Selma je fanfiction priča inspirisana serijalom Breaking Bad. Za razliku od klasičnog fanfictiona gdje pisci stvaraju novu radnju koristeći postojeće likove, odnose ili norme, u ovom djelu Breaking Bad je osnova za drugi set likova u drugačijim odnosima na drugoj teritoriji, ali u priči koja atmosferom uveliko podsjeća na popularni američki TV serijal.
Škrgutanje vilice bio je jedini zvuk u prostoriji. Ispunjavao ju je u potpunosti, od vrha do dna, od mračnog do mračnog ugla. Zvuk je punio epruvete i posude, prelivao se na sve strane. Zvuk lomljenja zuba proizvodio je kostur u kojeg je Valter piljio pogledom koji je bio koktel bijesa i žaljenja.
“Zato profesore, kupite stvari, idemo da im jebemo mamaruuuuuu! Ima da uzmemo jeben keš, profesore!”, ponovo je povisio glas Valterov učenik.
Nesvjesno, potpuno nekontrolisano, Valter napravi dva koraka unaprijed, desnim dlanom prekri učeniku usta, a lijevom podlakticom mu stisnu vrat, nabivši ga uza zid. Gledali su se na sekundu. Ovaj se nije otimao. Oči u oči. Vrijeme je stalo na nekoliko trenutaka.
“Kao prvo, rekao sam ti da mi se ne pojavljuješ ovdje”, zarežao je Valter, “a kao drugo, lijepo sam te i upozorio da ja sa ovim ne želim imati nikakve veze. Moj domen zanimanja je hemija. To je ono što me interesuje. Ti si trebao obaviti sve ostalo.”
Učenik je nešto promumljao. Valter nije popustio sa stiskom, već ga je nastavio držati. Učenik promumlja opet, a kad vidje da nema šanse da ga Valter pusti da progovori, odgurnu ga iz sve snage unazad. Valter poleti.
Ono što Valter nije znao o drogi koju je proizveo je koliko je zapravo Selma potentna na više nivoa. U jednom je mnogo superiornija u odnosu na one koje cirkulišu sarajevskim ulicama – snaga pojedinca koji proba Selmu je učetverostručena, a svakodnevnim konzumiranjem snaga ne slabi. Kao da droga hrani organizam koji je konzumira umjesto da ga slabi kako vrijeme prolazi.
Valter je pao na stol, otklizao po njemu i udario u zid. Uz silan lom, krš i zveket sa stola popadaše zdjelice, držači, epruvete. Desetine posuda se sasuše u prah i zazvečaše. Valteru se želudac okrenu, a strah mu preuze kontrolu nad tijelo. Umjesto da ga učini jačim i spremnim da se odbrani, strah ga ukoči u mjestu, u tom smiješnom, poluležećem položaju i podari mu malaksalost u svim mišićima.
“Profesore, jeb'o vas Bog vas jeb'o! Ja vam posao sredim, vi meni tako”, ton mladića je postajao sve glasniji i agresivniji. A onda on zavuče ruku u džep i izvadi crnu kesu kojom pogodi profesora. Valter je ustuknuo. Sadržaj kesice je bio tvrd, te ga je udarac iste o prsa poprilično nažuljao.
“Otvorite.”
Valter se pridigao u sjedeći položaj i skliznuo sa stola, a zadnjica je na pod povukla komade stakla koji su ležali na stolu oko Valtera. Ponovo zveket, ali tih, skoro pa nečujan.
“Otvorite kesu.”
Valter pažljivo, kao da se premišlja da li se u kesi nalazi zmija otrovnica ili neko slično čudo prirode spremno da ubije iz čista mira ili ne, otvori kesu. Ne sklonivši pogled sa svog učenika koji je opet počeo škrgutati zubima, Valter zavuče ruku u kesu, a kada mu ruka napipa valjak specifične teksture, srce mu nanovo poče lupati. Izvukao je valjak iz kese. U rukama je držao smotuljak novca. Nije imao pojma koliko mu je novca ležalo na dlanu, ali je uspio primjetiti novčanicu od 200 KM koja je činila vanjsku stranu valjka.
“Tu je profesore pet hiljada maraka. Ljudi koji žele da te upoznaju imaju takvih smotuljka koliko hoćeš. Ja sam ti to sredio jer si ti htio to.”
Unio mu se u lice.
“Nemamo šta dilati po ulici, zavlačit se po sarajevskim rupama, školama, zajebavat se sa klincima. Ovo je pravi posao, profesore. Ti i ja. Idemo ga odraditi kako treba.”
Izvadio je mobitel iz džepa, bacio kratak pogled na ekran i vratio ga nazad u džep.
“Budite u osam gdje glavna siječe onu uličicu sa Bosmalom. Po vas će doći crni BMW.”, rekavši to, klinac se nasmijao i okrenuo na petama, izašavši iz kabineta. Valter je ostao sam prostoriji. Napravio je dva koraka ka vratima, kao da hoće provjeriti da su zaista zatvorena. Staklo je krckalo pod njegovim đonovima. Premetao je pare po rukama, a onda je skinuo gumicu koja je držala novac u obliku valjka i razastro novčanice u rukama. Na trenutak je prestao disati kad mu se u rukama rastvorila prelijepa lepeza. Pet hiljada maraka. Za pet hiljada maraka, Valter je trebao raditi šest mjeseci, odvaljivati se od posla, oduzimati sebi od usta da bi se prehranio. Uz osamsto maraka mjesečno, redovno bi mu bio uručen i ček sa dozom frustracije. Frustracije uzrokovane svađom, nemanjem, željom da se može kad se ne može. Za jednu noć svog posla neko je spreman da mu da pet hiljada maraka… ili koliko još? Za jednu noć? Sa tim ljudima nema šale, govorio je Valteru glas razuma, sve tiše iz sekunde u sekundu dok su Valterove ruke prelazile preko zaštitnih žigova novčanica.
Sedam dana ovog posla, mislio je Valter, može riješiti sve moje probleme. Samo sedam dana truda. Valter dobi erekciju, erekciju kakvu odavno nije imao.
Niti se Valter sjećao šta je predavao niti su se učenici doimali zainteresirani na posljednjem času tog dana. Vrijeme između sedam i petnaest kada je zvonilo, do pet minuta do osam kada je Valter stao na trotoar blizu Bristola da pričeka BMW, prošlo mu je u čišćenju male sobice iza kabineta. Iz predivne lepeze izvukao je jednu novčanicu od 200 KM koju je stavio u svoj novčanik, a ostatak je Valter smotao i ubacio u crnu kesu. Kleknuo je na koljena i uklonio jednu metalnu stranu kućišta svog kompjutera. Ubacio je kesu u kućište, u prazan prostor ispod reda u kojem je stajao CD-Rom i dva hard diska. Vratio je metalnu stranu na svoje mjesto i zašarafio je. Podigao se i otresao koljena.
Snopovi dugih i kratkih svjetala rijeke automobila osvjetljavali su Valtera Bijelića dok je stajao i čekao sudbinu da se doveze u sjajnom, crnom BMW-u. Valter nije bio heroj, nije bio kriminalac. Valter nije bio zao niti je imao želju da ozlijedi bilo koga. No Valter je bio gladan, a gladan čovjek veoma često ne razmišlja mozgom kada mu se postavi izbor da razmišlja mozgom ili želucem.
U dvadeset časova i tri minute, crni automobil marke BMW odvoji se iz kolone i stade kraj Valtera. Valter nije napravio ni koraka ka automobilu zatamljenih stakala, no pokušao je prodrijeti pogledom u unutrašnjost i vidjeti ko se nalazi na bilo kojem od sjedišta.
Na nekoliko momenata, činilo se da osoba ili osobe u automobilu nisu tu zbog Valtera. Činilo se da nikakav vid komunikacije osim tišine sa jedne strane i Valterovog pokušaja da prodre pogledom u unutrašnjost auta neće biti ostvaren. No onda se začuo zvuk mehanizma za spuštanje i podizanje prozorskih stakala. Suvozačevo staklo se spusti tek toliko da se kroz njega progura dlakava šaka muškarca ukrašena zlatnim pečatnjakom, a onda se začu glas sa karakterističnim naglaskom: “Haj'mo, profesore.”