selma-header

Selma je fanfiction priča inspirisana serijalom Breaking Bad. Za razliku od klasičnog fanfictiona gdje pisci stvaraju novu radnju koristeći postojeće likove, odnose ili norme, u ovom djelu Breaking Bad je osnova za drugi set likova u drugačijim odnosima na drugoj teritoriji, ali u priči koja atmosferom uveliko podsjeća na popularni američki TV serijal.

Unutrašnjošću BMW-a širio se miris kože koji je blago dominirao nad isparenjima parfema kojeg je nosio jedan od dvojice muškaraca. Šofer je na rukama imao kožne rukavice koje su škripale svaki put kada bi ovaj malo jače stisnuo volan ili položio desnu ruku na mjenjač. Suvozač je bio krupni muškarac. Valter nije primijećivao ništa na njemu osim debelog rutavog vrata čija anatomija vlasniku nije dopuštala da okrene glavu u  stranu za punih devedeset stepeni kao svi zdravi ljudi. Buljio je u njega kao opsjednut, na nabore koji su se propinjali svakim novim udahom.

Skupocjeno auto klizilo je niz sarajevske ceste. Valteru se činilo da nije na cesti, već na otvorenom i mirnom moru, fluidnost pokreta bila je hipnotizirajuća. Tijelo mu je utonulo u ugodno stražnje sjedište, te se grčevito borio da ostane budan. Radni dan i napetost su počeli naplaćivati cijenu. Postavio je pitanje po treći put.

“Oprostite, želio bih znati gdje idemo.”

Umjesto odgovora, vlasnik debelog vrata okrenuo je glavu malo u stranu, ali je nastavio šutiti.

Nakon dvadeset minuta vožnje, auto se zaustavilo u jednoj od ulica u starom dijelu Sarajeva. Vozač je BMW lađu propisno parkirao iza dva identična automobila u strmoj i uskoj ulici. Valter se pitao da li je na Kovačima ili Vratniku i gdje počinje granica između ova dva sarajevska naselja kada su brava vrata sa njegove desne strane škljocnula. Treći muškarac, očigledno izašao iz dvorišta prostrane, na jedvite jade ugurane vile u niz omanjih kuća, signalizirao je Valteru da izađe napolje. Profesor je istovremeno osjećao nelagodu i uzbuđenje. U njemu je tinjala nova vatra, osjećaj da će napokon dokazati koliko vrijedi, osjećaj da će napokon neko shvatiti kakav se genij krije u Valteru Bijeliću. Da nije samo profesor hemije u srednjoj školi, da njegov um nije na tom nivou. Činjenicu da vatra zna opeći one koji su se približili previše Valter je u potpunosti potisnuo u neistraženi dio svog uma. Držeći svoju torbu čvrsto u lijevoj ruci, pratio je trojicu u unutrašnjost avlije.

Iako se svojom vanjštinom kuća u koju su trebali ući samo veličinom izdvajala od svoje okoline, već u dvorištu iza zatvorene široke kapije Valter se susreo sa popriličnom količinom neukusa. Travnata površina bila je uredno pokošena, a solarne svjetiljke stajale su zabodene u uglove. U najudaljenijem dijelu bašte nalazila se masivna fontana sa tri anđela iz kojih su tri mlaza vode štrcala na tri različite rupe muškog tijela. Pored fontane stajao je stol sa četiri stolice koje su izgledale neudobnije od električne pod konstantnim naponom. Kombinacija čelika, stakla i plastike iskorištena za kreaciju tog nedjela dala je Valteru dovoljno informacija o osobi ili osobama koje će sresti u nastavku noći: toliko mentalno korumpirani da ni ogromna količina novca koju posjeduju nije mogla obezbijediti stil.

Šofer i Rutavi vrat su sjeli za stol u bašti. Bez riječi. Treći lik je Valteru rekao da ga prati u unutrašnjost kuće. Prošli su kroz drvena, izrezbarena vrata, popeli se uskim stepenicama na sprat i kada su došli ispred zatvorenih drvenih vrata, Valterov pratilac je pokucao i odmaknuo se korak unazad. Stajali su nekoliko trenutaka u apsolutnoj tišini, a tada se sa druge strane vrata začu mrmljanje koje Valter nije mogao identificirati kao ništa drugo doli nasumično proizveden glas. Ipak, čovjek do njega napravi korak unaprijed, uhvati kvaku i povuče je ka dolje. Brava je škljocnula, vrata se otvoriše, a Valter na komandu uđe u sobu. Kako je napravio nekoliko koraka, začuo je kako se vrata zatvaraju za njim.

Neukus sa kojim se Valter susreo u bašti ovdje je sijao svojim punim sjajem – cijela soba pretvorena u ured bila je svjedok nemogućnosti jedne osobe da rafinira svoje ukuse u skladu sa porastom svoje moći. Na svakom zidu sobe nalazile su se relikvije nekih prošlih želja koje je vlasnik trebao odbaciti onako kako je rastao njegov utjecaj u sredini u kojoj živi, međutim, želje koje nije mogao ranije ostvariti su ga toliko žuljale da je na kraju odlučio da ih ostvari bez obzira na sve.

“Profesore, ne gazite po međedu tako.”

Valter pogleda u svoje noge i poskoči nazad nakon što je uvidio da stoji na medvjeđem krznu, ni deset centimetara udaljenom od razjapljene vilice. Iz stanja konfuzije ga trznu smijeh. Podignu pogled.

Na masivnom stolu od mahagonija bio je naslonjen krupan, mišićav muškarac. Obučena u teget odijelo sa crnim tačkicama koje je bilo teško primijetiti iz svih uglova, osoba koja je dočekala Valtera je zračila stavom u mojoj si kući. Niz podlaktice iz rukava cu izvirivale kajle satkane of skupocjenih metala, dok mu se glava presijavala pod teretom nanešenog gela sa efektom mokre kose. Pomjerio je lijevu ruku i bez treptaja podigao i privukao stolicu sebi, pozvavši Valtera da sjedne.  Valter je krenuo naprijed, izbjegavajući krzneni ćilim i hodavši rubom po parketu, pazivši da ramenom ne obori ništa što je visilo na zidu tik pored njega. Domaćin nije skidao pogled sa njega ni osmijeh sa svog lica. Situacija je apsurdno nalikovala na prizore iz savane, snimljene za potrebe dokumentarnih filmova o životinjskom carstvu. Apsurd je bio u tome što je gazela ovaj put sama išla ka lavu. Nakon virtuoznog izbjegavanja ćilima, Valter je sjeo na ponuđenu stolicu i spustio svoju torbu sa desne strane uz nogu. Našao se licem u stomak. Nakašljao se kako bi barem na neki način oljuštio stanje čudne napetosti sa svog bića. Nakon toga nije znao šta uraditi i kako nastaviti komunikaciju. Učinilo mu se jednostavnim upitati zašto je pozvan na sastanak, pa se odlučio krenuti tim putem.

Tik prije no što je izgovorio riječi, osjetio je vibraciju u svom džepu. Podigao je pogled. Domaćin ga je posmatrao. Valter se nespretno osmijehnu i signalizira da će izvaditi mobitel iz džepa da vidi ko ga zove. Kada se na ekranu ispisa Lidijino ime, Valter po automatizmu uzrokovanom trenutkom pritisnu crvenu tipku na svom prastarom Samsungu i odmah požalio zbog učinjenog. Mrzi kad je ukinem, pomislio je. Spustio je mobitel na koljeno ekranom prema tkanini, ubivši u sebi nerealan strah da ga Lidija može vidjeti kroz ekran njegovog prastarog mobilnog telefona. Osjetio je kako mu se ruke nekontrolisano znoje. Nije prošlo više od petnaest sekundi kada je vibracija opet počela tresti i pogađati ga kao elektrošok u nervni sistem.

“Žena, profesore?”, upita ovaj.

Valter klimnu glavom bez ideje da li je pametno da se javi ili ne. Njegov sagovornik mu učini uslugu.

“Pa javite se ženi.”, reče čovjek u odijelu i napokon se odmaknu od Valtera i lansira potonuće u svoju kožnu stolicu.

Razgovor sa Lidijom bio je kratak i oštar. Ona je zahtijevala odgovor na pitanje zašto još uvijek nije došao kući. On je lagao da se iznenadna sjednica nastavničkog vijeća, kao prvo, pomjerila na kasni sat, a onda i produžila, te da će čim bude gotov doći kući. Lidija je, baš kao i uvijek, namirisala da nešto nije u redu sa njegovom pričom , no prije no što je uspjela pronjuškati dalje i otkopati laž, Valter je nespretno pozdravio, gonjen ledenim pogledom sa druge strane stola, prekinuo vezu i ugasio mobitel. Disao je teže pod teretom onoga što ga je najvjerovatnije čekalo u bližoj budućnosti, a to je žestoka svađa sa Lidijom. No stvari se trebaju rješavati redom, znao je Valter. Zato je udahnuo, izdahnuo, ugašeni mobitel vratio u džep, obrisao znojne dlanove od hlače i nasmijao se sagovorniku.

Polupuna čaša viskija klizila je preko glatke površine stola i u zadnjem trenutku završila u Valterovoj ruci. Sa druge strane, Valterov domaćin sipao je sebi čašu, a prije no što je začepio bocu, potegao je i gutljaj iz flaše. Valter se zagrcnuo, ali nije komentarisao. Kakav papak, pomisli u sebi.

Napokon su se našli oči u oči. Valter je tek tada primijetio tanki ožiljak koji je krasio vrat njegovog sagovornika. Nije mu se činilo da je isti napravljen nožem; prije da je neko koristio neku vrstu oštre britve ili žileta.

“Klavirska žica. Bivša žena.”, reče ovaj primijetivši Valterovo interesovanje, “Zato je bivša.”

Nasmijao se grohotom.

“Žao mi je”, promucao je Valter besmislene riječi.

“Neka, neka, dobra je bila. Na svoju ruku, zajebana, ali dobra.”

Valter, očigledno nenaviknut na ovu vrstu konverzacije uradi ono što je mislio da treba uraditi. Podiže čašu i nazdravi, kako reče, svim našim ženama.

“Nego, profesore, posao… čujem da imate najbolju robu u gradu”, reče grdosija koja se prethodno predstavila kao Adis kojeg svi zovu Dise.

“Pa eto, hvale je ljudi”, Valter se osjećao neugodno dok je primao komplimente.

“Ne samo da je hvale, čuo sam da je krenula u slobodnu prodaju. Presreo sam jedan paketić koji je već bio pušten na prodaju”, reče Dise hladno, potapajući svoje riječi u viskiju.

Valter je osjetio kako je stepen neugodnosti u komunikaciji naglo porastao nakon posljednje rečenice. Bilo je nečega u Disetovom glasu što je odavalo nezadovoljstvo činjenicom da se Valterova Selma našla u slobodnoj prodaji.

“Vidite, gospodine… Adise”, počeo se Valter nesvjesno pravdati, “meni nije bila ideja da u promet stavljam bilo kakvu količinu opojnih sredstava. Ovaj momak kojeg poznajem…”

“I koji poznaje mene”, oštro ga je prekinuo Dise, “donio mi je paketić najkvalitetnijeg spida u gradu. Ovakvu robu nema niko. Ovo je bolje od koke koju danas karinaši dilaju po gradu. I taj isti momak mi kaže da si rekao da je ulična cijena petnaest?”

Valter se počeo komešati na stolici.

“Pa da, ali vidite… ja nisam biznismen kao vi i ne znam kako variraju cijene na ovom tržištu. Ja sam samo hemičar. Ja sam tu cijenu rekao ovom momku i koliko ja shvatam, ni gram nije prodan na ulici. Njegovi drugovi i on su pošmrkali nešto malo, ostalo ste vi kupili. Dakle cijena nije utvrđena, to je bila samo moja bezazlena sugestija.”

“Bezazlena sugestija?”, reče Dise.

“Da… meni se čini da je to tako. Mislim, vi ste me pozvali sad na razgovor… Ja vjerujem da možemo dogovoriti neku saradnju koja će biti korisna za obje strane.”, reče Valter.

Dise ustade sa stolice i vrati se na mjesto na kojem se nalazio kad je Valter tek ušao u sobu. Valter se ponovo pronašao u istoj poziciji, buljeći u Disetov stomak koji je prekrivala crna košulja. Podigao je pogled nakon što je Dise sklopio ruke na abdomenu.

“I šta ćemo sad, profesore?”, upita ga Dise.

Valter se nakašlja i otpi gutljaj viskija koji mu sprži grlo.

“Mislite… šta predlažem, kakvu saradnju?”, upita Valter.

Dise ga prekinu razmotavši ruke i podigavši kažiprst desne ruke.

“Evo kako ja gledam na stvari. Mogao bih recimo da vam ponudim posao. Vi proizvodite, ja prodajem, dijelimo novac u skladu sa prodajom, potražnjom i količinom posla. Ili…”

Valter je nestrpljivo nastavio gledati u pravcu Disetovog lica koji je iz neutralnog u treptaj oka premazano agresivnom, ratničkom bojom. Glas mu se promjenio u skladu sa facijalnom ekspresijom. Postao je dublji i grublji, ali se nije pojačao.

“Ili…?”, upitao je Valter nesigurno.

“Ili bih mogao da vam, profesore, jebem majku jer ste odlučili da mi se poserete u hljeb.”

Prije nego što je uspio dati bilo kakav odgovor, Dise je Valtera grubo gurnuo. Sa udarcem oba dlana u Valterova ramena, stolica je zajedno sa njim u njoj sa lakoćom poletila unazad i uz žestok tresak lupila o pod. Valterova glava je, suprotno njegovim minimalnim očekivanjima po pitanju vlastite sigurnosti u ovom trenutku sletila na mekano. Valter je žmirio za vrijeme lete, pokušavajući započeti molitvu koja nikako nije htjela na usne, no kada mu je potiljak udario o mekano, otvorio je oči, svjestan Božje intervencije u pravom trenutku. Nekako se iskobeljao iz stolice i vidio da mu je glava bila položena na vrh medvjeđe glave, no vilica je ovaj put bila zatvorena, a zubi i ostaci istih rasuti na sve strane. U Valterovom mozgu svi alarmi su počeli zvoniti, a tijelo je aktiviralo mod borbe ili bijega. Znao je da je nesposoban za borbu, zato je zaklepetao nogama i uz nekontrolisano ponavljanje riječi ne koja je bila jedina koju je Valter mogao izgovoriti u tom trenutku, pokušao pobjeći kroz vrata. Uhvatio je šteku i povukao je na dolje. Vrata su škljocnula, a u Valterovoj glavi zvuk je odjekivao kao proslava bijega. Perifernim videom je sa desne strane uočio dlan koji je udario u vrata i bez po muke ih zatvorio. U narednoj sekundi, Valter je osjetio drugu ruku koja ga je čvrsto uhvatila za glavu, umrsivši prste u kosu, napravivši  polukrug kako bi se dlake što bolje omotale oko prsta ruke. Profesor je zaječao. Nagli potez prema naprijed i Valterovo lice se nasilno sudarilo sa tvrdim drvetom. Čuo je zvuk lomljenja nosne hrskavice, te mu je gotovo instantno okus željeza ispunio grlo, dok se miris širio nozdrvama. Počelo mu se mutiti ispred očiju, a još jedan nagli trzaj nazad i naprijed u potpunosti mu je izbio tlo pod nogama.

Valter Bijelić ležao je na ćilimu od medvjeđeg krzna, lica oblivenog krlju, slomljenog nosa, obavijen velom spasonosne nesvijesti.

PRONAĐI OSTALE DIJELOVE OVDJE.