Selma je fanfiction priča inspirisana serijalom Breaking Bad. Za razliku od klasičnog fanfictiona gdje pisci stvaraju novu radnju koristeći postojeće likove, odnose ili norme, u ovom djelu Breaking Bad je osnova za drugi set likova u drugačijim odnosima na drugoj teritoriji, ali u priči koja atmosferom uveliko podsjeća na popularni američki TV serijal.
Valter Bijelić je sjedio u kuhinji. Ruke su bile položene na koljena. Gledao je kako sat otkucava, sekundu po sekundu. Valter je znao da se granica mora postaviti odmah sad, odmah na početku. Ono što je dosad uradio bilo je dovoljno opasno, sada će poći u još opasnije vode. Morao je povući liniju.
“Ja nisam kriminalac. Ja NISAM kriminalac. Ovo je sad i ko zna kad opet.”, mantrao je Valter Bijelić u kuhinji. Pokušao je rezonovati svoje poteze na pravi način. Otkrio je da ima znanje da uradi nešto što bi drugim ljudima moglo biti od koristi. On neće biti u prvom redu i neće biti na javnim mjestima. Pitat će klinca u pravom trenutku da ga uveže , ali nikada se neće pojavljivati u javnosti. Nikada širiti mrežu – uvijek isti saradnici, isti kontakti. Šta može krenuti po zlu? Ništa. APSOLUTNO NIŠTA. On je mala riba.
“Ti nisi šta?”, prenuo ga je ženski glas. Trgnuo se iz stanja hipnoze i pogledao prema vratima. Lidija je stajala na vratima, držeći kese pune namirnica. Nije ni primjetio da je ušla. Primjetio je da su joj usne poprimile oblik jedne linije. Radila je to kad je ljuta. Koliko je čula od njegove mantre? Šta je zapravo i rekao naglas, uzdavši se u privatnost unutar zidova stana?
“Šta si rekao? Ti nisi… kriminalac?”, ponovila je Lidija pitanje kao da je čarolija koja će izrečena glasnim, odrješitim tonom ponuditi rješenje zagonetke.
Valter se nasmiješio, nezgrapno, nevjerljivo. “Draga, kako si?”, gledao ju je, ustavši i krenuvši prema njoj, “Daj da ti pomognem…”
Ona nije skidala pogled sa njega. Fiksirala ga je pogledom kao orao miša. Valter se nije dao zbuniti i prije idućeg pitanja oteo joj je kese iz ruku i počeo da vadi stvari iz njih, postavljajući ih na svoja mjesta – nešto u frižider, nešto u kuhinjski element ispod sudopera. Lidija ga je pustila. No on je znao da ispitivanje neće završiti tako lako. Zapalila je cigaretu, sjela na stolicu i pogledala ga: “Dakle, nisi kriminalac?”
Valter Bijelić se okrenuo prema njoj ne znajući šta da kaže. A onda, trenutak kasnije, nešto kliknu u njemu i bujica riječi se prosu: “Pa… određene kolege žele da učinimo nešto što je po mojim principima… ilegalno.”
“A šta to?”, upita Lidija.
“Pa…”, nastavi Valter u nebo dizati kulu svoje laži, “određene kolege su mi predložile da učestvujem u… promjeni broja održanih časova zbog prekovremenog plaćanja. I odbio sam.”
Lidija ga je gledala.
“A zašto si odbio ako je sigurno… mislim, nisu valjda oni toliko glupi da rizikuju?”
Valter se nakašlja: “Mislim da nije sigurno. I zato sam i odbio.”
“Ako mene pitaš, nemoj misliti da ti išta sugerišem, ali odbijaš pare koje će neko drugi uzeti.”, procijedila je kroz zube.
Dakako da nije sugerisala… Lidija je optuživala. Bio je to ton koji je Valtera izbacivao iz cipela. Ton kojem se ni nakon sveg ovog vremena nije mogao oduprijeti. Nije ni primjetio da su njegove ruke u slijepom bijesu, zgrabile jaknu koja je bila prebačena preko naslona stolice i počele stiskati, jako, nekontrolisano. A onda je lijevom rukom napipao paketić unutar svog lijevog džepa. Paketić, plod njegovog rada koji je progovorio umjesto njega.
“Ja se ne stidim svog posla i svoje plate, rekao je dok je ustajao sa stolice, “pošteno radim i nema mi ko ni za šta progovoriti. Idem vani prošetati.”
Prošao je kraj Lidije koja ga je nijemo posmatrala očigledno iznenađena uzvratnom paljbom koja nije nimalo dolikovala njenoj slici Valtera.
“To što bježiš od razgovora, ne mijenja činjenicu da sam u pravu.”
Valter nije ništa odgovorio. Prošao je kraj nje, obuo se, otključao vrata, izvadio ključ iz brave i ubacio ga u džep, te izašao. U stanu je zavladala tišina.
Čim je izašao na ulicu, zima mu je prignječila kosti. Bilo je neuobičajeno hladno za septembarsku noć. Osjetio je kako mu se cijelo tijelo koči. Pitao se koliki postotak kočenja izaziva drevni osjećaj straha. Smiri se, pomislio je još jednom. Nećeš biti u prvom planu.
U nekoj od ranih epizoda “Breaking Bada” naučio je da je Walter navukao sumnju na sebe činjenicom da je za prvo sintetiziranje metaamfetamina ukrao opremu iz svog školskog kabineta. No dobro, opremu u Trećoj gimnaziji nije imala nikakav tajni žig, postojao je samo inventarski broj na težoj, nepokretnoj imovini. No Valter ipak nije htio rizikovati, te je svu opremu kupio od dobavljača za školu. Mirsad, čovjek od nekih četrdesetak godina, radio je kao dobavljač opreme za hemiju i fiziku. Valter je zaključio da je Mirsadu jedini cilj da proda, te da i ne vodi neku posebno evidenciju kome prodaje šta. Valteru je to trebalo. Apsolutna anonimnost.
Oglas za iznajmljivanje garaže je pronašao na PIK-u, garaža se nalazila na Koševskom brdu, bila je zavučena i odsječena od znatiželjnih pogleda gustim grmljem. Vlasnica, debela mrzovoljna žena nije Valteru postavila nijedno pitanje – zadovoljila se činjenicom da gospodin Latinović treba garažu koju će koristiti kao radionicu za svoj hobi. Gospodin Latinović je izgledao sasvim pristojno, tiho i povučeno, tako da je gazdarica samo zgrabila novac, predala dva seta ključeva i razgulila.
Prvi paket je nastao procesom brze sinteze i Valter nije bio naročito zadovoljan. Smatrao je da je požurio i da je samim tim činom ugrozio kvalitetu, no sa druge strane, ljudima koji vuku na nos fasade stambenih objekata njegova droga će biti nevjerovatna i najvjerovatnije najbolja koju su ikad probali. No bio je to početak, početak nečeg novog i nečega što će veoma brzo biti još bolje i još… još isplativije.
Neko ga potapša po ramenu, a on se okrenu i ugleda svog učenika. Kasnio je sedam minuta.
“Šta sad?”, upita ga on.
“Sada ćemo prošetati”, reče Valter i krenu. Učenik mu se veoma brzo pridružio.
Šetali su uz cestu čiju je izbrazdanu površinu slabo osvjetljava svjetlost uličnih svjetiljki. Valter zavuče ruku u džep i izvadi paketić, te ga predade svom učeniku.
“Ovo je od mene. Sada. I nikad više. Odsad ćemo ovako: probat ćeš, reći ćeš svojim prijateljima da probaju. Ukoliko se ispostavi da vam se sviđa (a mora vam se svidjeti, mislio je), dogovorit ćemo se da zajedno radimo na… opskrbljivanju ljudi. Kolika je standardna cijena za paketić?”, upitao je Valter.
“Dvadeset. Dvadeset i pet. Zavisi kod koga uzimaš. Ima likova daju četiri paketa za petobu. Ali to onima koje znaju i obično je to smeće.”, odgovori mu učenik.
“U redu. Mi ćemo prodavati za petnaest.”, Valter se zaustavi i okrenu prema učeniku, “tvoje je da probaš, daš prijateljima da probaju i da mi se javiš.”
Udahnuo je, a onda mu boja glasa postade prijeteća, ton dublji. Kao strvinar se nadvio nad svojim učenikom.
“Mene nisi vidio, ovo nema veze sa mnom, ja nemam veze sa tobom. Ne prilazi mi na javnim mjestima ili negdje gdje me možeš vidjeti, a da ti tu ne pripadaš. Jesam li jasan?”, zaprijetio je, “I vrati mi paketić na sekundu.”
Učenik mu ga je dodao, a Valter ga stavio između dva rukava i protrlja. Otisci, moraš paziti na otiske. Vratio ga je učeniku.
“Pažljivo sa Selmom.”
“Sa kim?”, upita ga učenik.
“Sa Selmom. To je Selma.”, reče Valter i okrenu se, te krenu prema kući.
“Čuj Selma”, čuđenje ga je ispratilo.
***
Prošla su tri dana. Valter Bijelić bi se možda i osjećao zabrinuto zbog operacije koju je pokrenuo, da nije bio progutan od strane serijala “Breaking Bad”. Bio je pri kraju druge sezone. Već je počeo navijati, dijeliti minuse i pluseve u svojoj glavi. Walter White je bio beskrupulozan, ali kakav da bude čovjek na njegovom putu? Sigurno ne svetac, mislio je Valter. Mogao bih nešto i naučiti od njega, ta misao mu je veoma često veselo poskakivala u glavi.
Četvrti dan, negdje oko osamnaest sati, Valter je sjedio u malom skladištu iza kabineta hemije. Popisivao je hemikalije koje treba nabaviti, te je raspoređivao i čistio epruvete iskorištene na časovima tog dana. Začuo je kucanje na vratima. Pozvao je osobu koja je kucala unutra. Okrenuo se i ostao zapanjeno buljiti u svog bivšeg učenika koji je ličio na bivše ljudsko biće.
Bilo je evidentno da je u protekla tri dana momak prošao kroz period apsolutne apstinencije od kupanja, jela, pića i spavanja. Izgubio je nekih petnaestak kila, a kosti lica su došle do izražaja. Oči su mu titrale u dupljama. No taj poražavajući prizor horora remetio je suludi osmijeh na licu, osmijeh koji nije prestao visiti kao osuda čak ni kad je Valter tiho, ali prijeteći upitao šta klinac radi u kabinetu i zašto mu se nije javio tri dana.
“Profesore, ovo je NAJŽEŠĆI I NAJBOLJI JEBENI SPID IKAD! IKAD! IKAD!”, uhvatio je Valtera za ramena i počeo ga tresti.
“Jesam li ti fino rekao da ne dolaziš OVDJE!”, Valter ga odgurnu. Klinac je gadno zaudarao.
On se nasilno, nekontrolisano počeša po čelu. “Nisam spavao jedne jedine sekunde. Niko od nas. A ovo nije spuštalica, nema boli u stomaku, nema praznine. Ovo je nešto NAJBOLJE IKAD. IKAD! I da… najvažnije što sam došao da vam kažem je… da, ovaj… o, jebem ti. Izvinite…”
“Da mi kažeš šta?”
“Ugovorio sam vam sastanak, zaradit ćemo mnogo love zajedno.”
Kapci su se povukli sa Valterovih očiju.
“Ugovori si šta?”
“Sastanak sa likovima koji dilaju meni. Svidjelo im se ovo i hoće da vas upoznaju.”
