Selma je fanfiction priča inspirisana serijalom Breaking Bad. Za razliku od klasičnog fanfictiona gdje pisci stvaraju novu radnju koristeći postojeće likove, odnose ili norme, u ovom djelu Breaking Bad je osnova za drugi set likova u drugačijim odnosima na drugoj teritoriji, ali u priči koja atmosferom uveliko podsjeća na popularni američki TV serijal.
“Čekajte… VI MENI nudite da mi napravite speed?”, upita Valtera
“Da… gledaj…”, reče Valter, “Znam da je velika mogućnost da misliš da želim da te prevarim, ocinkam, uradim šta god. Znam da to misliš. Nemam tu ideju. Stojim pred tobom, ne kao autoritet, ne kao profesor, već kao ja. I ako ti nije jasno da i ja mogu nagrabusiti zbog ovoga što ti nudim, rastanimo se ovdje i neka svako ide na svoju stranu. Nisi me vidio, nisam te vidio. Ukoliko želiš, četvrti čas mi je zadnji danas. Dođi poslije toga u kabinet, donesi to ulično govno koje guraš u nozdrve i pokazat ću ti šta zapravo uzimaš. A onda ću ti pokazati i šta ja mogu. To je sve što ti imam reći.”
Završivši rečenicu, Valter se okrenuo i počeo hodati. Naćulio je uši i nadao se da će čuti neku vrstu potvrde, neku vrstu znaka da će se oko pola dvanaest sastati sa svojim bivšim učenikom.
Srce mu je zaigralo. Po prvi put nakon jako dugo vremena imao je plan, nit vodilju, nešto što može uložiti u igru i pokušati profitirati. Ideja koju je imao bila je suluda, naročito riskantna, ali bila je to ideja, nešto što u ovom obliku nije imao dugo vremena. Srce je skakalo. Osjetio je udar adrenalina.
Časovi su prošli kao rukom odnešeni. Mrljao je po tabli, mrljao je glasom pred učenicima. Nezainteresirana rulja je ionako ignorisala svaki pokušaj komunikacije – razlika između tog dana i dana prije je što Valteru ovaj put nije smetalo. Imao je nešto drugo na pameti. Kad je odzvonilo zvono četvrtog časa, oči su mu se raširile, te se zavalio u stolicu dok su klinci i klinke napuštali kabinet. Disao je ubrzano. Prislonio je ruku na vrat. Osjetio je žilu kucavicu kako radi rapidno. Prošlo je pet minuta, zazvonilo je zvono koje je označilo početak petog časa i vreva u hodniku je utihnula, no vrata njegovog kabineta ostala su zatvorena. Prošlo je još pet minuta i uzbuđenje se pretvorilo u paranoju. Šta ako ga njegov učenik počne ucjenjivati? Ko ga je vidio sa njim?
Kako si lud, predložio si da praviš speed za narkomana od šesnaest, sedamnaest godina. Idiote!
Iz misli ga je prenulo kucanje na vratima kabineta. Progutao je knedlu, nakašljao se i pozvao osobu koja je kucala unutra.
U kabinet je bez riječi ušao njegov bivši učenik. Izgledao je izgubljeno, ali u lice mu se vratila boja. Čak su i nagli, ekstremni potezi vilicom bili skoro pa neprimjetni. On je ostao stajati kraj vrata, a Valter se okrenuo na stolici i gledao u njega, te se ponovo nakašljao i pozvao ga da uđe i da sjedne. Učenik je prišao, privukao jednu stolicu i sjeo sa bočne strane profesorske katedre. Tišina. Onda malac zavuče ruku u džep i baci na stol najlonski zamotuljak bijele boje.
“Ne znam šta pokušavate, ali me živo zanima.”, samo je to rekao i zatvorio usta.
Valter poklopi zamotuljak rukom i za tren mu se našao u šaci. Ustao je sa svog mjesta i rukom pozvao učenika da ga prati. Prošli su kroz vrata koja su se nalazila uz prozore koji su gledali na Miljacku i Vilsonovo šetalište. Iza vrata učenicima pristup nije bio dozvoljen. Bilo je to skladište hemikalija i hemijskog pribora i posuđa koje su učenici na časovima praktične nastave koristili kako bi izvodili hemijske eksperimente. Prostorija je bila veličine trećine učionice, sa policama poredanim uz tri zida. Uz četvrti zid nalazila se radna ploha gdje su profesori hemije pripremali posuđe i pribor za demonstraciju. Sve vrste hemikalija nalazile su se u toj prostoriji, a neke nestabilnije bile su zaključane u dva metalna sanduka koja su ležala desno, ispod radne plohe.
Valter pokaza učeniku gdje da stane, upozori ga da ništa ne dira i reče mu da gleda. Uze jednu Petri zdjelicu i razmota najlonski zamotuljak, te istrese sadržaj istog u zdjelicu. Grumen amfetamina pada u zdjelicu, a zatim je Valter prinese nosu i pomirisa. Opori miris ispuni mu nosnice, te on nakon pomne analize njuhom zaključi da u sadržaju najlonskog zamotuljka ima svega, a najmanje amfetamina. Uzevši drveni štapić, Valter istuca grudvicu i raširi je po zdjelici. Učenik ga je pomno pratio. Zatim Valter uze papir koji pritisnu na površinu zdjelice, te poklopi poklopcem.
“Sada čekamo deset minuta.”, reče i sjede na stolicu.
U tišini je prošlo deset minuta, kada Valter podiže poklopac i papir. Grudvice amfetamina ostale su sasušene ležati na dnu zdjelice. Valter uze drveni štapić i poče ih dodatno gnječiti, pretvarajući ih u sitni, fini prah.
“U amfetamin-sulfat se dodaje sve i svašta – drugi lijekovi, steroidi, hemijske nečistoće.”, govorio je Valter dok je sasipao prah na novi papir koji je stajao raširen preko metalne rešetke ispod koje se nalazila nova posudica.
“Postoji više načina čišćenja amfetamina. Mnogi kažu da je najbolje koristiti destilovanu vodu, deset mililitara vode na sobnoj temperaturi na svaki gram amfetamina. Ali… ja imam bolju soluciju… i bržu.”, reče Valter i zgrabi sa radne plohe dvije bočice.
“Šta je to?, upita ga učenik.
“Ovo je, moj prijatelju… CHCl3 i C3H60, poznatiji kao hloroform i aceton.”, odgovori Valter koristeći menzuru da izmjeri i pomiješa hloroform i aceton u pravilnom omjeru, “I njih ćemo iskoristiti da očistimo ovo ulično smeće.”
Klinac se namrgodi.
“To je najbolji speed u gradu. Druga ruka, prva je čovjek koji pravi, druga je čovjek koji meni donosi.”
“Prva, druga, treća, sada će ovo proći kroz moje ruke. Pogledaj”, pozva ga Valter koristeći kapaljku da zahvati količinu sredstva za čišćenje i polijevajući prah, “vidi boju rastvora koji kapa ispod filter-papira. Pogledaj! Ovo ti je čisto? Ovo je sve nezdravo do mjere da je opasnije od same droge koju unosiš u organizam!”
Prozirna vodica je prolazila kroz naslage praha i papira, te postajala sivkasto-bijela tekućina. Nakon što je završio sa čišćenjem, preostali prah Valter sa filter-papira prebaci na radnu plohu, te štapićem razmrlja po istoj.
“Ovo što je ostalo, ovo je amfetamin. Ovo je ono što misliš da kupuješ kada daš koliko već novca daš za ovo.”, reče Valter, “Evo ti, sada uzmi i povuci liniju. Hajde, uradi to i reci mi da ne osjetiš razliku.”
Klinac ga je gledao, a kada je shvatio da se ovaj ne šali, te da mu zaista nudi da vuče speed u skladištvu kabineta za hemiju Treće gimnazije, on otvori novčanik, izvadi telefonsku karticu, te poče crtati. Trajalo je to minutu, minutu u kojoj je Valter Bijelić pratio odmjerene, skoro pa umjetničke pokrete mladića koji je prah formirao u dvije linije, a onda nekih pola minute kasnije, nakon što je odložio karticu nazad u novčanik pomno očistivši rubove iste, uz pomoć jakog udisaja na lijevu nozdrvu i smotanih deset maraka, jedna linija nestade.
Malac je zabacio glavu unazad, prekrivši oko dlanom.
“U pičku mat… izvinit… jaoooooo”, mucao je malac dok mu se oko žarilo, “ispast će mi oko od ovoga… jaooo… ajjj…”
Valter je sve vrijeme sjedio na stolici, grizao donju usnu i posmatrao reakcije. Kada je iz iznenađenja i šoka njegov bivši učenik prešao u fazu shvatanja da je po prvi put probao skoro pa čisti amfetamin, te je počeo hvaliti djelo svog profesora, Valter stisnu zube i opali šakom po radnoj plohi. Veselje i uzbuđenje splasnu.Valter rukom pomete drugu liniju, te krpom pređe preko plohe. Nije se ni na sekundu zaustavio, čak ni kada je vazduh proparao neuobičajeno visok krik protesta njegovog učenika kojem nije bilo jasno koji kurac radi.
“Slušaj me. Pažljivo me slušaj”, zarežao je Valter, “ovo je i dalje smeće. Kad smeće upakuješ u lijepi celofanski omot, i dalje je smeće. Kada ga pokloniš osobi koju voliš, i dalje je smeće. Kada ga jeftino kupiš i dalje je smeće. Zato ću ti reći ovako… Sutra, TAČNO u 21.00 ćeš se naći sa mnom u…”