Autor teksta ne predstavlja Plenum građana i građanki Sarajeva, ovaj tekst nije naručen niti može na bilo koji način bilo koji dio ovog teksta biti iskorišten protiv Plenuma građana i građanki Sarajeva ili bilo kojeg Plenuma u Bosni i Hercegovini. Ovo je lično zapažanje učesnika (dosad) jednog izdanja Plenuma i predstavlja isključivo lično mišljenje mene kao autora teksta.

Bio sam po prvi put na Plenumu građana i građanki Sarajeva (u ovoj rečenici sam bio đenderkorektli, ne očekujte da ću to raditi u nastavku jer je sasvim logično i normalno da znamo svi da su na Plenumu prisutne osobe oba pola, a možda čak i one koje se ne izjašnjavaju). Bolest me spriječila da izlazim na one divne proteste od kojih se vlast ukakila, a nastavila se i kasnije, pa sam bio spriječen da budem i na prvim izdanjima Plenuma. Čim sam bio iole bolje, zaletio sam se nakon posla do Doma mladih da vidim šta se dešava.

Ono što me na samom ulazu začudilo bila je uistinu jaka kontrola na ulazu Domu mladih – metal detektori, sve. Prvo sam pomislio zašto iko ima želju da pretura građane zemlje koji idu u prostor koji slovi kao prostor nenasilja i konstruktivne rasprave, no onda se ipak dosjetim da smo i dalje u Bosni i Hercegovini i da se okupljeni u Domu mladih bore zapravo za nešto što vlastodršci baš i ne podržavaju. Da ne kažem da me čudi odakle to da je uprava Doma mladih dopustila jedno ovakvo dešavanje unutar svojih prostorija.

U Domu mladih popunjeno… onako. Ja ne vjerujem da je bilo više od 1000 ljudi, ali možda me osjećaj vara. Ono što zabrinjava po hiljaditi put, a na šta ću se osvrnuti i u nastavku je činjenica da su mi prisutni mladi i sredovječni ljudi svi odreda više-manje poznati, dok nova lica zapravo čine demobilisani borci, obespravljeni radnici i učesnici demonstracija.

Plenum je počeo tako što su privremene moderatorice upoznale prisutne sa pravilima Plenuma i dnevnim redom, što je sjajno jer ja pojma nisam imao kako stvari idu. Ne pamtim tačno raspored, ali onda je krenulo upoznavanje sa plenumskim grupama koje se bave različitim aspektima održavanja plenuma – od pravnih, medijskih, međuplenumske saradnje. Grupe su otvorene i može im se pridružiti svako ko ima neku ideju. Zatim je krenulo izglasavanje pismonoša, čisto administrativne funkcije – građani se prijave da nose zahtjeve Plenuma na protokol Kantona Sarajevo i sedam prvih koje građanstvo izabere ide i obavlja svoj zadatak.

Tu sam se prvi put susreo sa Nihadom Aličkovićem Zalizanim, AntiDayton Grupa aktivistom koji je ušljiv i dosadan ko krpelj i koji je i samo izglasavanje iskoristio da otme mikrofon i počne gurati svoju viziju demokratije. Kako je Plenum mjesto nenasilja i konstruktivne rasprave, tako ni Nihada niko ne može izbaciti niti mu zbog njegove političke odrednice i ranijih aktivnosti zabraniti da bude prisutan u Domu mladih, no ipak je sasvim jasno da se on ne ponaša samo kao građanin, već kao poprilično nametljiv, bogu i narodu dosadan i krajnje negativan faktor. Boljka demokratije. Mislim da se njega može izbaciti samo ekstremnim vox populijem, odnosno nadglasavanjem sa njegovom hrpom plaćenika koji kao orkovi stoje i čekaju da šef u rozom džemperu nešto progovori pa da zarokću i dignu ruke (i da nakon što šef bude izglasan, napuste salu). Ko je dakle potreban da se faktori tipa Aličkovića liferuju? Više onih kojima se gadi da dođu jer je on tu. Samo glasanjem PROTIV (prvi sam digao obje ruke PROTIV njega) možemo ga se riješiti.

Dalje, predugo o Aličkoviću. Uslijedila je i rasprava, te novi zahtjevi gdje su građani Sarajeva imali priliku da kažu šta se tačno treba uraditi. No taj dio sa ‘raspravom’ teško da je konkretiziran i u najmanju ruku; naime, kada vam na pozornicu izađu ljudi koji nemaju ništa, a koji su kao i svi mi u najmanju ruku 95% politički nepismeni, sve liči na grupnu psihoterapiju gdje učesnici imaju dvije minute vremena da kažu kako im je teško. U jednu ruku, strašno je to gubljenje vremena svih prisutnih; u drugu, teško je ne priznati da je i to način da se ide dalje – na kraju krajeva, obrazovani, mladi i pametni trebaju poslušati jadikovke, čuti probleme i definisati zahtjev na osnovu onoga što čovjek iznosi kao problem.

Pri kraju prvog dijela rasprave morao sam otići jer a) nisam vlastito dijete vidio tri dana i poželio sam ga; b) nisam vidio vlastito dijete i baš sam ga poželio.

Hoćemo prvo negativno? Hajdemo, ali konstruktivno.

1. Plenumu OČAJNIČKI fale mladi ljudi. Strašno je, apsolutno poražavajuće ući u salu Doma mladih i ne vidjeti srednjoškolce i studente. Generacije mladih ljudi koje zapravo samo sjede i kenjaju o tome kako se ništa ne može promjeniti ni ne shvataju da su u savršeno osmišljenoj zamci, psihičkoj presiji koja je od njih napravila robove sistema, robove očajanja, robove nemogućnosti da osmisle bolju budućnost. Mog profesora Asima Mujkića viđam počesto na demonstracijama – urgiram mu, ako ovo čita, neka uradi nešto, neka natjera studente FPN-a da se pojave – neka se organizira studentska radionica, neka dođe 1000 mladih ljudi. Imamo milion studenata i na Plenumu sjede sve nezaposleni – kako ti isti studenti ne vide da je to njihova budućnost ukoliko se ne budu borili? Mladi ljudi trebaju biti glas, trebaju artikulisati zahtjeve, trebaju dati prijedloge, trebaju se pobuniti ako Plenum krene u krivom smjeru. Svaki put kad pomislite da Plenum naginje negdje gdje ne bi trebao ići, trebate znati da se to dešava jer vi niste tamo. Plenum nema vođu, ima moderatora i da vam najiskrenije kažem – ima malo previše demokratije za moj ukus. Zato je potrebno doći i reći svoje mišljenje jer boljka demokratije je upravo to baziranje na brojevima, a ako kvalitetno nadvlada nekvalitetno brojčano, ma kako nekvalitetno bilo dobro opremljeno… nećemo imati frku.

2. Jasno mi je da su plenumske grupe samoinicijativno organizirane i da se u iste može pridružiti svako sa dobrom idejom koja vapi da bude predložena, ali neki od govornika – moj Bože u kojeg ne vjerujem. Ženska koja je predstavljala medijsku grupu, ja sam bio spreman da joj letim po šećer i vodu koliko se ona ukakila. Okej, jasno je da nije svakome lako pričati pred ljudima, ali prištedite nam vrijeme, neka pričaju oni KOJI ZNAJU. Kada izlazite pred masu, imajte pripremljeno šta, gdje, kako, ko i zašto, pročitajte sa papira i derite sa bine, nije stand-up komedija sa elementima slam poezije.

3. OK, neko će reći ‘šta kenjaš, majke ti’, ali sirijusli – dozvoljeno pušenje? Jebo te, majke bebe vozaju i drže cigarete i puše. Ako hoćete da vam kažem na ovaj način, nemate nimalo rispekta prema nepušačima i imam potpuno pravo kao bivši pušač da kažem, izvinite, ali neću da budem u prostoru gdje se puši jedna na drugu. Dakle, ovo je zaista jedna velika zamjerka – tu je hrpa djece, hrpa ljudi i ako se ne možete suzdržati dva sata od cigaretnog dima, a ja sam mogao koji sam pušio k’o Ćiro – onda fakat potražite doktorsku pomoć.

***

Često zazivamo Švedsku, hoćemo norveški standard, dansku hladnoću, a ne razumijemo da nikad bliži Švedskoj, Danskoj i Norveškoj i nikad dalji od dvadesetogodišnje Bosne i Hercegovine, kriminalne tvorevine sa očiglednim političko-genocidnim namjerama prema generacijama stanovnika ove zemlje, sa ovakvim Plenumom nismo bili. Ja sam lično za paljenje zgrada, ne vidim razloga zašto ne bi izgorila zgrada koja se grije na kostima i dušama stotine hiljada ljudi – jebe mi se za austrougarsku monarhiju, depoe, arhive, zgradu Predsjedništva. Kenja mi se od priče od nazivanja građana Sarajeva huliganima i propalicama, pa čak indirektno i agresorima, da ne kažem četnicima (to su te paralele sa ratnim godinama koje su određeni pokrenuli). I koliko god mislio da je to način da se riješe stvari, jedan jako, jako dobar način je i Plenum jer se šalje poruka – mi znamo, mi hoćemo, mi možemo, a sljedeći put ćemo vam jebat i majku i oca i kosti predaka ne ispunite li zahtjeve.

Htjeli ste demokratiju? Eto vam demokratija!

Autor teksta ne predstavlja Plenum građana i građanki Sarajeva, ovaj tekst nije naručen niti može na bilo koji način bilo koji dio ovog teksta biti iskorišten protiv Plenuma građana i građanki Sarajeva ili bilo kojeg Plenuma u Bosni i Hercegovini. Ovo je lično zapažanje učesnika (dosad) jednog izdanja Plenuma i predstavlja isključivo lično mišljenje mene kao autora teksta.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here