Kao što sam i obećao (samom sebi), prebacio sam se na novi bloggerski sistem. Da, odsad ono što ste čitali na sharan.blogger.ba možete čitati ovdje na nojevlet.blogspot.com (osim ako mi neko ne plati da pišem za drugu firmu, u šta čisto sumnjam).
Svi znate ko su nojevi, no znate li šta je nojev let? Noj je ogromna ptica koja ne može letjeti, uopšte ne posjeduje tu mogućnost. Ipak, negdje duboko u genetskom kodu noja zapisan je let kao akcija, let kao mogućnost, let kao opcija. I upravo taj zapis u genetskom kodu dovodi do nojevog leta.

Iako noj svakodnevno svjedoči svojoj nemogućnosti letenja, on stalno pokušava poletiti, stalno pokušava otisnuti se od tla, dignuti se u nebesa. Svaki put padne i skrši se ta ogromna ptica, no opet, sat za satom, dan za danom, sekundu po sekundu, noj pokušava opet i opet i opet.

I tako se nekad osjećam i ja, kao noj, a moj nojev let je sve što radim i kao što evolucija neće nikad moći dokazati da noj neće poletiti, tako ni ja neću nikada moći i smjeti reći da stvari koje radim radim uzaludno. Ne smijem.
Ispričat ću vam jednu priču.

Davno, davno, no možda ipak vremenski bliže nego što vi zamišljate, živio je jedan slastičar. Njegova slastičarna bila je zaista škrinja okusa, izrađivao je grandiozne torte, imao je smisla i talenta za mnoge vrste kolača i nije želio da ih ostavi samo za sebe. Smatrao je smrtnim grijehom sačuvati emociju, talent i rad samo za sebe, zato je stalno zapošljavao nove šegrte i pomagao im da i oni postanu majstori zanata. Nije smatrao da mu je iko išta dužan, sve što je htio je lijepa riječ i prihvatanje znanja koje je širio, te cijenjenje istog.

No, grad u kojem je ovaj majstor slatkog ukusa otvorio svoju slastičarnu bila je mala, sitna bara. Sitna bara puna krokodila koji su koristili sve moguće snage kako bi našeg junaka doveli do granica ludila, a onda ga gurnuli preko. No slastičar nikad nije želio postati ozlojađen. I tim sitnim dušama obraćao se sa pažnjom, sa ljubavlju. No krokodila je bilo sve više, a onda je slastičar otkrio kako je njegova slastičarnica sve praznija i praznija, a ljudi su se okupljali oko kolača koji nisu bili ništa više no sprženi puter. Uskoro slastičar otkri da ni njegovi šegrti nisu ono za šta su se prikazivali: na posao nisu donosili svoj alat, nije im više bilo stalo do toga da torte i kolači budu savršeni oblikom i okusom, sav rad svodio se na ubijanje radnog vremena, bez imalo emocije, bez imalo truda.
I užas koji je okružio našeg slastičara trajao je godinama, sve dok jedan dan slastičar ne upita sebe: zašto se ja osjećam mizerno? Ja koji sam mnogima podario slastice? Ja koji sam svima želio samo dati savjete i pomoć? Ja koji sam se trudio držati se određenog koda i biti fin prema svima? Zašto se osjećam mizerno ja? Zašto je ono što sam najviše volio preko noći postalo ono što me najviše umara i razara iznutra?
Ova priča nema završetak. Poznajem slastičara i vidim ga skoro svakodnevno. Neki dan sam sjedio sa njim i reče mi da razmišlja o tome da stavi ključ u bravu. Da prestane raditi, da se okrene ka nečemu drugom, ka nečem boljem, da pomisli na sebe. Pita me za savjet, a ja ga jednostavno ne uspjeh dati. Svi smo mi slastičar iz ove priče, samo što većini ljudi lakše bude kroz život ići kao krokodil naoštrena zuba.
Šta bi Vi uradili?

OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here