U rubrici “Repriza” dosad su objavljivani tekstovi sa bloga koji sam vodio na portalu Radija Sarajevo, no evo nešto sa stranice nekadašnjih giganata rap novinarstva u BiH, Srednjeg Prsta. Mala, kratka priča za vas koji ne znate: uz FM Jam koji je bio i ostao jedan od najboljih radijskih programa posvećenih hip-hop zvuku, Srednji Prst je u periodu od 2005. ili 2006. pa negdje do 2011., ako me sjećanje služi, predstavljao sjajan projekt promocije domaće, regionalne i svjetske hip-hop scene, koji se sastojao od radijske emisije, blog portala i gerilskog TV kanala na Youtubeu.
Moji prijatelji Preza i Tread učinili su prve korake; Preza je osmislio cijeli koncept, a onda je pokrenut i blog na Blogger.ba. Srednjiprst.blogger.ba počeo je okupljati sve više i više ljudi – pomoglo nam je što je to bio period kada je FM Jam radio malo manjom snagom, koliko se sjećam – mislim da su bili u procesu transfera radijske emisije, a i kao da se sjećam da smo u priči sa njima saznali da su malo umorni od promocije, te su se stvari odvijale malo sporije dok ljudi ne napune baterije. No nije samo redovno osvježavanje SP bloga donijelo veliku posjetu, činjenica da se Preza vodio sa motom “Borba protiv svih oblika mediokriteta!” definisala je pisanje na SP-u.
Dok je do tog trenutka u dosta slučajeva cijela rap scena, kao i svaka underground scena patila od podilaženja i lizanja, Preza je počeo pisati veoma okrutne, iskrene tekstove, u kojima je hvalio one koji su zaista zaslužili, ali i kudio one koji se tome nisu ni najmanje nadali. Možda nije bilo u skladu sa pravilima, ali je bilo krajnje efektivno i bilo je dobro vidjeti takav način razmišljanja. Malo-pomalo, okupljena je šira ekipa ljudi koji su se družili i o hip-hopu razmišljali na isti način; to nije nužno podrazumijevalo da smo svi slušali isti rap, ukusi su nam bili dijametralno suprotni u jako mnogo slučajeva, ali smo imali isti princip prilaska problemu – ako smo pisali za SP ili smo radili priloge za SP Radio Slobode (pokrenut na Radiju 202 2006. godine i emitovan i na Radiju Federacije Bosne i Hercegovine nakon ubijanja 202-jke sve do 2011.), radili smo to iskreno, potkovani činjenicama i spremni da šokiramo, ne zbog šoka, već zato što smo svjesni da lično mišljenje nekad može uzburkati more mediokriteta na način na koji ništa drugo ne može.
Bio sam ponosan na činjenicu da sam dio SP ekipe. Iako sam u duši rock’n’roller, odrastao sam u sredini gdje se slušao rap i rap muzika je za mene odmah iza rock’n’rolla, te je smatram svojom. I drugi u ekipi su to primjetili; prvo sam se bavio tehničkim stvarima, pomagao sam oko portala, čisto administrativno, a onda sam se pridružio na radijskoj emisiji kao godinu dana iskusniji radijski kolega da malo pomognem, pa je to evoluiralo u javljanje u program, biranje pjesama, pripremanje specijala, ali i pisanje recenzija, kolumni, izvještaja… kroz SP sam upoznao veliki broj ljudi sa nekadašnje sarajevske rap scene, pisao sam za Basic Magazin i bivao redovan na rap partijama. Osjećao sam se na tim mjestima kao svoj na svom.
Mislim da sam bio jedini u ekipi koji je istinski volio muziku Marka Šelića Marchela, te mi je dato u amanet da recenziram njegov treći album “Treća Strana Medalje”. Koliko se ja sjećam, ostali su ili nikako ili veoma malo slušali Marčela – jednostavno nisu bili zainteresirani, nije ih ta vrsta muzike interesirala. Ja sam, s druge strane, ostvario mentalnu povezanost sa Marchelom kao izvođačem. Svidjelo mi se što nije tipični reper, što dolazi iz neke druge priče, što na albumu “Puzzle Shock” ima jako, jako dobrih, organskih momenata. Bilo je to nešto zaista sjajno. Sjećam se da je moja posjeta Exitu 2006. godine u jednu ruku imala za cilj i obaveznu posjetu Converse Rap Stageu ili kako se već ta bina zvala – tu sam prvi put gledao Bad Copy (slikao se sa Ajsom momenat nakon što je izašao iz plastične klonje), ali i Marchela. Bio sam oduševljen snagom koji mlađahni Šelić odašilje na bini (čak sam slikao i tu noć za Portal Kombat, kratkotrajni portal projekt koji se (tada) bavio hip hop scenom – danas očigledno služi samo kao portfolio graffiti umjetnika).
Dakle, bilo je sasvim logično da ću se ja prihvatiti recenzije Marchelovog trećeg albuma. I jesam. Ali kako samo slušao album, shvatao sam da je Marchelo otišao predaleko od moje ideje dobrog albuma. Tako je nastala i ova recenzija koja je jedan od najčitanijih tekstova na Srednjem Prstu svih vremena, valjda zato što se ideja teksta kosila sa mišljenjem većine. Nažalost, nema šanse da pristupim sekciji za komentare Srednjeg Prsta, i sam tekst sam izvukao iz arhive, ali se dobro sjećam da je bilo više od osamdeset komentara u kojima mi je spominjana majka, tražena moja ostavka, pa sve do legendarnih komentara u kojima se zna dobro da ja slušam jedino Juicea, te je jasno da ne mogu shvatiti Marchela kao umjetnika. (trebam li reći da me Juice kao muzičar nikad nije interesirao dva posto, da mi je njegova muzika apsolutno nezanimljiva, ali da mi se sviđa kako je profesionalno, za razliku od dosta svojih kolega, na SP Radiju Slobode odradio jedan dobar intervju, bez psovki i verbalnog divljanja?)
Marchelo i ja smo čak imali i jednu prepisku preko, sada već propale, društvene mreže MySpace. Nekad davno, on je vodio svoj vlastiti profil na toj mreži, pa sam ga ja pitao da li bi snimio nešto sa mojim tadašnjim bendom Marginalac Margarin; mislim da je odbio zbog nedostatka vremena, ne sjećam se. Onda sam mu ja poslao šaljivu numeru “Ona Voli Marchela” koja je bila zajebancija koju sam priredio svojoj nekadašnjoj djevojci koja je voljela i Marchelovu muziku, a koliko mi se činilo – i sve ostalo Marchelovo. Marku se zajebancija nije jednog trenutka svidjela. Umjesto da se nasmije na šalu, napisao mi je podužu pridiku o tome kako on nikad ne bi nikome ruku za vrijeme slikanja stavio ispod struka (replika na jednu lajnu u pjesmi). Zadnji put kad sam se čuo sa njim i poslao mu link na ovu recenziju, rekao mi je da nema šta da priča sa likovima koji ga nazivaju četnikom. Sporan je bio dio recenzije u kojem spominjem Markov afinitet ka Bori Čorbi – niko Marka nije nazvao četnikom, niti imam osjećaj da je on takav momak, ali je poenta priče da je mnogo toga Marko ostavio otvoreno za različite konotacije, a ne znam zašto bi to tako uradio – kada je pljuvao po reperima u “Testamentu”, ništa nije bilo prepušteno slučaju. Zašto isto nije uradio u ostalim dijelovima pjesme? Poenta je da ja nisam analizirao političke motive iza pjesama na trećem albumu Marchela jer sam poprilično siguran da istih i nema, već da se sve kreće u smjeru emotivno-umjetničkog konflikta, ali to ne znači da to drugi neće raditi.
Zašto baš sada objavljujem ovu recenziju opet? Prvo, sudbina kleta je očigledno odlučila da također provedem život sa ženom koja veoma cijeni Marchelov rad (ha-ha, ho-ho, šala na moj račun, ali jeste smiješno!), pa sam u više navrata i više puta čuo cjelokupnu diskografiju gospodina Šelića iznova i iznova. I dalje apsolutno stojim iza toga da je “Treća Strana Medalje” eksperimentalan i nedovoljno kvalitetan nastavak “Puzzle Shocka”, dok “Decu i Sunce” neću ni da komentarišem, taj album je toliko dosadan da kontam da bi ga trebalo kao hloroform stavljati na maramice kad hoćeš uspavati nekog. Međutim, dvije Marchelove nove singlice, “Pegla” i “Laž” su mi toliko dobre da sam se zapravo vratio u mod gdje čekam Marchelov novi album “Napet Šou” i to poprilično napeto. Ove dvije pjesme zvuče sjajno, zvuče aktuelno i zvuče baš suprotno onome što je Marchelo ranije govorio – one nisu tu da traju, one su tu da kao crveno stop svjetlo upozore na opasnost trenutka na jedan jako, jako dobar način. Divlje, neprikosnoveno, mnogo, mnogo bolje nego što sam očekivao. Marchelo sa keca na peticu skočio.
On 14.2.2014. nastupa u sarajevskom Kriterionu sa Iskazom, pa posjetite ako vam to zvuči kao dobar provod.
tekst prenosim bez ikakvih izmjena
Poslije moje recenzije albuma ”Hologram Funk LP” benda Sinestet, par ljudi me pitalo da li ću ja pisati recenziju i za novi Marchelov album. Istini za volju, već sam imao tu namjeru, ali su upiti definitivno ubrzali seciranje i analizu Marchelove nove medalje.
Dugo najavljivani i vješto skrivani album ”Treća Strana Medalje” je novo djelo Marka Šelića aka Marchela, čovjeka kojeg bi jedan moj prijatelj okarakterizirao kao hobotnicu. Hobotnica je izraz za čovjeka koji se laća previše različitih stvari, i to je evidentno kod Marchela – malo pisac, malo reper, malo kritičar političke situacije koji doduše, fola radi, ne zauzima strane, a dosta ljudi na sve strane (najviše onih koji su u Srbiji) očigledno vide na čijoj je strani. No, pošto mi nismo politički, već muzički portal, navalimo na album…
Inače izbjegavam usporedbe nekog djela sa ostalim, starijim albumima, ali to je apsolutno nemoguće u ovom slučaju jer moram barem pokušati objasniti svoj pogled na ovaj album.
Meni najdraži album Black Boya iz Paraćina (svojevremeno se Marko kitio tim nadimkom, tako nam reče Juice u intervjuu za SP Radio Slobode) je ”Puzzle Shock”, ne samo tekstualno, već i zbog savršenog balansa hip-hop muzičkih elemenata (BEAT) i organike (instrumenti). Prvi album je za mene previše u hip-hop maniru, a sada imamo slučaj trećeg albuma gdje je totalno fulana poenta sa maksimalnim odlaskom u neku analogiju.
Preslušavajući album većinu vremena nemam osjećaj da slušam rap, što je loše, zar ne? Ako slušaš nešto što je etiketirano kao rap, želiš čuti rap. Ako slušaš nešto što je hardcore punk, onda želiš HC Punk. Poenta je da nisam zaostao i da znam šta je fuzija, ali fuzijom se najčešće bave ljudi koji nisu sigurni šta žele, pa prave muziku ”daj-za-sviju-ponešto”.
Dakle, ako gledamo na tu muzičku stranu, izgubila se suština rapa, a to je beat. Mislim, pogledajmo unazad na osamdesete i rap koji ja recimo najviše volim, ta neka stara škola – imao je i Run DMC gitare, nikakav problem, ali uvijek je u prvom planu bio beat koji je nosio, beat koji je kidao, beat za koji si imao osjećaj da će razrovat beton na ulicama u getu. Marchelov novi album obiluje idejama, ali ne baš idejama koje zvuče tako dobro – jednostavno, previše improvizacije počinje apsolutno da smara i gubi se poenta.
Najbolje je to objasniti ovako – kad na radiju pravite jingle, tj. radijsku reklamu, važna je ista stvar kao i u rapu. Tekst. Tekst je informacija koju moramo proslijediti dalje. Ako u jingleu napucavate muzičku podlogu do te mjere da vas podsjeća na audio vatromet u Moskvi na proslavi Nove godine, slušatelj automatski gubi vezu sa tekstom i umjesto da sluša tekst, on ga osluškuje. To se desilo na ovom albumu – muzika je toliko brutalno kompleksna (najbolji primjer ovoga je na pjesmi ”Tri Želje”) u nekim pjesmama da tekst ne čujete. Sa dužnim poštovanjem svima, ali ja neću da se napinjem prilikom slušanja do te mjere da imam osjećaj da će mi sfinkter i rektum popustiti.
O muzici toliko – nije ovo rap, ovo je u većini slučajeva fuzija svega i svačega (rocka, jazza, funka), čak i modernih metal utjecaja na par stvari.
No, ne bi trebao napadati Marka zbog muzike i definitivno ne bi trebao pisati da ovo nije rap, jer ionako nema šanse da će moje pisanje uroditi plodom ili bilo kakvom konstruktivnom raspravom, jer opozicija mom mišljenju ne postoji – ono što je počelo na Marchelovom Myspace profilu sa definisanjem Marchelovog žanra kao Lyrical/Fusion, a povremeno se pojavljivalo tu i tamo na ”Puzzle Shocku” sad je na trećem albumu poprimilo svoj pravi oblik. Ovdje pišem o Marchelovoj ostavci na mjesto repera.
Pjesma koja otvara album je ”Testament” gdje je Marko protagonista finalnog dvoboja sa rap scenom, po meni najzanimljivija pjesma na albumu jer označava granicu između Marchelove muzike i izraza kojeg sam gotivio i ovog novog koji baš i ne mogu progutati, pa ću se toj pjesmi posvetiti malo više. Od danas nisam reper, i nemam ništa sa tom scenom, reče Marko u toj pjesmi i pljunu na svoj dosadašnji rad, na kolege koji su normalni (pošto kroz cijelu pjesmu pokušava provući priču kako su svi reperi vrlo loši momci koji ga samo pljuju i ogovaraju po forumima, a znamo svi da u svemu ima papaka i raje), a najviše od svega – ljude koji ga slušaju i kojima rap nešto znači, što uključuje i pisca ovih redova. Marko se sa ovom pjesmom u potpunosti okreće publici kojoj je sve vrijeme svoje karijere lagano naginjao, a to su bezmudaški, bezglavi, otrcani ALTERNATIVCI. Ljubitelji fuzije. Isti oni ljudi koji nose ‘tike marke Globe i koje je fantastično popljuvao u svojoj pjesmi ”Pozerište”. Marchelo želi tu publiku, ipak su mu Štulić, Mladenović i Čorba draži nego Tupac i Biggie, kako sam kaže. Sad, ako je Marku Bora Čorba draži od 2Paca (na koji način, nije navedeno, dakle ostaje mi pravo da procijenim da možda i nije samo na muzički, muzika-iz-djetinjstva način), postavljam pitanje Marchelu: Za koju Srbiju ti urlaš, Marchelo?
Napisao je Marko još smiješnih i ogavnih stvari u tom tekstu kakve su riječi jeb’o li vas i crnac i mikrofon i geto i beton, što ja ne mogu prokomentarisati ni na koji drugi način osim: Marko Šelić, akademski građanin širi rasističke uvrede, pljuje po osnovama i ciljevima muzike kojom se do jučer kitio, i što bi rekao ”posljedni bosanski punker” Damir Avdić – nije problem da se ljudi mijenjaju, ali problem je kad počnu pljuvati po onome što su do jučer bili. Jer kako da ti vjerujem da si danas iskren, kad pljuješ po onome što si do jučer bio? A na kraju krajeva, dopustite mi ovu, barem meni, duhovitu opasku – smiješno da u pičku materinu šalje crnce neko ko je nosio nadimak BLACK BOY.
Finale pjesme kada Marchelo suptilno prijeti kolegama da će godine proći i da će galama sniziti ton, pa će se saznati ko je više učinio za hop, imam osjećaj da je Marko jedan od onih osjetljivih, emotivnih dječačića koji su kao zeznuti momci, a samo čekaju da ih neko pomilki po kosi, pa da mu se rasplaču u krilu. Ništa loše u tome, svi smo emotivni i svako ima svoje dugme, ali stvar je u tome kad ga pališ, kako i pred kim. I naravno, koja je svrha paljenja takvog dugmeta.
Ostatak albuma protiče u Marchelovom prepoznatljivom multi-multi-multi-multi-multivitamin-ok, još jedan za kraj-ustvari-dva-multiiiiii stilu koji nakon 3 pjesme od 5 minuta STVARNO počinje ubijati u pojam – multiji su ok, volim ih čuti, ali draže mi je repanje, staroškolsko nabrajanje, a ne izdrkavanje po vokabularu u stilu ”Vidite šta ja znam, aha, koncepcija, kontracepcija, konstelacija, projekcija, disekcija”. Ne čitam Leksikon pojmova za sigurnosne i mirovne studije profesora Izeta Beridana. Daj mi poruku, ne želim Tolkiena.
Da nije sve tako loše, i da me pogrešno ne shvatite, postoji par pjesama na novom albumu koje bjesomučno vrtim otkako je album ugledao svjetlo dana – recimo pjesma ”Dole”, odličan storytelling u kojem Marchelo preuzima ulogu psihopate zaključanog u ludari čija je ličnost miks Hannibala Lectora i satanističke strane male Megan iz ”Istjerivača Đavola”, pjesma koja je po meni najjača na albumu, iako ja lično refren ne bi odradio onako kako je odrađen, dakle – bez gitara, trebale su ostati klavijature koje zvuče prestrašno, klavijature kakve se bez problema mogu integrisati u bilo koji klasik horror žanra. Marchelo ima te nevjerovatne horrorcore ulete na svojim albumima i ja bi definitivno volio da čujem više toga – pročitao sam da je počeo pisati i uvodnike za srbijansko izdanje Dylan Doga, možda dobije i neku suludu inspiraciju, pa nam izbaci kakav EP, vjerujem da kad bi se na njemu našlo 5 pjesma u stilu pjesme ”Dole” – to bi za mene bilo njegovo najbolje izdanje, ili bi u svakom slučaju kotiralo bolje od ovog.
Grafičko rješenje tj.omot albuma, kao i ostala grafika – pun pogodak. Fantastično. Totalni trash u pozitivnom smislu, daleko je Marko otišao od većine domaćih rep snaga što se ovog polja tiče.
Uh, da pokušam zaključiti ovaj tekst koji u ovom trenutku proteže svoje pipke preko 1314 riječi. Na bonus disku koji dođe uz album nalazi se i pjesma ”Poslednji Reprezent”, pjesma koja počinje sa linijom –Ovo je MDF, anti-gangsta rep (…) . Ne možeš se baviti nekom muzikom, a osnovu te muzike izvaliti iz nje. Biti reper, a biti anti ulice, geta, mikrofona, beefova i kojekakvih drugih elemenata je isto biti punker, a savršeno se slagati sa svim mogućim DEMOKRATSKIM sranjima koja nam se svima dešavaju. Biti corer, a ne biti buntovan. Koja je onda poenta? Marchelo kaže da je poenta muzika koja traje. Ja bi ipak rekao da je poenta u muzici sa dušom. Neka ne traje, neka bude za trenutak. Neka je čuju samo oni koji treba da je čuju, jer nekad, kad uhvatiš takav trenutak – nema druge nego da on traje vječno.
A Marchelo će sutra u Sarajevu nastupiti pred najvjerovatnije punim klubom Cinemas (bivša Sloga). Odlično za njega i atmosferu na dešavanju, samo što će tu ispred Marchela biti potpuno kriva publika – proseri iz ”Pozerišta” i djevojčice iz ”Ziljavih Pički”. I svi pjevaju. A repera nigdje. Nigdje – nekih neće biti jer su glupi i ograničeni, a nekih jer ih je Marchelo otjerao, ma koliko normalni, otvoreni i susretljivi bili. ”Hvala ti” za to drugo, pozdrav od Sharana, ja se držim Puzzle Shocka!