Dobrodošli u novo doba, dobrodošli u teror “mojih”.
RULOF, NEPRIJATELJ CIVILNIH MEDIOKRITETA BROJ 1
Ulični umjetnik Rulof aka Cunami je priznao da je bombao/tegirao određeni broj vozila javnog gradskog saobraćaja. Njegov tag većina građana ne odobrava, ali ne mogu ni negirati da je prepoznatljiv i integralan dio urbanog sarajevskog pejzaža.
Htjeli civili (kolokvijalni moderni naziv za ljude izvan određene subkulture, hvala drugu Naretu) priznati ili ne, writeri (ljudi koji crtaju grafite) su također integralan dio kulture jednog grada, i kvalitet njihovog rada ne može biti baziran isključivo na legalnosti njihovih djela.
Niko ne brani Rulofa koji je savršeno upoznat sa mogućim reperkusijama, ali mi je intenzivna reakcija moralnih civilnih vertikala i više nego degutantna.
Od prijetnji po fizičku sigurnost, prozivanja članova porodice (jer je po prvi put službeno otkriven njegov identitet) i poziva na drakonsko kažnjavanje i uništavanje života veoma mladog čovjeka zbog išaranih fasada, sve mi to dovoljno govori o ‘merhametli i dobrodušnim’ Sarajlijama.
Baklje što sjaje najjače među inkvizitorima nose javne i polujavne ličnosti koje koriste društvene mreže kako bi učvrstile potporne stubove svojih ko zna kakvih agendi. Polupolitičari, polunovinari, polukulturnjaci i alternativni polumuzičari, svima im je zajednički sabirnik elementarno nepoznavanje ovog aspekta vizuelne komunikacije, ulične umjetnosti i pravila određenih društvenih grupa. Iz utrobe tog neznanja na svijet izbija okot malicioznosti, maksimdivizijskog lupetanja i bijedničkog populizma.
Primjer takvih devijacija je premijer Kurtona Sarajevo, Edin Forto. Ovo su dva Fortina cvrkuta koja, iako tematski odvojena, savršeno pokazuju o kakvom se pokušaju proklizavanja u anuse javnog mnijenja radi.
U oba slučaja evidentna je zastrašujuća količina radioaktivnog populizma. Niko ne brani fortama da vole dijametralno suprotne stvari – ja sam egzaktan primjer te vrste shizofrenije. No ljubav za sve na svaki način ja ne vidim, a vjerujem da je ne osjete i mnogi drugi.
Drugi komentar je najušljiviji primjer ljigavog dodvoravanja glasačima, i to mjesec i kusur dana nakon što je Fortin drug po ideološkom i ljudskom principu, Srđan Mandić, kao prvi čovjek Općine Centar dao amin i podržao “vandala” Cunamija, omogućivši mu nastup u tunelu na Ciglanama.
Taj koncert je pozicioniran na kalendaru u sklopu Dana Općine Centar Sarajevo, a realiziran u partnerstvu sa Općinom Centar i JU Centar kulture i mladih Općine Centar Sarajevo.
Još za vrijeme promocije koncerta određeni novinski članci sadržavali su informaciju da je zvijezda večeri poznata “po uličnoj umjetnosti”; shop koji slavi tu umjetnost je nesmetano radio, no tek je pritiskom javnosti ljigavština sarajevske vlasti izašla na vidjelo, poput sadržaja nastalog cijeđenjem gnojne bubuljice. Tako je brzorastuća zvijezda postala vandal, jer kad premijerski nos treba da prodre u rektum javnog mnijenja, najbolje ga je nauljiti floskuzelinom.
Mislim li da će sa ljigavcima poput članova Trojke koji obavljaju fantastičan posao circlejerkinga sa Konakovićevim SDAjugendom biti bolje? Ne, samo će se fotelja dohvatiti nova garnitura podobnih, onih kojima će vještice biti raznorazni rulofi po potrebi, dok im istovremeno organiziraju koncerte ili đuskaju u prvom redu, potpuno neinformisani o vannastavnim aktivnostima. Jer ovo je grad u kojem se svako bavi svačim. Pomalo.
Sve dok ne dođe trenutak za glabanje javnosti. Tad očekujte modernizaciju one ko sa djecom spava…
MI NIŠTAVNI IZ STARIJIH BENDOVA
Basista jednog sarajevskog benda ukazao je razočarano na odsustvo njegove grupe sa novog sarajevskog muzičkog festivala koji meni liči na još jedan one-hit-izdanje bez ikakvog smisla, ideje, vizije (daj Bože da se varam). O tome kako su domaći bendovi ignorisani ili krivo predstavljeni javnosti, to je žalosna priča stara najmanje 20 godina, a o kojoj sam pisao ranije.
Navedeno ignorisanje nije iluzija nastala kao rezultat paranoje ili ljubomore. Autor statusa je dovoljno star, zreo i prisutan, svjestan činjenice da postoji kontinuirano ignorisanje jednog broja sarajevskih bendova koji su labavo ili čvrsto povezani članstvom ili idejom. Da li to ignorisanje potiče iz neznanja ili je iskalkulisano, ne bih znao.
Ja sam sa svim svojim bendovima doživio (uslovno rečeno) veći uspjeh izvan toksičnog Sranjajeva, što je rezultiralo i čvršćim prijateljstvima čim prođeš kroz tunel Ivan ili kraj pumpe Halida Bešlića. U Sarajevu na prste jedne ruke mogu nabrojati ljude koji su nesebično pomagali ono čim se ja bavim, bez da su tražili išta zauzvrat, ili vratili mjerom kojom sam se ja davao njima, u bilo kojem kapacitetu. Sarajevo voli one koji su dobri sa svima jer se u kaljuži najbolje egzistira bez mozga. Samo daj da je prosjek.
Kad je na status odgovorio jedan od junoša modernog sarajevskog rock zvuka baljezgarijom koja je uključivala i rečenicu “Od starih bendova nema ništa”, bio sam svjestan da se radi o bezazlenom, poglupom komentaru hormoniziranog tinejdžerčića koji nije startao moćan kompjuter u svojoj glavi da obavi najjednostavniju operaciju provjere onoga što piše. Ipak, u meni se probudio osjećaj potmule grmljavine koji jednostavno ne volim.
Zašto me trigerovao mladić kojem se muzički testisi nisu još uvijek spustili kako treba, kojem mama i pola razreda čine gro publike, čija muzika se može okarakterisati kao blago distorzirana vanilija za slušno nepce civilne publike koja ne pripada nijednoj subkulturi?
Je li to zbog činjenice da su isti još jedan od bendova koji su ušli na teritoriju koju smo mi zapišavali godinama, pokušavajući joj dati određene temelje koje su uljezi tukli sjekirama dobarsasvimaštine? Ili što su pripadnici tako odvratne generacije gdje se individualizam ni na koji način ne poima kao nešto dobro, već su svi sa montažne trake, Hot Topic pankeri, LC Waikiki funkeri, Azel France filozofije sapiranja i odbacivanja koža kako im iste prestanu trebati?
Zašto me tangira mišljenje osobe koja mi nije na dva koncerta bila, koju mogu otpuhat sa bine, osobe koja pri zadnjem susretu u BKC-u priđe i sa osmijehom na licu kaže “Joj, ti si jedini pravi panker ovdje”, što je krunski dokaz nepoznavanja bilo čega starijeg od dvije godine?
Neki će pričati o evolucijama, ja ću pričati o beskičmenjaštvu, drugi će vikati kako smo stari i tradicionalni, ja ću reći da smo umorni i jednako bijesni. Pride što smo kao pojedinci izdrkali dušu da u ovom sranju od grada postoji poligon da jedno nedonošče može srati da od staraca nema ništa, i što smo svi, kao aktivni učesnici ovog govneta, dali sebe previše da nas tek tako ne tangira bezobrazluk.
Navedeni bezimeni beskičmenjak je i više nego dobrodošlo dupe za jebanje u novoj orgiji egoa i funkcija, a malo mi je zbog toga krivo jer sve kontaš da će nova generacija biti pametnija. Ovaj put mjesto organizatora, promotera i medijskih partnera drže “moji” koji združeno rade na tome da nastave orgijanje i uhljebljavanje po principima ruka ruku mije, od zapošljavanja drugova do angažovanja jednih te istih poltrona koji godinama Sarajevo tretiraju kao inspiraciju za dobar vic i nepresušnu kravu muzaru gdje prolazi sve i svašta jer ne postoji nikakva kritika.
Ova mala, beznačajna vukojebina zaslužuje ljigave vođe i arogantnu, bezidejnu djecu. Niste bolje ni zaslužili. A nakon godina odbijanja da sebi pripišem bilo kakvu lijepu osobinu, uzimajući svoj trud zdravo za gotovo, mislim da na pragu 37. godine, ipak zaslužujem više od silovanja mentalnog zdravlja od strane “svojih”.
Odustajem. Uživajte u sivozonaškom svinjcu neinspiracije za koji se tako žestoko borite. Pobjeda je vaša.