Izašao po cigarete. Vraćam se nazad. Kročim pustom ulicom u kojoj mi je smještena zgrada. Poledica puca ispod mojih nogu, pazim na svaki korak. Iz slušalica krči Asomvel. Međutim, osjećaj me udara u glavu, kao Paukovo čulo Spider-Mana. Neko je iza mene…

Okrenem se i ugledam psa koji ima njušku kao pitbull, ali dužu dlaku. Nisam ga dosad viđao u ulici jer generalno pasa u mojoj ulici nema, uvijek se vrzmaju oko dvije trolejbuske stanice, kao i prekoputa Gimnazije.

Ono laički, amaterski, potresen muzikom i bliskim susretom na manje od dva metra skočim ko oparen i vrisnem. Pas se zakuca unazad, nagnu se naprijed i iskezi očnjake.

“E sad si najebao”, smije se mozak dok ja kontam da je biti ili ne biti situacija, a jebe me moral gdje bih rađe da me ujede nego da ga udarim nogom.

Pas definitivno to osjeti i poštuje. Kralj si ulice, mislim u sebi i pružam ruke – u jednoj cigarete, u drugoj kusur.

“Nemam ništa da jedeš i neću ti ništa.”, govorim. Pas i dalje kezi zube, ali se ne miče.

Sjećam se knjige “Četiristo saveta ljubiteljima pasa” koju sam pročitao kako bi kompenzirao činjenicu da mi mati nikad nije dala da imam psa. U njoj piše da psu pružiš ruku da te ovjeri i da mu nikad rukom ne mašeš iznad glave, te da u slučaju da je pas agresivan nikad ne okrećeš leđa, već da se lagano udaljiš blago pognut prema naprijed i da gledaš psa u oči dok govoriš mirnim glasom. Nema mahanja rukama, divlje gestikulacije i agresivnog tona. Pas tu valjda negdje uspostavlja komunikaciju sa čovjekom i obrnuto. Smisao nekog zajedničkog poštovanja. Uglavnom, radi.

Idem unazad nekih desetak minuta, a pas stoji na mjestu i reži. Ja mu tepam, rječnikom, ali ne i glasom. Zvučim mirno i staloženo, autoritativno na pametan način. Svjestan sam da me može rastrgat da hoće. Nije mali ker u pitanju.

Kad sam prišao haustoru, jedva se snalazim među jadna tri ključa koja imam na kolutu i otvaram bravu. Gledam psa koji i dalje stoji na istom mjestu, ne čujem režanje, a onda se okreće i odšetao je.

Pokazao je ko je gazda. Ja sam pokazao pamet umjesto kretenizma. Možeš biti žrtva i ne moraš. Sve je do znanja i trenutka zena. Čudno je to što ga sa životinjama imam uvijek iako nikad nisam imao jednu (ne računamo papagaja). Sa ljudima je već druga priča.

P.S.

U jednom trenutku dok se pas i ja gledamo, meni ova legendarna scena pada na pamet. Jeb’o sam ti majku, Edvarde Furlonže, unjake sam se dozavrat 😀