Prije nego što krenemo sa pričom, moram reći da mi je iznimno drago, ali i tužno što vam svoju prvu SF priču predstavljam putem ovog bloga. Drago mi je jer sam je napisao; imao sam ideju koju sam uspješno pretočio u riječ na papiru. Žanr naučne fantastike oduvijek mi je bio privlačan i uživao sam u konzumaciji djela iz te domene, ali nikada se nisam pokušao baviti pisanjem SF-a. Razlozi su različiti i apsolutno nevažni.
Nekad u februaru 2014. godine moj drug Mirza mi je spomenuo nagradni natječaj Sarajevo Science Fiction Cluba PULSAR. Za klub sam čuo i ranije, ali im se nikad nisam pridružio na druženjima ni sastancima, jednostavno – nisam se osjećao pozvanim. To je moj problem – imao sam više situacija gdje sam pričao sa ljudima koji se bave nečim i umjesto da ti ljudi budu mentori, ponašali su se kao diktatori. Nekako sam mislio da je to slučaj i sa PULSARom.
Nagradni natječaj za Pulsarovu zbirku priča objavljen je u januaru, a rok je produžen sve do prvog aprila. Mislio sam da je to pravo dobar način da probijem led – i prema PULSARu i prema SF žanru, te sam se bacio na osmišljavanje koncepta svoje kratke priče.
Priču sam na PULSARov mail poslao 20.3.2014. godine. Ako bacite pogled na gore postavljeni link, vidjet ćete da u opisu dešavanja nedostaju datumi održavanja druge konvencije i tekst koji je informisao da će zbirka biti predstavljena na toj konvenciji. To je naknadno izbrisano, sumnjivo blizu mog prvog žaljenja na nedostatak komunikacije između PULSARa i autora.
Elem, tužni aspekt objavljivanja ove priče ovdje je činjenica da sam se u potpunosti razočarao načinom na koji se stvari rade unutar PULSARa. PULSAR vodi izvjesna Samra (guglajte ukoliko vas interesuje ime, prezime i lik) kojoj sam od ljeta veoma ljubazno, bez srkleta i kulturno postavljao pitanja o napretku cijele ideje. Sve što sam dobio od dotične osobe su nepotpune laži, nebulozna objašnjenja i pomjeranja. Nikad se dosad nisam susreo sa osobom koja tako jednostavno, bez ikakve odgovornosti buba datume, vikende, pomjera i pojašnjava na osnovu ničega. Kao autoru u raznim domenama, sasvim mi je jasno da veoma često ono što nazivamo stvarnim životom zna stati ispred umjetnosti i kreativnosti, ali nije mi jasno kako stvarni život može uzrokovati toliku količinu nepotrebnih laži. Spominjem ovo jer sam u više navrata dobijao opravdanja da stvari nisu gotove jer žiri nema vremena da izvrši selekciju priča. Koliko je to priča stiglo na adresu PULSARa? 3000?
Raskrstio sam sa idejom da ću ikada biti dio ičega što vode ljudi kakvi vode PULSAR i generalno mi je krivo što se i tako dobre i lijepe stvari uspijevaju uništiti neodgovornošću i stavovima koji jasno kazuju da ljudima ni do čega nije stalo.
A sad, bez daljeg preseravanja, zaboravimo na PULSAR i njihove laži i obmane. Pozivam vas u Neo-Sarajevo.
RETROSPEKTIVA SLUČAJA ČIZMIĆ
Rad studenta Enesa Bracića napisan za predmet “Digitalno izdavaštvo i distribucija” na Fakultetu sociopolitičkih nauka u Neo-Sarajevu.
Malik Čizmić je rođen 24.4.2346. godine u Neo-Sarajevu. Android Paula je prilikom spektralne analize uočila višak DNS trohormona u Malikovom organizmu, što ga je činilo podobnim subjektom za kreativno stvaranje. Malik je spadao u psihopotentnu grupu ljudi, kako ih je klasificirala Nova bosanskohercegovačka akademija za medicinu. Psihopotentni pojedinci, kako stoji u Godišnjem izvještaju NBHAM-a za 2320. godinu, su osobe ljudskog porijekla iznimno preodređene za kreativna stvaranja. Psihopotencija se mjeri po Brezarovoj skali, od 1 bR do 10 bR, gdje 1 bR predstavlja najnižu psihopotenciju, dok 10 bR predstavlja najviši stepen psihopotencije, a subjekti kojima se otkrije osmi, deveti ili deseti stepen psihopotencije smještaju se u Kraljevski karantin gdje se vrše dalja izučavanja. Dosad su od početka mjerenja psihopotencije otkrivena samo dva slučaja desetog nivoa po Brezarovoj skali – dvogodišnja djevojčica iz Sektora Mostar stvarala je višestruko kompleksna remek-djela za klavirom, dok je šezdesetsedmogodišnjak iz Tuzle, slijep i gluh od rođenja, umio bez prethodno stečenog formalnog znanja sastaviti kameru, te su njegovi snimci ocijenjeni kao neka od najboljih, hipnotizirajućih dijela 24. vijeka.
Malikova psihopotencija bila je proračunata na 7 bR. O stanju njegove psihe bila je obaviještena Agencija za psihopotenciju na Nultoj razini, kao i Nova bosanskohercegovačka akademija za medicinu. Paula je resetovana i dobila je zadatke, kao i koncizne podatke o daljem načinu obuke Malika Čizmića za posao. Posao pisca.
Već u desetoj godini, Malik Čizmić je napisao svoje prvo remek-djelo. Zbirka priča „Slava carstva“ bila je odobrena nakon revizije i minornih izmjena, te unešena u Centralni sistem za Umjetnost koji je stanovnicima Nove Bosne i Hercegovine dostavljao umjetnička djela putem neuro-mreže. U Centralni sistem za Umjetnost unešeno je preko dvije stotine miliona zakonski odobrenih i kategoriziranih djela. Zakonsku nadležnost nad Centralnim sistemom za Umjetnost imalo je Ministarstvo 23 koje je radilo pod patronatom samog predsjednika Begovića Sedmog. Begović Sedmi, za razliku od svojih prethodnika, oca Begovića Šestog, kao i djeda Begovića Petog, shvatio je snagu umjetnosti i kreativnosti. Uz preusmjeravanje značajnog dijela državnog budžeta na istraživanja i kreiranje infrastrukture neuro-mreže, Begović Sedmi je uspio povezati milione Bosanaca i Hercegovaca na Centralni sistem za Umjetnost, filtrirajući tako svu umjetnost koja je dolazila do konzumenata. Umjetnost kao propaganda i propaganda kao umjetnost, bio je to moto Begovićevog istraživanja. U cilju bržeg generisanja ideja i misli, umjetnost je bila birana i uzgajana, strogo kontrolisana i nadzirana djelatnost. Osobe koje su kotirale visoko na Brezarovoj skali pisale su, skladale, slikale i snimale djela koja su se neuro-mrežom širila direktno u glave građana Nove Bosne i Hercegovine. Porez na umjetnost posmatran je kao pretplata na Centralni sistem, a koju je plaćao svaki stanovnik Nove Bosne i Hercegovine.
U dvanaestoj, trinaestoj i petnaestoj godini, Malik Čizmić je lansirao svoja najpoznatija djela: trilogiju koju su malobrojni kritičari uređenja i sistema tadašnjeg režima nazvali najblatantnijom kolekcijom podilaženja diktaturi Begovića Sedmog. Knjige „Mašina“, „Kralj“ i „Finalna pobjeda“ distribuirane su prvo pojedinačno, a nakon izlaska „Finalne Pobjede“ objedinjene su u jednu datoteku i lansirane na premijernom otvaranju druge verzije neuro-mreže. Ova naprednija verzija neuro-mreže omogućavala je vlasti da kontroliše brzinu unosa podataka u ljudski mozak. Podvrgavajući alpha i theta moždane valove sistemu nervne plime, dolazilo je do mijenjanja mogućnosti upijanja znanja od strane pojedinca, te je Centralni sistem bio u mogućnosti da unese i do šest stotina stranica u ljudski mozak, dok je osoba u stanju sna. U početku su se dešavali slučajevi gubljenja razuma, koje je NBHAM energično odbacila kao nuspojavu pri korištenju nove neuro-mreže. Uz dodatne preinake na mreži, te još nekoliko stotina – po riječima NBHAM-a – izolovanih slučajeva, neuro-mreža 2.0 proradila je punim kapacitetom.
Malik Čizmić je proslavio sedamnaesti rođendan kada je do njega stigla vijest da je Begović Sedmi na samrtnoj postelji. Po njegovom naređenju, Ministarstvo 23 trebalo je usmjeriti sve svoje resurse na stvaranje djela koja bi služila za odavanje počasti Begoviću Sedmom, te propagandni materijal za prelazak vlasti na njegovog sina, Begovića Osmog.
Malik se bacio na pisanje novog djela, no nakon petnaest stranica došlo je do spisateljske blokade. Mnogi teoretičari umjetnosti vjerovali su da je spisateljska blokada fenomen iskorijenjen u vijeku u kojem živimo, te da je apsolutno nemoguće piscu koji kotira visoko na Brezarovoj skali doživjeti promjene na tom nivou. U tom trenutku, sudeći po dokumentaciji koju je nadzorna komisija ekstraktovala iz Paulinog memorijskog modula, Malik se počeo žaliti na jake glavobolje.Analiza medicinske kapsule nije pokazala nikakva strana tijela unutar Malikovog organizma. Paula je Malika zatim poslala na dodatne pretrage. Tek na testu moždane aktivnosti primjećen je drastičan, dosad nezabilježen pad količine DNS trohormona u Malikovom organizmu. Kao jedan od najznačajnijih autora – kako za Ministarstvo 23, tako i za Begovića Sedmog – Malik je u rekordnom roku smješten na neurološko odjeljenje Predsjedničke bolnice. Nad Malikom je vršen cjelodnevni nadzor, a postoje indicije da ga je u bolnici lično posjetio i Begović Sedmi, koji se inače nikada nije pojavljivao u Neo-Sarajevu, već je sve vrijeme provodio u Kupoli na Humu koja je izgrađena za vrijeme života Begovića Trećeg, odmah pokraj generatora za vještačka sunca za Drugu i Treću razinu Neo-Sarajeva.
Najbolji doktori Nove Bosne i Hercegovine pokušali su pomoći Maliku. Stimulacija moždanih valova nije urodila plodom. Begoviću Sedmom sugerisano je da bi zbog svoje zdravstvene situacije najvjerovatnije trebao izabrati osobu koja će završiti Malikov rad ili kreirati svoj vlastiti. Predsjednik je teška srca bio spreman i na to, no onda ga je Odbor Predsjedničke bolnice obavijestio da nisu probali još jednu stvar.
Sintetički derivat poznatiji pod imenom Metoksin je eksperimentalni psihonarkotik koji se koristio za poboljšanje psihičke spremnosti vojnika u Drugom solarnom ratu. Ujedinjene Evropske Nacije (UEN) su Metoksin davale na početku samo pripadnicima svojih eksperimentalnih divizija. Uvidjevši da Metoksin uveliko poboljšava psihičku, a donekle i fizičku spremnost vojnika na bojištima na Marsu i Jupiteru, masovna distribucija Metoksina je otpočela. Neke od najznačajnijih pobjeda u Drugom solarnom ratu se – htjeli to određeni historičari priznati ili ne – mogu bez ikakvih problema pripisati korisnicima Metoksina (bitka u Stickneyevom krateru bila je dobijena upravo zahvaljujući eksperimentalnim divizijama koje su bile podvrgnute velikim dozama Metoksina).
Metoksin nikada nije odobren, a oficijelno je zabranjen i stavljen na Crvenu listu psihonarkotika (PRL – Psychonarcotics Red List) tri godine nakon završetka Drugog solarnog rata. Naime, širom cijele planete došlo je do naglog povećanja smrtnosti velikog broja veterana Drugog solarnog rata. Moždani udari četvrtog stepena bili su najblaža posljedica korištenja Metoksina; međutim, većina veterana – članova eksperimentalnih divizija (skoro 98%) su jednostavno umrli jedan za drugim. Begović Sedmi je obaviješten da je Predsjednička bolnica imala arhiviranu dokumentaciju u kojoj je zapisan proces sintetiziranja i kristalizacije Metoksina, te da bi redovna terapija koja bi se sastojala od Metoksina i sintetičkih DNS trohormona u omjeru 60:40 mogla reaktivirati moždanu aktivnost Malika Čizmića, te vratiti na nivo od 7 bR. Begović Sedmi, vođen željom da se njegovo djelo okuje u historiju riječima Malika Čizmića, odobrio je eksperiment. Tim predvođen doktoricom Sanjom Gojković započeo je rad na proizvodnji Metoksina.
Terapija Metoksinom i DNS trohormonima trajala je dva mjeseca i jedanaest dana. U tom periodu, Malik Čizmić je pored terapije prolazio i elektromagnetsko stimulisanje neurona, te vježbe za razvijanje kreativnih procesa. Zdravstveno stanje Begovića Sedmog je bilo daleko od optimističnog; Predsjednik je ležao nepokretan u Kupoli.
Nakon završetka terapije, došlo je do ponovnog mjerenja moždane aktivnosti. Rezultati su bili zapanjujući. Na skali razine DNS trohormona, Malik Čizmić više nije bio na sedmom, već na devetom stepenu. Malik Čizmić, sedamnaestogodišnjak iz Neo-Sarajeva, bio je jedina živa osoba čija je psihopotencija iznosila 9 bR.
Glavobolje su uslijedile svega sedamdeset i dva sata nakon završetka terapije. Stručni konzilij vođen doktoricom Gojković analizirao je Malikovu moždanu aktivnost, ali nisu primijetili ništa suprotno od kliničke slike jedne visoko psihopotentne osobe. Malik je nastavio pisati narednih šest dana, no onda su se prve nuspojave počele pojavljivati. Jake glavobolje ustupile su mjesto povremenom, a onda i potpunom slijepilu. Doktori nisu znali šta se dešava – iscrpne analize Čizmićevog organizma nisu davale nikakve neobične rezultate. Njegova moždana aktivnost, u poređenju sa onom dokumentovanom u Malikovom ranijem životu, bila je uvećana, ali to je pripisano većem stepenu Brezarove skale. Nakon gubitka vida, došlo je do oduzimanja ekstremiteta. Malik više nije bio u stanju pisati. Doktorica Gojković je kasnije, za vrijeme svog svjedočenja pred Naprednim sudom Nove Bosne i Hercegovine izjavila da je imala spremnu koktel injekciju kako bi pokušala otkloniti dio nuspojava. Da bi dala takav koktel lijekova, morala je dobiti odobrenje od Predsjednika jer se pretpostavljalo da će ta injekcija umanjiti količinu DNS trohormona u organizmu. Iz Kupole je stigla poruka: „Injekcija nije odobrena. Malik treba biti pod konstantnim nadzorom i nastaviti sa radom…“
Malik je stvarao dosad nezabilježenom brzinom. Umjesto pisanja počeo se koristiti transkriberom „Gutenberg“, naprednom verzijom transkribera koja je prilikom zapisivanja digitalnog signala automatski slagala i lektorisala materijal.
Dvadeset i drugi dan od završetka terapije, „Pismo Narodu“, ekstenzivna propagandno-historijska čitanka bila je kompletirana. Pisana građa bila je izložena na ukupno 2563 strane. Sutradan, u sedam sati i trideset i sedam minuta ujutru, Malik Čizmić je doživio moždani udar petog stepena koji ga je ubio na licu mjesta. Mozak mu se pretvorio u kašu, te je pokušaj spašavanja moždane memorije u hidropjeni bio uzaludan.
Ministarstvo 23 je bez provjere materijala, uzdavši se u ranije materijale Malika Čizmića, kao i tehničku superiornost “Gutenberga”, odlučilo distribuirati „Pismo Narodu“. Hologram Predsjednika Begovića Sedmog bio je emitiran na državnoj televiziji u dvadeset sati (hologram je korišten jer je Predsjednik bio toliko nemoćan da nije mogao ni progovoriti). U dvadeset sati i deset minuta, „Pismo Narodu“ je postavljeno na servere Centralnog Sistema za Umjetnost. U dvadeset sati i pedeset minuta širom Nove Bosne i Hercegovine bilo je jasno da nešto nije u redu.
Ustvari, apsolutno ništa nije bilo u redu.
Širom Nove Bosne i Hercegovine došlo je do masovnih moždanih udara. Na dan premijere i distribucije “Pisma Narodu”, u NBiH zabilježeno je preko tri miliona smrtnih slučajeva samo do ponoći. Bolnice su bile prepune. Vlasti su na Nultoj, Prvoj i Drugoj razini organizirale punktove za prvu pomoć ozlijeđenima. Cjelokupni sistem se počeo kolebati. Kako su na Centralni sistem za Umjetnost bili prikopčani i pripadnici vojnih i policijskih snaga, došlo je do nesagledivih šteta u ljudstvu, a to je bio znak za mnoge teroriste sa Treće razine da krenu u izvršavanje svojih ciljeva. Ulicama se počela liti krv. Opsadno stanje je trajalo četiri mjeseca i sedamnaest dana. Neredi u kojima su u najvećoj mjeri učestvovali teroristi i demonstranti sa svih razina udruženi protiv državnog vrha, te sitni kriminalci koji su iskoristili anarhiju kako bi se obogatili, su ugušeni u krvi.
Postoje dvije teorije o uzrocima kobnih dešavanja koja u u knjigama poznata pod imenom “Crni dan”. Prva skupina teoretičara navodi tehničke aspekte kao glavni uzrok “Crnog dana” – upirući prstom u infrastrukturu neuro-mreže 2.0, kritikovali su Ministarstvo 23 i njihov izbor da se poveća snaga mreže i količina podataka na glavna tri servera, ne uzimajući u obzir broj klijenata priključenih na mrežu. Dio krivnje ide i na račun “Gutenberga”, naprednog transkribera. Ti teoretičari krivca pronalaze u potpunom povjerenju u “Gutenbergovu” strukturu i softverska rješenja, vjerujući da “Gutenberg” nije nikako mogao proniknuti u složenu strukturu “Pisma Narodu”. Ipak, bilo je to djelo pisano od strane osobe koja je bila na devetom nivou Brezarove Skale, a “Gutenberg” je stopostotno ispravno radio samo do osmog nivoa. Sve iznad je bilo u eksperimentalnoj fazi, u domeni ‘možda’ koja je nedopustiva u ovom vijeku.
Druga skupina teoretičara smatra da je prilikom pokušaja stimulacije Malika Čizmića zanemarena neuropsihološka osnovica – Metoksin je veoma moguće stimulisao i dijelove mozga koje Malik do tog trenutka nije koristio za vrijeme pisanja svojih djela. Šta se krilo u tim dijelovima Malikovog mozga je neistraženo, niti je to moguće istražiti. Moždani udar petog stepena otklonio je bilo koju mogućnost restauracije i ekstrakcije podataka. Ova skupina teoretičara također dio krivice prebacuje na “Gutenberga”, s tim što u centru analize nije sama mašina, već nepopularno mišljenje koje je od smrti Čizmića dobilo na snazi – ljudski mozak je i u dvadeset i četvrtom vijeku sofisticiraniji od bilo koje mašine.
Danas, historijski, politički i socijalno gledano, Nova Bosna i Hercegovina je na ivici novih previranja – grupacije kakve su “Žica” i “Treće oko” bore se za ravnopravnost ljudi, androida i mutanata, dok zahtjevi građana sa Treće razine najvjerovatnije po prvi put dolaze do nas sa Prve i Druge razine. Zanimljivo je da je glas ljudi koji žive isključivo zahvaljujući vještačkom suncu i ogromnim vazdušnim filterima koji spuštaju kisik na Treću razinu upravo dobio na jačini nakon “Crnog dana”. Autor knjige “Nova Bosna i Hercegovina nakon Begovića” Adis Kristić daje vlastitu opservaciju razloga. Ova knjiga se jedno vrijeme ilegalno dijelila na uličnim terminalima, sve dok nadzorni sistem nije pronašao rupe u mreži i izbrisao kopije. Ona se ne nalazi u Centralnom sistemu za umjetnost, a ja kao autor ovog teksta ovom prilikom javno odbacujem eventualne optužbe za podržavanje ideja koje iznosi Kristić u svojoj knjizi.
“Ono sa čime smo svi suočeni kada razgovaramo o uzrocima i posljedicama Crnog Dana je istraživanje i sumiranje rezultata isključivo sa jedne strane. Jedni traže uzroke u tehničkoj neispravnosti neuro-mreže, drugi traže uzroke u misterioznosti i neistraženosti ljudskog mozga kao organa. No pitanje koje se nikako ne postavlja je – da li je moguće da su uzroci sačinjeni od strukture različitog porijekla i koliko smo zapravo sami mi krivi za genocid?
Slučaj Malika Čizmića došao je pod svjetlo reflektora upravo zahvaljujući Malikovim prijašnjim radovima i samoj situaciji u kojoj je Malik umro. Duboko u sebi znam da je prije Malika bio još jedan Malik. Prije tog Malika nekad davno živjelo je ko zna koliko Malika.
Ono što se Begoviću Sedmom, kao ni njegovim prethodnicima, ne može osporiti je odlučnost koju su pokazali u vremenu svojih vladavina. No ono po čemu će Begović Sedmi uvijek ostati omražen u određenim krugovima je sistem represije nad umjetnošću i stvaralaštvom pojedinca. Begović Sedmi umjetnost nije posmatrao ni na koji način osim kao još jedan alat za efikasnu propagandu. U jednom od obraćanja putem državne televizije, Begović je rekao da je mašta, citiram, „način da se učini dobro, a da činjenje dobrog uvijek treba ići kroz prizmu činjenja dobrog porodici, komšiji i državi.“
Mašta je upravo suprotno. Kreativnost upravlja maštom, a mašta luči djela. Djela sa druge strane nose poruku, poruku koja nikako ne smije biti ubjeđivanje, već preispitivanje i ključ za diskusiju.
Metoksin u mozgu Malika Čizmića najvjerovatnije je otključao tajne koje su godinama stajale u zapećku, prekrivene prašinom represije i državnog sistema Begovića. U “Pismu Narodu” riječi na površini prekrivale su misli u dubini, što je kombinovano sa podsvjesti građana Bosne i Hercegovine i dovelo do katastrofalnih rezultata. “Pismo Narodu” zapravo nije ništa drugo doli ključ vrata u mozgu koja imamo svi mi. Vrata iza kojih se krila sloboda, autonomija i mašta.“
Pitanja ostaju neodgovorena, debata ostaje nezaključena. „Pismo Narodu“ je dokument koji je izazvao milionske smrti. Preostale dvije digitalne kopije se čuvaju u Državnom arhivu u Kupoli. Strah je u jednu ruku opravdan – šta se može desiti ukoliko se osobe nečistih namjera domognu kopije „Pisma Narodu“? Državna vlast napominje da je to nemoguće zbog iznimnog sistema sigurnosti unutar i oko Kupole, no fotografije i holografske projekcije „Crnog dana“ zlokobno opominju i napominju da mi kao nacija još uvijek nismo spremni baratati sa određenim ključevima.