selma-header

Selma je fanfiction priča inspirisana serijalom Breaking Bad. Za razliku od klasičnog fanfictiona gdje pisci stvaraju novu radnju koristeći postojeće likove, odnose ili norme, u ovom djelu Breaking Bad je osnova za drugi set likova u drugačijim odnosima na drugoj teritoriji, ali u priči koja atmosferom uveliko podsjeća na popularni američki TV serijal.

Valteru se zavrtilo u glavi. Nije više znao kome odgovara na koje pitanje. Vrh markera škripao je nemoćno po bijeloj tabli, ostavljajući iza sebe sve blijeđi i tanji trag. A onda je zazvonilo zvono i možda je po prvi put osjećao olakšanje kakvo osjećaju njegovi učenici kada čuju zvono za kraj časa.

Kako se oglasilo zvono, sve se vratilo u normalu – svi su nahrupili preko praga, što prije izvan učonice. Valter je u času ostao potpuno sam, čekajući novih trideset kandidata za učešće u najdosadnijih četrdeset i pet minuta njihovog dana. Oborio je pogled na svoje hlače. Osušile su se. Fleke su izbile na površinu.

Ostatak dana niko nije istraživao teorije serija, filmova ni muzike. Samo jedne te iste jednačine, formule, povremeni eksperimentii i glasno smijanje kada sumpor zamiriše u učionici. Prdež, prdež, prdež, cijela generacija je na nivou prdeža, mislio je Valter dok je stručno rukovao sa izvorom otvorenog plamena i setovima epruveta.

Sumrak je progutao sarajevske ulice kada je Valter Bijelić napokon izašao na mokri asfalt. Kiša se spremala za novu ofanzivu. Dan je bio više-manje iznenađujuće dobar, pomisli Valter. Poželio se nečim nagraditi, ništa posebno, nešto malo, nešto što bi trebalo simbolizirati njegovu malu pobjedu danas. Pobjedu nad bezumljem jedne cijele generacije, činjenicu da je iskoristio njihovo oružje da ih zainteresira za svoju strast.

A onda mu je sitnica pala na pamet.

Bio je pet minuta udaljen od šoping centra Robot. Laganim hodom, prošetao je do centra i u trenutku kada je ušao unutar staklenog diva, pljusak se prolomio iza njegovih leđa.

Ispred njega stajao je štand prekriven crnom tkaninom. Žena od nekih četrdesetak godina trudila se osigurati metalne kopče na samim rubovima štanda kako bi iste, u saradnji sa sajlama, držale tkaninu na mjestu.

“Oprostite, da li još uvijek radite?”, upitao je Valter Bijelić gospođu kojoj je trebalo malo više vremena da reaguje.

“Ne, vidite da sam spakovala stvari. Radimo sutra od osam.”, odgovorila je gospođa ne okrenuvši se prema Valteru.

Valter se nakašljao.

“Oprostite, molim vas… vidite, hitno je. Imam jedan rođendan na koji moram poći, a slavljenik… slavljenika interesuje jedna nova serija, američka je, ne znam jeste li čuli, o profesoru hemije koji počinje praviti drogu?”, pokušao je Valter iznuditi još pet minuta radnog vremena.

“Brejking Beeed?”, rastegla je gospođa engleski naziv serijala, “nije to novo, to je popularno jako, evo peta godina da izlazi. Imam to, ali radimo sutra od osam.”

Valter Bijelić nije odustajao. Izvukao je stotinu maraka iz novčanika. Posljednjih stotinu maraka do plate koja bi po riječima direktora trebala biti uplaćena prekosutra.

“Molim VAS”, nastavio je naglasivši persiranje, “uzet ću sve sezone.”

Piratski DVD set “Breaking Bada” koštao je skoro stoju. Kada je shvatio da povratka nema, te da je kupio set od desetak DVD-ova, Valteru Bijeliću je samoubistvo palo na pamet kao jedan jedini mogući izlaz. Valter Bijelić nije znao mnogo stvari, a posebno nije znao dvije koje su bile od krucijalne važnosti: skidanje piratskog sadržaja sa interneta, te pokušaj vraćanja robe i refundiranja su mu bile dvije apsolutno nepoznate akcije. Sve što mu je ostalo je guranje DVD kutija u aktovku i tužno ispraćanje stoje koja je išla u zadnji džep farmerki prodavačice.

Skrušeno se vukao kući, malo na vlastitim nogama, malo u trolebusu koji je smrdio na kišom okupane ljude kojima riječ higijena ne znači ništa u životu.

Lidija je bila začuđujuće dobro raspoložena. Valtera je dočekalo mlako jelo i poljubac za kojeg bi se moglo utvrditi (ako baš popuštate i ne tražite argumente i dokaze) da ne dolazi od osobe koja ga najvjerovatnije mrzi u tom trenutku. No da je Lidija htjela razgovarati, pa baš i ne. Postavila je nekoliko uobičajenih pitanja, te nekoliko zamki u obliku pitanja koje je Valter uspješno zaobišao zahvaljujući golemom iskustvu. Svoj dan je opisao od riječi do riječi, osim što je izostavio dva najvažnija događaja: dotad neviđeni čas sa učenicima i kupovinu u iznosu pola računa njihovog domaćinstva. Posebno je naglasio kako ne može da vjeruje da ga je nepristojni vozač uspio toliko isprskati. Bio je dosadan sam sebi, a pogotov Lidiji koja je počela zijevati i već oko deset uputila jedan zračni poljubac u njegovom smjeru i povukla se u spavaću sobu.

Valter je još neko vrijeme sjedio u dnevnoj sobi. Prevrtao je kanale kao roštiljdžija ćevape, a kada je, stišavši prijemnik, po tihom zujanju koje je predstavljalo Lidijino hrkanje shvatio da ona spava, škljocnula je aktovka i iz nje je izletio prvi DVD. Sezona jedan, disk prvi.

Stavio je Valter disk u player, izabrao epizodu i pritisnuo play. Sljedeće čega se sjećao je da je ubacio četvrti disk u player i bio spreman započeti gledanje druge sezone. Ali sat na zidu pokazivao je skoro šest sati i Valter se trebao spremati. Novi radni dan je zvao svoje robove. Dođite mi. Dođite. No bio je to drugačiji radni dan. Radni dan opkoljen u dimnu zelenu ogradu najavne špice “Breaking Bada”. Slajd gitara mu je zvonila u mozgu. Pauuuu, vauuuu, vauuuu…

No ono najnevjerovatnije, ono zbog čega je bio zapanjen je ime glavnog lika serije “Breaking Bad”. On je Walter White… Valter Bijelić. Da li je on ja ili sam ja on, pitao se Valter dok je pio drugu kafu. Možda oboje pomalo, ja sam jadan kao on, nemam rak, ali imam rak-rane, imam toliko tuge i depresije u sebi, ali sam i tolika kukavica da ne znam ni kako da to izbacim iz sebe. I on je ja, on kao i ja treba promjenu, samo što se on usudio. A ja ne smijem, tako je mislio Valter Bijelić. Bilo mu je bolje da napusti stan prije nego što se Lidija probudi. Ona bi najvjerovatnije shvatila da je bio budan cijelu noć, a ispitivanje je najmanje što mu je bilo potrebno.

Bilo je neubičajeno hladno Valteru Bijeliću dok je na trolejbuskoj stanici čekao prijevoz. Cupkao je, s noge na nogu, pokušavajući se zagrijati. Razmišljao je o seriji čiju je prvu sezonu progutao. Nije razmišljao o serijalu kao umjetničkom djelu, već kao izboru, kao načinu na koji se poistovjetio sa imenom (sasvim slučajno) i situacijom (na svoju veliku žalost) Waltera Whitea. Mali trolejbus usidrio se na stanici. Broj 108, za Otoku. Uranio je Valter, zato je i imao vremena da malo prošeta do škole. Ušao je gurajući se sa ostalim namrgođenim, smrznutim putnicima, a onda je osjetio žestok udarac u leđa i riječi majmune, pomakni se! odjeknule su iza njega.

Okrenuo se i ugledao klinca od nekih šesnaest-sedamnaest godina. Trebalo mu je malo da prodre kroz podočnjake i bljedilo njegovog lica do identiteta, a onda ga se sjetio – bio je to klinac iz trećeg razreda, sa društvenog smjera. To je značilo da mu Valter nije predavao više, ali ga se sjećao od prošle godine, te nekoliko njegovih ekscesa (recimo onog kada je nasrnuo na higijeničarku koja ga je htjela prijaviti zbog konstantnog pušenja u toaletu na trećem spratu). Klinac je drsko, odrješito buljio u Valtera, sjekao ga na komade svojim nebeski plavim očima. A onda neki pokušaj osmijeha, poprilično neuspješan i loše tempiran, naletio je uz izvinjenje.

“Izvinite, profesore, dobro jutro… nisam vas prepoznao.”

Klinac je ponovo pokušao rastegnuti drhtave usne u kakav-takav osmijeh i sa teškom mukom mu je uspjelo. Dvije graške znoja izdajnički su potekle niz lice malca, a Valtera se sjetio profesora Mutevelića koji je govorio da je najvažnije oružje svakog hemičara njegov nos, njegov njuh koji treba da odgonetne u kojem stadiju je hemijski proces, te da sukladno sa tim reaguje kako bi se hemijska reakcija uspješno privela kraju. I zaista, u tom trolejbusu, u bliskom susretu sa svojim bivšim učenikom, oči u oči, Valter Bijelić je napeo svoje oružje njuha do posljednjih granica. I kada je njuh uspio razdvojiti miris znoja drugih ljudi, miris prljavog trolejbusa i kiše, bilo je još nešto u zraku, nešto što je gorko podsjećalo Valtera na studentske dane.

Namirisao je C9H13N.

PRONAĐI OSTALE DIJELOVE OVDJE.