Selma je fanfiction priča inspirisana serijalom Breaking Bad. Za razliku od klasičnog fanfictiona gdje pisci stvaraju novu radnju koristeći postojeće likove, odnose ili norme, u ovom djelu Breaking Bad je osnova za drugi set likova u drugačijim odnosima na drugoj teritoriji, ali u priči koja atmosferom uveliko podsjeća na popularni američki TV serijal.
Klinac je primjetio da je privukao pažnju bivšeg profesora. Zadržao je osmijeh na licu i pokušao se ponašati kao da se ništa ne dešava; vozimo se trolejbusom u rano jutro i svako ide na svoj posao. Tako je to umišljao klinac koji je vrtio vilicom kao vjetrenjače-dušmani Don Kihota i nije ni osjećao kako melje vilicom o vilicu. Grebanje zuba je bilo zaglušujuće iritantno. S druge strane, Valter Bijelić je tačno znao šta se dešava.
Po njegovom izgledu i ponašanju, Valter je pretpostavio da je zadnju dozu uzeo prije četiri do šest sati. Stalno grize usnu i struže zubima, što bi značilo da su mu usta isušena, ma koliko god tekućine je unio u organizam. Tjelesna temperatura mu je povećana, krvni pritisak je skočio, a srce mu radi ubrzano. Osjeća crve pod kožom, što je zapravo reakcija nervnog sistema na skidanje, a preko očiju mu je navučena mrena; on je i dalje u budnom stanju, ali vid mu se magli. Nedostatak prirodnog sna ništa ne može nadomjestiti. Sada da se i “popravi”, vid mu se neće razbistriti, sve će biti gore kako bude vrijeme provodio na jarkom svjetlu. Ostane li budan još dvadeset i četiri sata, krenut će vizuelne, a zatim i auditivne halucinacije.
Na stanici na Hrasnom vrata su se otvorila, a Valterov bivši učenik je izletio i krenuo se spuštati prema glavnoj cesti. Valter je gledao za njim, ukočen na mjestu, upakovan između tjelesa ostalih putnika. Mozak mu je bio prazan, osjećao je statiku kako šušti unutar glave. A onda je pokušao iskoračiti na stepenice i izaći iz trolejbusa. Kasno. Vrata su se zatvorila i prikliještila mu ruku. Ne znajući kako da reaguje, Valter povika stani, hej!, neko ugleda njegovu prikliještenu ruku, povika vozaču da otvori vrata, neko reče da ima izać’ i jedanaest sekundi nakon što su se vrata zatvorila,Valter se našao na trotoaru i gledao u svog učenika koji se odmicao velikom brzinom. Krenuo je za njim.
Pratio ga je odmjerenim tempom, taman da bude blizu njega i analizira njegovo ponašanje. Nije bilo nikakve sumnje. Momak je zaista bio razguljen, pomislio je Valter dok ga je slijedio niz ulicu. Kada je prešao most, učenik mu skrenu u sjenu stabala iza Binga na Dolac Malti i krenu prema Vilsonovom šetalištu.
Hodajući uz niz kafića, Valter se upita zašto zapravo prati svog učenika. Shvatio je da je i trolejbus napustio nagonski, te da se sve vrijeme, prevrćući po glavi nedefinisane misli spuštao za momkom koji je očito krizirao. Šta ako se okrene i ugleda svog profesora? Mlad je, nadrogiran je. Očigledno će dobiti napad paranoje i napasti njega ili početi bježati. Šta je zapravo htio od njega, pitao se? A onda, iz podsvijesti, daleko iz nekog skrivenog kutka pred licem mu osvanu lik imenjaka iz fantastičnog serijala: Walter White ga je gledao direktno u oči, ali sa druge strane, iznutra i pitao ga: “Zašto se susprežeš? To si ti, zar ne? Nema kočnica.”
Valter je otvorio usta da nešto izusti, da odgovori sam sebi, kad shvati da je izgubio učenika iz vidokruga. Požurio je prema naprijed, osvrćući se lijevo i desno, pokušavajući shvatiti gdje je otišao. I nije ga našao, ali se opet susreo sa njim kada je ovaj pronašao njega – izletio je iz uskog prolaza između jednog od kafića i zgrade trošne fasade. Lice mu je bilo mrtvački bijelo, oči nesređene, pogled dekoncentrisan. Gledao je negdje u daljinu, iza i kroz profesora.
“Zašto me pratite?”
Reci mu, imenjače. Reci mu.
Valter se povuče korak unazad, kao da je pitanje repetiran pištolj čija cijev mu je uperena u glavu.
“Ne prat…”
“Pratite!”, uzviknuo je učenik. U glasu se osjetio nedostatak strahopoštovanja – persiranje je bila samo navika.
Valter Bijelić nije mnogo kalkulisao u životu, da jeste, znao bi živjeti malo bolje. U ovoj se situaciji smatrao dovedenim pred svršen čin – bilo je ili lagati ili istinu govoriti. Možda bi u nekoj drugoj situaciji drugačije postupio, ali neko (vrag ili savjest ili njegov unutrašnji pakao, ko će ga znati) progovorio je opet.
Momak nije glup. Valtere, ne podcjenjuj ga.
I Valter je izustio.
“Ovaaaj… Ne moraš se mene bojati… ja ti nisam prijetnja. I ja… i ja sam to nekad radio.”
Oči đaka se razbistriše na momenat, a nove kapi znoja pojuriše niz čelo.
“Šta ste radili? Ja nisam ništa radio. Ne znam o čemu pričate.”, odgovori mu učenik.
Valter ga je gledao, nageo glavu u jednu stranu i rekao: “Konzumiranje amfetamina. Osjetim ih… po mirisu. I tvom… ponašanju. (u tom trenutku učenik napravi korak unazad.) Čekaj, ne brini se… nisi… ofiran. Ne primjete to drugi. Primjetim ja.”, reče mu Valter i pruži ruku koja je simbolizirala pitomost, “Ja sam to isto radio.”
“Vi ste… šmrkali speed?”, upita ga bivši đak. U njegovom pitanju nije bilo tragova sumnje niti želje da preuzme superiornost nad situacijom potvrdivši da je i njegov profesor nekad radio nešto ilegalno. No bilo je radoznalosti. Djetinje radoznalosti, kao kad kao osnovac prvi put dođeš u kuću novog prijatelja i sve u njegovoj sobi je novo i interesantnije od onoga što imaš u životu.
“Pa… nismo šmrkali. Na fakultetu smo znali uzeti amfetamine, razmutiti ih u čaši sa Cedevitom i popiti. Nismo spavali po pet dana kako bi dali sve ispite.”, nasmijao se, “Ne znam zašto ti ovo odgovorim, valjda zato što ne želim da me pojmiš kao neprijatelja. I ja sam mlad. Elem, možemo li nastaviti hodati prema školi i razgovarati?”
Učenik ga je gledao još nekoliko minuta, a onda kao da ga ne poznaje, prošao kraj njega i nastavio hodati munjevitom brzinom prema Trećoj gimnaziji. Valter ga je sustigao.
“Sve što želim da ti kažem je…”, pričao je Valter prateći reakcije, “da amfetamini koji su u uličnoj prodaji… to je smeće i nekvalitetni su. U njima imaš svega, od tableta,do steroida do bukvalno fasade sa zidova. Čistoća toga je deset posto! Samo deset posto!”
Na dobrom si putu, imenjače. Zadivi ga ležernošću i poznavanjem problematike.
Njegov učenik je samo hodao. Noga za nogom, kapi niz čelo. Nije se osvrtao. Valter ga je pratio i gledao u njega. Šutili su. Grad oko njih je bio zaglušujući. Valter uhvati učenika za rukav i potegnu, a ovaj se otrgnu. No ipak zastade.
“Dopusti da ti dokažem. Ako imaš imalo sa sobom, daj mi i pokazat ću ti kroz hemijsku reakciju da to što konzumiraš nije ono što misliš da plaćaš.”
Učenik je trepnuo nekoliko puta, nasmiješio se, pucnuo vilicom i rekao: “Da li vi zaista mislite da bih vam dao nekakvu drogu? Koliko glup vam ja izgledam?”
Reci mu, Valtere. Reci mu.
“Ne izgledaš mi kao glupan. Ličiš mi na mene kad sam bio mlađi.”, čudio se Valter svojoj tako lako izgovorenoj laži, “Ako ćeš već uzimati stimulanse… šta misliš da ti ih ja smiješam?”