Možda je do toga što sam četiri godine živio izvan Sarajeva, možda do činjenice da me rock'n'roll odgojio tako da se nigdje ne osjećam dovoljno komotno da pustim korjenje, možda je do nečeg što još uvijek nisam dokučio, ali teško da bih se ikada mogao nazvati sarajevoholikom. Uvijek sam sa čuđenjem (a često i sa podozrenjem – znam, niko nije savršen) gledao na ljude koje Sarajevo inspiriše da stvore nešto novo, nešto posvećeno postojanju ovog grada kroz vijekove. Moja ekipa i ja smijali smo se našim muzičkim vršnjacima koji su kroz alternativne stilove smrtno ozbiljni i često haotično besmisleno vrištali himne gradu zbog čijeg smo stanovništva i bili tako kulturološki ugroženi. U jednom trenutku gnušanje prema Sarajevu u kojem sam živio i živim je poprimilio ozbiljne razmjere, pa sam se trudio i ponosio činjenicom da se družim sa što više različitih ljudi iz raznih gradova i država. Smatrao sam da je nemoguće da te inspiriše grad koji najmanje dvije dekade (nećemo ulaziti u razloge) zaostaje kulturno i idejno za svijetom, a onda sam shvatio da i mene isti taj grad inspiriše, samo u drugačijim smjerovima.
Povratnički solo materijal Ensara Bistrivode objavljen pod pseudonimom profesora Sterme (zarad padeža i nervoze prilikom kucanja, prof. sterMa u nastavku ide bez poštivanja Ensarovih umjetničkih pobuda) može se posmatrati kao povratak iz više uglova. Vratio se Producifer (ProDucifer u originalu, pogledati uputstvo vezano za pisanje prof. sterMa), odnosno Ensarov producentski alterego koji je zaslužan za neke od najboljih beatova perioda 2005-2010 na sarajevskoj rap sceni. Vratio se i Ensar koji je radeći sa bendovima Misery Crown, Corbansick, Shipwrecked i Stonesleeper izbivao sa scene koju je u jednom periodu definisao, barem u lokalnim okvirima. A usudim se reći da se na bosanskohercegovačku rep scenu vratio i zvuk koji je bio na izdisaju, podržan od svega nekolicine kroz godine – rep sa smislom, glavom i repom.
Nakon kratkog intra koji služi kao predstavljanje i čini se kao modernizirani Sterma, već naredna numera “Sarajevoholik” profesora stavlja gdje mu je mjesto – u srce stare škole. Ova pjesma je na pravi način i nariktala samu atmosferu albuma; iako sam donekle očekivao da će “Sarajevoholik” obilovati pretjeranim, čak i patetičnim izljevima odanosti glavnom gradu, već istoimena numera služi kao kritika Sarajeva, njegovih stanovnika, čak i naše nemogućnosti da se odvojimo od onoga što nas očigledno truje. Quod me nutrit me destruit, što bi rekli Latini, a popularizirala devedesetih Angelina Jolie.
Veliki hit Runjića i Britvića u izvedbi Lade Leskovara semplovan je u “(potraži me) U predgrađu”, numeri koja je jedna od najslađih oda Dobrinji. Ova moderna himna specifičnog sarajevskog kvarta u četrdeset osam linija teksta miri dobrinjske lokacije i likove, bivše i sadašnje. Od Želimira Vidovića Kelija do Ene Groteske (molim vas, neka neko ponovo nacrta njen mural na zidu!), od dobrinjske Sahat Kule do osnovnih škola, “(pronađi me) U predgrađu” odiše atmosferom kakvu je Blaq Poet kreirao na svojoj “Ain't Nuttin’ Changed”. Jednostavno kvartovska pjesma.
Ne znam da li sam ja nešto fulao, ali drugi dio trilogije o hodanju kroz Sarajevo nisam nigdje uspio naći. Prvog se sjećam jako dobro: mlađahni Sterma, zanimljiv stripovski spotić i pjesma koja odiše melanholijom i pozitivom. Namještao je headphonese i slušao Deftonese, citirao KRS-a i spomenuo TBF… “Sarajevoholik” je donio “Hodam kroz SA III”, najmračniji zaokret o tumaranju Sarajevom. Spot odlično prati pjesmu; Sterma je spengan u luđačkoj košulji, bradat, bezizražajnoj lica, očiju skrivenih iza tamnog stakla. Dok sluša Mastadon, spominje razbijene glave i šoferšajbe, spominje muku i onaj osjećaj ponora koji se otvori pred tobom kada si bilo gdje nego kući poželjniji i poštovaniji. Ensar i dalje (meni sasvim nejasno) osjeća ljubav ka gradu, ali maske su pale – za ovo što je Sarajevo danas, za to se ne umire. Ne umire se jer imamo djecu za koju trebamo živjeti, ne umire se jer imamo živote koji su dopola već dogorili, ne umire se jer ne treba klimati i podati se ludilu koje kosi bez obzira.
Mnogo se toga može otkriti na “Sarajevoholiku”, a ono najvažnije je kvalitetan srednji put kojim se Ensar kreće u ulozi filozofa u svojim pjesmama. Bila to priča o mentalitetu ljudi koji su protraćili život i trače ga i dalje pričajući bajke (“Rijetki”) ili granici do koje posvećenost navijanju i omiljenom sportskom klubu treba ići (“Treće poluvrijeme”), Sterma je odmjeren, usudim se reći pametan u svojoj misiji. “Dobar Dan” je taktički dobro pozicionirano, slušljivo, ali i poprilično klasično rep ego onanisanje, dok su možda dvije najslabije pjesme na albumu “Rocky se vraća u Ring” i “Prospi Pepeo” – ne zato što su loše, već jer su manje sarajevske, pa se doimaju i poprilično iščašene.
Muzički i producentski, Producifer je dotakao novi vrh. Semplovanjem šlagera, balkanskih rep klasika i stranog rokenrola, stvoreni su bitovi koji zvuče idejno svjetski kvalitetno, iako bi u današnje vrijeme novim klincima mogli djelovati arhaično (a ko pita nove klince šta oni misle). Sve je dodatno zacementirano odličnom produkcijskom Denija Pinje iz studija Signius.
“Sarajevoholik” je, pored nadolazećeg “Go u gostima” dvojca Helem Nejse prijeko potreban prvenstveno sarajevskoj, a onda i bh. rep sceni koja je gore inficirana folkom i neukusom nego rokenrol scena apsolutnim nedostatkom muda.