selma-header

Selma je fanfiction priča inspirisana serijalom Breaking Bad. Za razliku od klasičnog fanfictiona gdje pisci stvaraju novu radnju koristeći postojeće likove, odnose ili norme, u ovom djelu Breaking Bad je osnova za drugi set likova u drugačijim odnosima na drugoj teritoriji, ali u priči koja atmosferom uveliko podsjeća na popularni američki TV serijal.

Automobil je ušao u zabranu, u punoj brzini prešao preko ogromne lokve i uništio ionako loš dan Valtera Bijelića.

Život nije bio lak zadatak za Valtera. Kome jeste, uostalom? Ali život zaista nije mazio Valtera Bijelića. A na početku je sve djelovalo tako lako, tako ostvarivo. Studij na fakultetu, odlične ocjene, stipendija. Upoznao je Lidiju, dopustio da Lidija upozna njega. Završili su fakultet u dva mjeseca razlike i jedini logičan potez je bio brak. I zajedno su skočili u ponor bez dna. A dno je bio novac, ono čega nema ni za više ni za manje genijalne od Valtera Bijelića.

Lidija je sjedila kući i nadala se zaposlenju, nadala se nečemu većem, nečemu dostojnom nje. Valter je sa druge strane prihvatio taj prokleti posao – tri dana u Četvrtoj, dva dana u Trećoj gimnaziji. Puna norma, kažu. Puna norma ludila i nedostatka obzira za platu koja vrijeđa. Klincima kojima ni život ne znači ništa, a kamoli floskule.

Hemija je osnova života, pokretač nas samih, tako su ih učili na fakultetu. Ispostavilo se da bi mu bilo bolje da je završio za limara, tokara ili mesara. Tog jutra, kada je obukao prljave hlače i brzo spakovao apsolutno krivu literaturu u svoju aktovku (to će shvatiti pet minuta nakon što čas počne), Valter je prvi put osjetio bol koju osjećaju oni koji shvate da ljubav kopni. Lidija više nije bila slatka plavušica sa kojom je raspravljao o formulama i mogućnosti da se leptirići u stomaku predstave u hemijskoj jednadžbi. Lidija je postajala gramziva, nezadovoljna, loša osoba, osoba koja je gušila samo zato jer je bila gušena. Pitao se da li je oduvijek bila takva. Imao je trenutak kada se pitao šta je on loše uradio. Možda je on kriv? Ne, nemoguće. Valter se zaista trudio, čak je i on sam bio svjestan toga. I nije bio kriv što je kući donosio samo osamsto maraka mjesečno.

Nije novac predstavljao jedini problem. Lidija je već neko vrijeme pričala o isticanju sata, o djeci, o dojenju, o tome kako svi oko njih imaju djecu (iskreno, samo je jedna njena prijateljica imala dijete i nije se činilo da uživa previše u majčinstvu). Valter joj je u više navrata pokušavao logički objasniti zašto nije pravi trenutak da se prave djeca. Jer jednostavno – nije ako nemaš da jedeš 25. u mjesecu.

“Lidija, ljubavi… slušaj…”

“Ti si pička, Valtere! PIČKA! Neću da slušam! Pička si! Kako svi imaju djecu, jedino mi nemamo!”

“Lidija, ljuta si, dopus…”

“Odjebi, Valtere. Odjebi. Nisam ja kriva što si ti mali čovjek koji ne smije ni maštati ni usuditi se da uradi nešto više.”

To su bili razgovori Valtera Bijelića, profesora hemije u Trećoj i Četvrtoj gimnaziji.

Prešao je ulicu u Vilsonovom šetalištu i pomislio koliko zapravo mrzi što je ljeto napustilo grad i za sobom ostavilo sivilo betona, sivilo neba, sivilo duša koje se truckaju u tramvajima i trolejbusima, sive ljude sretne dovoljno da imaju automobile i dovoljno bezobrazne da uprskaju ionako prljave hlače jednog profesora hemije.

Sa rijekom klinaca koji su gasili svoje cigarete, psovali boga i vrištali o karanju, drkanju, pušenju i ostalim fizičkim radostima ušao je u zgradu. Neki su ga pozdravili, većina ga je ignorisala.

“Joj vas profesore, što ste spori, pomaknite se”, jedna učenica, napasno našminkana i definitivno neprimjereno obučena za srednju školu gurnula ga je u stranu dok se penjala stepenicama. Valter je gledao u njenom smjeru i pitao se da li gleda u nečiju Lidiju. Jednom će ova završiti fakultet, neće raditi i zahtjevat će. Ili će raditi, plaćati račune nekom nesretniku i ponižavati ga.

Zvono ga je prenulo iz razmišljanja i dalo njegovim nogama elana da se brže popne na prvi sprat i produži u najdalju učionicu čija su se vrata nalazila na kraju hodnika. Ispred vrata čekala ga je grupica učenika koja je vrištala besmislice, baš kao i njihove kolege ispred škole. Kad su ga vidjeli, ušli su u učionicu.

Ušao je u sivu prostoriju punu sivih klupa, obasjanu sivom svjetlošću sarajevskog septembarskog dana, punu učenika koji pozdravljaju nezainteresirano i bez poštovanja, ne obazirući se na postojanje autoriteta u istom prostoru i vremenu sa njima jer zaista – Valter Bijelić uistinu nije bio nikakav autoritet. Nikome. I nikad.

Prošlo je pet minuta od pozdrava, Valter je sjeo i razmišljao o tome o čemu danas treba pričati nezainteresiranoj rulji. Pogledao je bilješke i raspored predavanja. Otvorio je aktovku. Shvatio je da je uzeo potpuno pogrešne materijale. Zatvorio je aktovku i uzdahnuo, izbacujući vazduh kroz napućene usne. Učionica je zujala. Neko je šuškao papirima u lijevom redu klupa. U desnom, dvojica mladih rokera, Šarić i Šehović, čitali su novi broj “Rock Expressa” pod klupom.

A onda je neko progovorio.

“Profesore, gledate li vi Breaking Bad? Oca mi, najjači su!”

Valter Bijelić nikad nije čuo za nešto što se zove Breaking Bad, pa je upitao o čemu se radi i dvojica momaka iz trećeg reda, Jasmin i Mirsad, počeli su se takmičiti ko će bolje objasniti profesoru da je Breaking Bad najbolja drama koja postoji, o profesoru hemije koji nije imao da jede, pa je počeo praviti najbolju drogu na planeti, pa je postao opasni kriminalac koji milione dolara čuva sakrivene u bačvama za kiseljenje kupusa (tu je nastao smijeh) zakopanim u pustinji

“Pa ima li u toj seriji konkretne hemije? Ne mogu vjerovati da bi neko objašnjavao u seriji kako se prave metaamfetamini”, upitao je Valter.

Mirsad i Jasmin su graknuli kako nema, ali da su oni guglali i da su pronašli recepte. I kako su Mirsad i Jasmin počeli da izlažu recepte za pravljenje metaamfetamina, iskra interesa kresnula je i u nekim drugim učenicima koji su uzaludno pokušali obavijestiti svog profesora da i oni gledaju Breaking Bad i da je to najbolja televizijska drama svih vremena.

A onda se desilo čudo, slatki trenutak u kojem je neko upitao Valtera: “A kako to da kiselina prolazi kroz metal, a ne kroz plastiku?” I prije nego što je Valter uspio odgovoriti, uslijedilo je sljedeće: “A je li istina da se može napraviti eksploziv od stvari koje imamo kući u WC-u?”

I tog septembarskog sivog dana, u sivoj učionici, učenici koji ne poštuju aurotitete jer im autoriteti nisu ni postavljeni ni definisani, postavljali su pitanja Valteru Bijeliću, pokušavajući opravdati ili negirati povezanost stvarnog svijeta hemije sa televizijskim blokbasterom. Valter Bijelić je bio njihova spona sa holivudskim marifetlucima koji su obasjavali njihova lica sa malih ekrana i pomagali im da kuju snove o nekoj boljoj budućnosti… u kriminalnom ili filmskom miljeu.

Nisu učenici znali da se taj dan Valter Bijelić, odgovarajući na pitanja o metaamfetaminima, eksplozijama i hemijskim procesima pri raspadanju leševa (strogo vodeći računa da u objašnjavanju ne napravi logičku cjelinu kako neko od klinaca ne bi pokušao emulirati sadržaj serije) napokon, nakon dugo vremena, osjećao kao živo i korisno biće, kao osoba koja može i nešto zna.

Taj dan je Valter Bijelić razvukao osmijeh duboko u sebi, osmijeh koji je zamro davno, davno… Taj dan je Valter Bijelić zaključio da je tuga vječna pjesma života. Ne možeš je ugasiti… ali je možeš stišati.

PRONAĐI OSTALE DIJELOVE OVDJE.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here