Zašto ću uništiti svoj glasački listić?

Nakon višesedmičnog dumanja, odlučio sam na ovogodišnjim izborima poništiti svoj glasački listić i učiniti ga nevažećim. Pokušao sam maloprije snimiti i video objašnjenje tog poteza, ali kako kašljem kao tuberan već danima, i sad sam već ušao u fazu kad me pomalo i strah zvuka koji dolazi iz mojih pluća, shvatio sam da je lakše i bolje da napišem razloge ovog poteza.

Prije svega, ovo nije prvi put. Učinio sam to sa 18 i 20 godina, a onda sam pod velikim pritiskom i peglanjem od strane nekadašnjeg kolege i druga koji je to smatrao ‘neodgovornim’, izašao na izbore, zaokružio one za koje sam tad smatrao da su okej.

Ništa se nije promijenilo.

(Nasmijmo se malo prije nego nastavimo, gore spomenuti drug je od ljevičara otišao u redove konzervativaca zadojenih/inspirisanih religijom.)

Moj drug je koristio istu staru argumentaciju na koju se danas ljudima rugam u facu, a to je ona da ‘ako ne glasaš, nemaš pravo da se žališ’. To je jedna od najvećih nebuloza koje ljudi mogu ispaliti jer je čak i neizlazak na izbore, htjeli vi to ili ne, legitiman politički stav. Imaš potpuno pravo da se ne slažeš sa kandidatima koji su ponuđeni, pa čak i sistemom u kojem (si prisiljen da) živiš. Čak staviše, neodgovornije mi je glasati za Nikšića zbog njegovih simpatičnih video klipova gdje parodira Narcose ili vam govori da se jebete jer će vas genetska čistota uništiti kroz nekoliko godina. Gore mi je glasati za Našu stranku koja ima najveći broj umjetnika po stranačkoj glavi, pa ipak će pođoniti promotivni video od danske televizije. Jad i bijeda.

Glasao sam godinama za lijeve, kvazi građanski orijentisane partije i pojedince, i neki od njih su, zahvaljujući i mojim glasovima ušli u parlamente i opštine da bi me nedugo nakon ulaska pokakili koalirajući sa istim onima na koje su pljuvali i ne radeći ništa što nije isključivo u njihovom ličnom interesu.

Svaki sistem je kao tlo. Na ovom tlu ponajbolje uspijeva desnica. Desnica je kod nas standard jer ideje desnice odgovaraju senzibilitetu prosječnog Bošnjaka, Srbina i Hrvata, ucviljenih gladnih crva koji ne vide dalje od svog nosa. I dok prosječni Švicarac i Norvežanin razmišljaju na koju planinu da se penju, koju galeriju i koncert da posjete, prosječni Šnjakabo, Binasr i Vatahr razmišljaju o tome kako se uvući u dupe vlastitim opsesijama što dublje, hraneći se vlastitim strahovima, bolom i nemogućnošću da vide stvarnost onakvom kakva jeste.

A stvarnost je da smo mi govna i oni koji predstavljaju govna, ne mogu nikako biti lale.

Još jedan element stvarnosti je da je Bošnjaka, Srba i Hrvata više. Više je onih koji vjeruju u podjele, koji vjeruju u separatizam, zatvaranje u torove, jedenje govana u vlastitim svinjcima. Više je onih koji mijenjaju čovjeka za Boga, komšiju za grb, miran i ugodan dom za ideju naroda i države. Sloboda je u glavama ovdašnjeg troglodita biti zavijen zastavom, genetski čist, oslobođen odgovornosti za dobrog onog pored tebe. Samo ja, ja, ja. Samo meni, meni, meni.

No nije problem podjela Topsa, banana i petoba pred izbore penzionerima. Šta tačno da radi desnica koja ne može uraditi ništa osim držati svima omiljeni status quo?

Problem i razlog poništavanja mog glasa je upravo gore spomenuta ljevica koja se za vrijeme ovogodišnje izborne kampanje pokazala kao ništa više nego mahalaško-egomanijakalna mašina i poligon za konflikte sitnih i sićušnih, nebitnih individua koje ne znaju nikome osim sebi. Od Naše stranke, SDP-a, pa do Građanskog saveza, koji me barem nasmije kad im vidim glavurde na plakatima jer me podsjećaju na odjavnu špicu Looney Tunesa, samo čekam da iskoči kakvo svinjče i kaže “it’s-s-s-s-s-all-folks!”, svi redom su iskoristili svoju predizbornu kampanju da se prepucavaju, da obećavaju lažno kao i desnica i da me ničim ne ubijede u to da trebam još jednom otići u Ćamila Sijarića, uči u učionicu i dati im glas.

Jer ne pada mi na pamet više. Ne pada mi na pamet, jer ne želim više plaćati članove ljevice da sjede negdje i da me ofiraju.

Naučio sam jednu stvar: ne mogu odrediti sistem. Određivanje istog je izvan moje kontrole. Izbori se neće srušiti zbog mog glasa. Desnica neće izgubiti zbog mog glasa (ipak ih je više). Ali možda, samo možda neko iz ljevice neće dobijati platu jer im ja nisam dao svoj glas.

I to je najveće zadovoljstvo koje mogu zamisliti.