Treba znat stat.

Bloger sam od 2004., otprilike tad kad se pokrenuo Blogger.ba sistem; bio sam jedan od prvih korisnika koji je napravio blog na istom. Na blog platformi nastao je i ISK Webzine koji je tek kasnije postao nezavisni portal na svojoj vlastitoj adresi.
Dobro je biti bloger. Upoznaješ zanimljive ruke, imaš moć da kažeš svoje mišljenje i da stupaš u interakciju sa ljudima, ali što reće Spider-Manov daidža, uz veliku moć dolazi i velika odgovornost.
Kao osoba nikad u životu nisam znao povući čvrstu i stabilnu granicu između svog ličnog, privatnog života i svoje javne ličnosti. Jedno vrijeme sam se trudio da Arnel bude lična stvar, Sharan da bude javna, ali te dvije ličnosti su se tako sudarale i izmiješale da jednostavno nije lako biti jedno, pa drugo, tj. skakati iz kože u kožu po potrebi. To je lako samo onima koji glume i onima kojima je svejedno.
Neki dan sam imao ispad, totalno ludilo kakvo je često viđano u mom cyber prostoru… to je ovaj tekst dolje. Nervira me dosta toga u životu, nisam baš prezadovoljan svojim životom, ali nekako sam jutro nakon pisanja ovog teksta uvidio da koliko god ja bio iznerviran, moram pripaziti šta pišem. Previše puta sam sjeo u govno. Okružen sam velikom količinom žbirova i izdajica, ljudi koje znam imenom i prezimenom i za koje znam da rade protiv mene. Ovo nije nikakva paranoja, ovo je istina i činjenica, ovo je jednostavno uzrok mog nezadovoljstva.
Cijeli svoj život živim u nadi da mogu biti iskren i da će drugi pružiti meni istu količinu iskrenosti, naravno, sve je to samo moja nada i želja, a daleko od realne situacije.
Jučer sam izbrisao Facebook profil i instalirao Facebook stranicu u moje ime. Mnogi imaju doživljaj da je Facebook stranica namijenjena samo poznatim ličnostima, pa su i to uzeli kao dokaz mog ultimativnog egoizma. Kako da se borim sa takvim ljudima i mišljenjima, postoji li argument kojima ih mogu ubijediti da se Facebook stranice prave i za brendirane banane i krompir, a ne samo za super-poznate ljude iz svijeta show-businessa? Nema načina, nikad ga nije ni bilo, a ja sam pogubio ogromnu količinu vremena objašnjavajući ljudima ko sam i šta sam. Ne znam zašto, jednostavno tako.Smatram da je pristojno.
Odmah se povuklo pitanje svrhe postojanja Facebook stranice ako ukidaš privatni profil. Stvar je ta da stranicu može lajkati svako ko želi i da će se na njoj postavljati samo moji lični tekstovi iz domene umjetnosti, NE I MOJA LIČNA MIŠLJENJA. Moj lični profil imao je previše govana po zidu i previše ljudi koji su me bukvalno držalli kao trofej ili špijunirali, a svaki pokušaj brisanja tih ljudi urodio bi gomilom govana u obliku poruka na mailu ili inboxu. Zato su svi dobili nogu, a ja sam dobio nogu sa mjesta gdje od sebe mogu praviti budalu.
Grozno sam isfrustriran gomilom stvari na koje ne mogu nikako utjecati, onda se zanesem, počnem jebat majke, a ljudi se smješkaju. Eno ga, puk’o, tako kažu. Zato više je dosta javnog eksponiranja na ovaj način. 
Blog je također jedno zlo, s tim što ovdje ne vidim ni ko me čita ni ko me ne čita, a s druge strane, nemam ni želje ni vremena da provjeravam takve stvari. Imam kćerku staru mjesec dana, danas je Lili napunila mjesec i mislim da je zaista vrijeme da se povučem iz gluposti, da prebolim neke osnovne dječije bolesti i da idem dalje.

Obavezno potražite i DNEVNIK PREŽIVJELOG.
Blog? Možda opet nekad, ali mi treba puno više iskustva i pameti za ovakav jedan alat. Živi bili!