Tekst koji slijedi u originalu je pisan za sjajni portal Frenzy Spark sa čijim tvorcima povremeno sarađujem. Jutros sam dobio obaviještenje da se tekst neće objaviti na portalu iz dva razloga: prvi je što je već neko napisao tekst o novom Batmanovom filmu, a drugi je uredničke prirode: urednik smatra da je tekst previše subjektivan, te da, citiram, ne bi bilo u redu da izazivamo negodovanje i da nas ljudi označe kao hejtere, jer to nismo. Sugerirano mi je i da tekst ponudim nekom drugom, pa ga nudim samom sebi jer u potpunosti stojim iza svog vlastitog mišljenja i nije me stid da ga iznesem jer ne smatram da ikoga vrijeđam time što imam mišljenje. Osim potpunih idiota.


Na samom početku, dao bih jednu malo opasku o novinarskim kritikama. Nakon više stotina napisanih (nisu sve super, kalio se čelik), rada u medijima i izabranog životnog poziva kao žurnaliste, shvatio sam da kritikovanje umjetnosti koja je danas u najvećoj mjeri uvjetovana finansijskom dobiti i bijegom od finansijskog debakla, kritika ide u dva smjera: prvi je onaj nezavisni gdje ljudi pišu kritike na osnovu svog vlastitog iskustva i znanja, a drugi je onaj profesionalni gdje osoba pod stegom medijske kuće ili novca piše ono što se od njega traži i očekuje.

Ja sam nezavisni ljubitelj filmske umjetnosti, osoba koja nije plaćena za svoje pisanje i posjedujem dovoljno znanja o određenim stvarima da mogu imati vlastito mišljenje. Vi se ne morate složiti sa istim, ali to ga ne čini NIŠTA MANJE VALIDNIM od hvalospjeva koje čitate na drugim portalima (ili ubijanja u pojam).

Preživio sam “Dylan Dog: Dead of Night” bez mentalnih posljedica, a većina vas zna šta mi taj strip-junak znači, pa svi znate kako sam ga ubio na pojam (ako ne znate, recenzija se nalazi na ISK Webzineu). Ne vidim zašto “The Dark Knight Rises” ima iole šanse da se spasi od mog dumanja o istom. Krenimo.



(Tekst napisan 27.6.2012. godine nakon sarajevske premijere filma)

Iako sam sinoć i imao plan, u trenutku pisanja ove prve rečenice kritike, odnosno ličnog osvrta na finale Nolanove Batman trilogije, plan se u potpunosti raspršio. Možda je najbolje da krenem od samog početka, pa da vidimo dokle će nas to odvesti. Pa, hoćemo li?

Sinoć se desila sarajevska (bh premijeru je ipak dočekao Mostar u svom novom multipleksu, čestitke Mostarcima i da vas dugo zabavlja!) premijera trećeg filma Batman franšize, utučena režiserskom palicom Christophera Nolana. Posjećenost je, logično, bila velika, a među licima mogli su se vidjeti raznorazni profili ljudi – od zadrtih fanatika Čovjeka-šišmiša koji su na premijeru dolazili sa odgovarajućim kompeletićima majica, kaiša, pa sve do likova koji su malo izveli koke na akcijski film. Najveća sala sarajevskog Cinema Cityija je bila krcata i popunjena do zadnjeg mjesta.

Pokušao sam sakriti svoje opšte negodovanje i pripadnost onom drugom taboru, taboru Burtonovih sljedbenika, a u jednu ruku i taboru Schumacherovih sljedbenika jer su mi ona dva prosta trash užasa izuzetno srcu dragi, te pogledati (navodno) posljednje izdanje iz Nolanove eksploatacije Batmanovog imena.

Da ne bih sad trunio o tome zašto sam u Burtonovom taboru jer će to biti veoma očigledno u nastavku ovog teksta, držat ćemo se ova tri filma. Dakle, prvi iz trilogije “Batman Begins” donio je (po riječima autora filma) tamniji, realističniji ton Batmanovom svijetu, lišavanje istog bilo kakvih vizuelnih elemenata tame, a igralo se na kartu psihološkog utjecaja na gledateljstvo. Christian Bale kao Batman imao je snažnu karizmu, možda ponajbolju u djelu kada se igra uloga razuzdanog bilionera Brucea Waynea, ali nedovoljno dobru da mi nadjača Michaela Keatona.  Scarecrow kao negativac – možda i najbolji u cijelom Nolanovom serijalu.
“The Dark Knight” bio je apsolutni hit filmskog svijeta 2008. godine, a priznajmo svi, ponajviše zahvaljujući maestralnoj ulozi Heatha Ledgera kao Jokera koji je donio sasvim novi pristup liku, pristup koji je oduševio mnoge, naročito mlađe generacije, one kojima je Jack smiješan, dok se ja nisam ni vrnuo pogledom na slipknotovski prikaz ubojitog klauna. Pokušao sam još sa dva gledanja i ne – Heath jeste odličan glumac, Heath je dobro odigrao ulogu, ali to za mene nije Joker.

Nakon ova dva veoma kratko iznešena mišljenja o prethodnicima serijala, vjerujem da možete shvatiti sa kakvim sam emocijama ušao na premijeru trećeg dijela, no volio bih da prihvatite i činjenicu da sam dao sve od sebe da mi prije utvrđena mišljenja i sagledavanja ne remete užitak gledanja filma. I nisu. Ali sam treći dio u trajanja od kolosalnih dva sata i četrdeset minuta jeste.


“The Dark Knight Rises” pušta vodu na sve strane i u svim aspektima, pa mi do te mjere olakšava cijeli posao da se ovaj tekst neće pretvoriti u moje naduravanje u smjeru Burton versus Nolan jer je Nolan toliko ukakio da jednostavno imam čist prolaz za slinu od usta do samog filmskog djela.

Počnimo od likova: u ovom djelu Bale je opet Batman / Bruce Wayne, Oldman je komesar Gordon, Tom Hardy je glavni negativac Bane. Na ovoj trojici se generalno i zasniva cijeli film jer njihovi likovi (tj. likovi Brucea/Batmana i Gordona) vuku repove iz prošlih nastavaka. Ima tu pomalo Michaela Cainea kao Alfreda, Anne Hathaway koja je lafo sada neka velika zvjerka u Hollywoodu kao Seline Kyle alias Cat Woman i Morgana Freemana kao Luciasa Foxa…

Christian Bale kao Batman razvlači ulogu u bespovrat i bezveze, generalno nikakve posebne promjene nema u odnosu na dva filma, a u ovom trećem igralo se, po Nolanovim riječima, na emotivnost i potpunu skrhanost mentalne slike Brucea Waynea zbog gubitka drage mu Rachel iz “The Dark Knighta”. Kao da Bale, odnosno scenaristi nisu imali pojma šta bi sa Bruceom/Batmanom: da se malo glumi slomljeni bivši heroj, propali idol, odlučni psihopata iza maske šišmiša ili nešto potpuno drugačije.

Poenta je da je lik Batmana determinisan njegovom psihom, ne supermoćima, a Bale tu nije izvukao po meni aspolutno ništa. Da se ne lažemo, nisu ni Keaton, ni Kilmer, ni Clooney, ali ova trojica se bar nisu ni trudila da izvuku, pa ovakvi patetični pokušaji humanizacije ostaju smiješni. Možda najgora ekranizacija ijednog elementa bilo kojeg stripa je tzv. deathgrowl, odnosno promjena glasa kada Bruce postaje Batman. U ovom dijelu je još smiješnija, a Batmanove replike zvuče ukočeno, šturo i nimalo prijeteće.

Svima nam je jasno zašto je Bane izabran kao glavni negativac trećeg dijela filma. Svoju stripovsku premijeru Bane je doživio 1993. godine i predstavljao je, po mišljenju publike, ali i kreatora, jednog od najopasnijih Batmanovih protivnika – gorila od dva i po metra čeličnih mišića, ali sa visokom inteligencijom i mogućnošću započinjanja rata na mentalnom nivou protiv Batmana, Bane se Nolanu najvjerovatnije učinio kao fascinantan protivnik, dovoljno realan da se povjeruje u njega, a i dovoljno mističan da se zadrži atmosfera superherojskog filma. No iskakanje iz strip-table na celuloid Banea je utuklo do te mjere da bez ikakvih problema može ponijeti titulu najpovršnijeg i najnezanimljivijeg protivnika Batmana u bilo kojoj ekranizaciji Batmanovih avantura. 



Tom Hardy se zaista trudio da glasom zadivi i prestraši; da tijelom fizički odglumi i podari sebe u najboljem mogućem svjetlu; da pojavom napravi otklon od dosadašnjih Batmanovih protivnika kakvi su se koristili mentalnim, magijskim i sličnim trikovima (Joker, Riddler, Scarecrow…), ali ne i fizičkom snagom koja vizuelno ima ogroman utjecaj na gledateljstvo. Ali Tom Hardy, odnosno Bane, ispre sebe ima nekoliko nepremostivih prepreka; prva, ona najrecentnija je Heath Ledger, odnosno Joker koji jede Banea za doručak i ostavi malo za užinu. I na nivou lika, ali i na nivou glumaca, te tehničke izvedbe, Heath i Joker deru Toma i Banea. Nolan, tj. Nolanov brat scenaristički unese Banea u velikoj mjeri u prva dva sata filma, a onda cijelu njegovu priču pokušava razriješiti u nekoliko flashback kadrova sjećanja i prošlih dešavanja koji su više-manje šuplji i nekoherentni. Problemi se nastavljaju i nastavljaju, a sam zaključak koji na kraju ostavlja film je da lik Banea jednostavno nije razrađen kako treba – iako je fizička strana Baneovog postojanja u ovom filmu sasvim opravdana i Tom je odradio dobar posao, ona mentalna, tj. visoka inteligencija po kojoj je poznat Bane iz stripova je apsolutno izostavljena, te se svodi na tzv. mučenje Brucea Waynea snimcima rušenja Gothama (gdje se obavezno ruše zgrade, ali se ne prikazuju uplakana lica, mrtva tijela, producenti ne vole lokve krvi…), te je finalni zaključak: bravo, Nolane, dobro si ti to, ali jedino ako je Bane samo gorila sa vrata lokalnog cajkaškog kluba u stripu. Onda si baš dobro. A svi znamo da nije.

Sada moram povući paralelu između Michelle Pheiffer i Anne Hathaway jer su se obje dame našle u poprilično linearnoj ulozi koju je prva odradila fantastično, sa blagom dozom demencije (sjetite se predivnog pogleda drage nam Michele dok mačke mjauču oko nje) i ogromnom dozom seksipila (latex, latex, urliču štemači pločica iz devedesetih!), a ova druga je svoju ulogu ispunila isključivo paradiranjem pozamašnim dupetom kroz kadrove gdje nam se trebalo valjda dati do znanja da Anne Hathaway ima dobru guzicu i dubok dekolte i da je zato njen lik uspješna kradljivica. I možda to i ima smisla, ali ja nisam geek koji traži materijal za onanisanje nakon premijere, tako da me to poprilično nerviralo, ali istina je da je Selina Kyle zapravo i dobro prikazana kao lik – danas uz pomoć dupeta i sisa svašta možeš uraditi. Na kraju krajeva, kad poredimo ove dvije mačke, evidentno je da je Michelle lijepa, ali na fatalan način, a Anne na način djevojke iz komšiluka, te joj zajebana i prevrtljiva, mačja narav koju CatWoman treba imati nimalo ne pristaje.

Kao što sam ranije rekao, Garyiju Oldmanu i Michael Cainu nije dat prostor nizašta u ovom filmu, ali svoje uloge su odigrali poprilično kulturno i staroškolski, dalo bi se reći. Sasvim pristojno i bez toga da vam smeta kroz dva sata i četrdeset minuta. To što su im likovi scenaristički ubijeni, to je sasvim druga stvar.

Najveća krivica za ovaj komad plastičnog, bezdušnog blockbustera ide braći Nolan i Davidu Goyeru, jednom od autora priče ovog filma (isti tim radi na rebootu Supermana i vjerujem da će tek to cirkus da bude). U “The Dark Knightu” poigralo se sa tematikom anarhije i haosa kroz Jokerovo djelovanje. Nolan je u više intervjua rekao da njegovi filmovi nemaju nikakvu političku pozadinu i ja to prihvatam kao gotovo i istinito, ali Nolan ne može lagati i govoriti da njegovi Batmani nisu pokušaj kritike socio-političke situacije u Sjedinjenim Američkim Državama. Na primjer, ako ne primjetite elemente Occupy Wall Street estetike i štiha u novom filmu, onda ste slijepi kraj zdravih očiju.



Ta priča o anarhiji i haosu nastavlja se i u ovom filmu i to ponovo poprilično šturo, nerazrađeno, čak i naivno. Priča o povratku moći ljudima kroz neku prizmu anarhoidno/diktatorskog ponašanja Banea, zatim trulo-trešerski sukobi gerilaca i policije koja na obračun dolazi sve do jednog u uniformama, a sve u stilu Obračuna kod O.K. korala (There can only be one police in this city, to kad sam čuo, nije mi dobro bilo od klišeja), te ideja žrtvovanja jednog za masu su apsolutno nerazrađeni, nabacani i neuspjeli pokušaji davanja šmeka cijelom filmu. Dodajmo na ove elemente i činjenicu da su Nolanovi i Goyer pokušali u zadnjih pola sata dvoiposatnog filma skratiti i riješiti sve repove prijašnjih nastavaka kroz seriju flashback scena i dobijete čorbu koju nije lako sažvakat, a vala nije ni ukusna toliko.

S druge strane, još jedan scenarističko-režiserski zajeb filma je činjenica da je Nolan pokušao da snimi akcijski film super-heroj tematike bez super-heroja pokušavajući dovesti Batmana na nivo običnog građanina što je urađeno na ho-ruk!, a ni sam Bale, kako sam ranije rekao se nije pokazao dostojan uloge osobe čije je mentalno stanje nestabilno i nepredvidivo. Pa se onda dešava da kroz dva sata filma prvo gledamo potpuno slomljenog i uništenog Brucea,  a onda gledamo Batmana koji, uprkos činjenici da nema hrskavice ni u jednom zglobu tijela (ako mi neko kaže da ima neke trake kako su u filmu prikazali, probost ću ga batarangom, vjerujem da je to dokaz realnosti ovog filma) stoji na telefonskoj anteni, posmatra grad i puca one-linere. Onda se Batman opet polomi, završi u nekom zatvoru koji liči na loš set Princa iz Perzije gdje je opet slomljen, ali uspije snagom volje da pobijedi kako bi opalio još koji one-liner. Kad već spomenuh zatvor, to je zatvor bez čuvara, samoodrživ u rupi ispod zemlje gdje se ljudi takmiče da izađu vani penjući se uza zid sa izbočinama (a ko uspije, odšeta slobodno) – taj segment filma je ubjedljivo najgroznija količina treša viđena u zadnjih deset godina u visokoj produkciji Hollywooda i vjerujem da je Nolan nekom čudnom greškom izostavio ezan koji u Hollywoodu već odavno nije poziv na muslimansku molitvu već poziv na teroristički akt kako bi filmu dao šmek sukoba zapadne i istočne civilizacije. Kao, civilizacija, sudstvo, policija i red u Americi; rupe bez dna gdje ljudi ginu da se popnu u nekoj pješčanoj zemlji gdje ljudi pokrivaju glave… Da povratiš. Vratimo se Batmanu. Dakle, je l’ on super-heroj ili nije? Ako nije, nemoj da bude, ako jeste, daj da je stalno. Ako si u stanju da snimiš transformaciju lika, dobro i jeste, ali ovo nije ta uspjela kombinacija.



Sam, za većinu publike, ali ne i za mene šokantni twist na kraju filma bi možda i bio šokantan da u zadnjoj sceni filma ne dolazi do twista twista gdje iole inteligentna osoba šalje sve u tri majčine i ustaje prva jer je kraj korporativna trulež (da ne bih opalio spoiler, pogledajte, pa razmislite pa ćete skontati šta mislim kad kažem korporativna trulež).

Dalo bi se meni osuti i po činjenici da film više nema nikakav šmek Gotham Cityija, da ja ne osjetim grad ruiniran korupcijom i neuništivim super-zlikovcima, da je sva prelijepa grafička tama izbijena iz filma, a nadomještena lažnom, lošom, kvazi mentalnom tamom koja je uistinu smiješna, da ne kažem patetična, ali kome?

Ostaje nekoliko činjenica: ako ste ljubitelj Batmana i ako ste se namjerili da idete gledati ovaj film, vi ćete otići bez obzira na moja piskaranja. Ostaje činjenica da je Burtonov Batman na mene izvršio najveći utjecaj jer sam ga gledao kao dijete i jer je to Batman kakvog ja zamišljam i kakvog bi ja dan-danas snimio da mi neko da priliku. Ostaje i činjenica da se vremena mijenjaju i da je argumentacija većine ljudi sa kojima sam popričao o ovom filmu na samom kraju sljedeća: haveru, odrasti, ovo je 21. vijek, niko ne želi više gledat Batmana koji ne može  glavu okrenut u gumirano-plastičnom kostimu sa smiješnim protivnicima koji su više za crtanog filma. I sve to stoji, ova cijela priča koja uskoro prelazi na četvrtu stranicu A4 formata nije ni u kojem slučaju ubjeđivanje vas da vam je filmski ukus glup ni da ste idioti, već  je jednostavno bunt mene samog protiv gomile korporacijskih i fan-boy recenzija gdje će se film hvaliti na sva zvona, poduprti slijepom ljubavlju i viral marketingom koji im je usadio u glavu da je film remek-djelo. Rečenice kakve su ti ne voliš blockbustere, vječni si hejter i uzdižeš u nebo “Toksičnog osvetnika” k’o da je “Građanin Kane” ne igraju nikakvu ulogu jer ja nisam protivnik velikog budžeta, ja sam samo protivnik trenutka kada novac proguta ideju i snagom pohlepe za još novca gura realizaciju u propast. Na kraju krajeva, nije ni Burtonov Batman bio srednjoškolski projekt sniman na osam milimetara…



I tako se završava Nolanova trilogija. Mene nadasve nije impresionirala, ali prva dva dijela su za whiskeyem zalit svaki u odnosu na treći koji je plitki, zbrda-zdola, bezdušni blockbuster, toliki ne-Batmanfilm da se Batman ni u naslovu ne spominje. Ako hoćete bezumnu akciju u kojoj će vam paradirati isklišejizirani one-lineri, blentave poruke inspirisane anarho idejama, negativac koji je karizmatičan u nivou hibrida sarajevskog čaršijanera i gradonačelnika Jagodine i dupe Anne Hathaway, a gdje vam se sve to pokušava servirati pod krinkom zrelijeg, ozbiljnijeg, mračnijeg pogleda na Batmanov svijet koji sad trebamo svi prihvatiti jer smo odrasli, to je to, ne idite dalje. Ali ako volite Batmana, super-heroja i idola, ako ste kao mali zamišljali kako vam u ulicu dolazi Batmobile vođen auto-pilotom, a ne Tumbler koji liči na auto-pobjegulju iz “Pobesnelog Maxa”, a vi uskačete na sjedište i ako vam je Michelle Pheiffer bila najbolja riba ikad (a ni Kim Basinger nije za bacit, odnosno jeste :D), držite se Burtonova prva dva dijela. Tu će Batmanov signal vječno sjati onim pravim sjajem.