okusio šta znači četrdeset kilometara pod nogama, pa me i maratonske dužine sad puno manje strah.

Neizostavno je bilo upitati samog sebe da li mi se trail trčanje kao aktivnost sviđa. Otkrio sam da su sve moje pripreme po gradu zanemarive i nevažne i da je trail zapravo nešto sasvim drugo, posebna disciplina koja sa mojom vizijom trčanja baš i nema dodirnih tačaka. Ono što ja volim kod trčanja je držanje ritma, trenutak zena u koji čovjek upadne u jednom momentu i trči mehanički, sa umom umočenim u vakuum opuštenosti. Moje iskustvo sa trailom je bilo zanimljivo, ali napeto i naporno sa, priznat ću, manje trčanja nego što sam želio. Možda bi mi prvo trail iskustvo bilo bliže srcu da sam odista poznavao osnovu traila, a ne svako malo završavao u neobranom grožđu.

Znate onu bebu što se transformisala u svjetski poznat meme? E, ta.
Znate onu bebu što se transformisala u svjetski poznat meme? E, ta.

Organizacijski, sve je bilo više ili manje dobro. Postavljanje bolje markacije na ključnim tačkama puta je nešto na šta bih ja uložio više pažnje jer ako više različitih ljudi sa različitim stepenom poznavanja staze i snalaženja u prirodi nabasa na urušeni most ili zaluta negdje, to znači da bi markacija trebala biti bolja. Prvi se grčevi i litre znoja niz vodu bacaju, a zamjerke su dobronamjerne kritike što će, vjerujem, organizacija uzeti u obzir i ispraviti do narednog susreta.

Prošao sam predivne, bajkovite prostore, pomjerio sam granice vlastite izdržljivosti, istrenirao sam mozak, suočio sam se sa vlastitim strahovima i podigao razinu uspjeha. Ako vam to nisu dovoljni razlozi da se 2016. godine prijavite na Jahorina Trail i da se (ne) gubimo zajedno, onda ne znam šta jeste.

Ovo vrijedi najmanje 40k.
Ovo vrijedi najmanje 40k.