Tekst “Demokratski, slobodarski hamburger” je, ako me sjećanje i podaci dobro služe, objavljen na blogu koji sam vodio na portalu Radija Sarajevo, desetog marta 2011. godine. Napisan je u jeku euforije prije otvaranja prvih Mac ‘restorana’ u Bosni i Hercegovini. Danas je ova franšiza u Bosni i Hercegovini stara vijest, ali je novitet zatvaranje restorana u Bosni i Hercegovini. Posljednji mandal dobio je banjalučki McDonald's. Posao su izgubila 34 radnika, a ‘možda će se razmišljati o alternativnoj lokaciji’. Drugim riječima…
U jedan od dva sarajevska McDonald'sa sam ušao prošle godine da kupim salatu (!?!) jednoj muzičkoj grupi (idioti su koliko i hrana koju vole). Od pisanja ovog teksta, pa sve do ovog repriznog objavljivanja, godinu i kusur dana sam bio vegetarijanac, a danas sam iz praktičnih razloga vratio ribu i morske plodove u svoj jelovnik. Meso mi ne nedostaje, plastike mi nikad nije falilo i volim je samo ukoliko je rezana kao 12” ploča. Mislim da ljudi u Bosni i Hercegovini nisu postali pametniji, pa prestali jesti u raju kapitalizma, već da su se domaći investitori dobro zajebali. Koliko i u kakvom će formatu izdržati sarajevski MC, ostaje da se vidi.
A evo zašto sam bio protiv 2011… baš kao i danas.
Godina teška, 1940. Dva burazera, Ronald i Maurice, obrnuše prvi hamburger u svom malom restorančiću, a restorančić imenovaše po prezimenu oca njihova, a i djeda… McDonald's.
Prođe sedamdesetak i kusur godina, a od jednog restorana nasta najveći lanac restorana brze hrane na svijetu. Crveno-žuti logo i pakleno perverzni klovn koji se malo previše po mišljenju autora ovog teksta dodiruje sa djecom dok im dijeli hamburgere i igračke iz omiljenih crtanih filmova postali su dio američke pop kulture koja se munjevito proširila svijetom, te je danas teško zamisliti neku svjetsku metropolu (a i manji grad, a i selo), a da u njoj nema McDonald's-ovog restorana.
Kao bomba je odjeknula vijest i da će šeher na kanalizacionom potoku zvanom Miljacka uskoro dobiti svoj crveno-žuti restoran (tačnije, komada dva) gdje ćemo veselo uživati u dodiru sa Zapadom koji nam trpa govna u usta da bi ista govna i pokakili. Taman će pola populacije BiH moći baciti biometrijske pasoše jer potrebe da se gurmanski obveselimo po svijetu neće biti.
No veoma je zanimljiva cijela priča oko McDonald's-ovog otvaranja u Sarajevu i mentalnog sklopa naših ljudi, počevši od konzumenata koji planiraju da se truju, pa do ugroženih privrednika, burekdžija i ćevapdžija koji osjećaju nadolazeću prijetnju u zraku.
Morat ćemo priznati sebi da je McDonald's danas puno više pop kultura nego hrana. Kad kažemo pop kultura bilo bi veoma pametno dati joj i geografsku odrednicu, tj. prisvojni pridjev američka. Sva djeca danas putem Interneta i mas medija kulturu Amerike posmatraju kao vrhovni zakonik, ono kako treba biti. Amerika predstavlja sebe, a nije joj ni u prijateljskom predstavljanju mane, kao zemlju čija kultura, pa i ona prehrambena promoviše slobodu, jednakost, ravnopravnost, uzdizanje iznad primitivizma civilizacije koje su ostale iza nas.
Upravo ovo posmatranje izraženo je na mnogim bh. forumima i diskusijama na Internetu; klinci danas McDonald's vide kao oslobodioca od stega tradicionalnog, zatvorenog, neevropskog i primitivnog u Bosni i Hercegovini. Zazivaju Ronalda McDonalda da dođe u Bosnu i Hercegovinu i da nas oslobodi naninog ćevapa i bureka koji je godinama haračio i gazio po našim želucima, ćevapa i bureka koji je kriv za vize, za podijeljenu državu, za sranja u obrazovanju. Ćevapa i bureka koji nema reklamu, nema svoju maskotu i koji uz desetku sa više luka ne dijeli lutkice Ben 10-a ili likova nekog sličnog crtanog filma.
S druge strane, McDonald's zazivaju i oni koji misle da će se stvoriti zdrava konkurencija sarajevskim prehrambenim guruima pripreme ćevapa i bureka koji su odavno skontali da je ćevap i burek najbolji izvozni proizvod Sarajeva i Bosne i Hercegovine, ako ne fizički, a onda glasom i porukom. Oko sarajevskog ćevapa je toliko mistifikacija, toliko ga ljudi želi probati, ljudi su spremni prodati dušu đavolu da u posjeti Sarajevu barem jednom namirišu onaj miris sprženog mesa, da uđu i da bace viljušku i nož i varvarski navale na naparen somun, desetku i luk. Pošto smo mi skontali da svi vape za ćevapima, nije moglo proći da to ne skontaju i ćevapdžije koje su sada već digli cijene ćevapa na enormnih sedam ili osam maraka što je brutalna pljačka kakvoj nema ravne, jer ćevapi su, htio neko priznati ili ne, bosanski fast food. Isto kao što je sushi japanski fast food, isto kao što je McDonald's globalni, ali primarno američki fast food.
S treće strane, u svijetu već godinama vlada velika anti-kampanja McDonald's-ovih proizvoda u koju su uključeni doktori, nutricionisti, sociolozi, volonteri, čak i političari, ali i same žrtve McDonald's-ove ishrane koje se godinama bore sa zdravstvenim problemima. Zapad nije nimalo glup, ljudi su veoma svjesni činjenica da je ono što ih hrani ono što ih ubija, ali i dalje većina ljudi ždere neukusnu hranu u restoranu koji mami simpatičnom maskotom i igračkama za djecu.
Ne zauzimam nijednu od ovih strana. Istina je da smo jedna od četiri zemlje koja u Evropi još uvijek nema McDonald's-ov restoran, istina je i da tradicija, zatucanost i robovanje ratnim uspomenama i dalje igra glavnu ulogu u životu većine Srba, Bošnjaka i Hrvata (nas Bosance i Hercegovce ko jebe, htjeli bi i mi da budemo malo zatucani, pa da nam je lakše!), istina je da su ćevabdžinice i burekdžinice postale brutalno skupe i nepristupačne za dosta ljudi, ali da će nas Ronald, veseli perverzni klovn sa početka priče osloboditi i da ćemo biti više Evropa nego što smo sad, to je najgora i drska laž u koju ljudi nažalost vjeruju.
Slažem se da je hrana u McDonald's-u kao i u većini drugih fast food restorana jedno nezdravo govno koje ljudski organizam jednostavno nije u stanju provariti kako treba, ali ništa manje nezdravo se ne hranimo hranom koja dolazi iz našeg ličnog frižidera. Ako ste ikad ušli u McDonald's (a ja jesam, više puta – moram priznati da mi se anonimni komentatori skinu sa grbače sa svojim propovijedima), sigurno ste osjetili miris koji nit’ miriše nit’ smrdi, drugim riječima – sterilan je. Upravo je i takva McDonald's-ova kuhinja. Sterilna. I u svakom kutku svijeta, gdje god da uđete u McDonald's dočekat će vas ISTI MIRIS! ISTI UKUS HRANE! ISTI OBLIK! Prirodno? Jest, kad bi tramvaj cijelu noć u Sarajevu vozio.
Pošto sam onako svjetski čovjek, pa se družim sa svakakvim budalama iz svih dijelova svijeta i iste te svakakve budale su spavale u mom stanu, SVAKA OD NJIH nije krila svoje oduševljenje činjenicom da u Sarajevu nije vidjela poznato žuto slovo “M”, simbol loše hrane i kapitalizma koji ne mari uništiti ljudsko zdravlje za krvave pare.
Zato vam svima predlažem da kažete NE McDonald's-u kad se isti pojavi na ulicama Sarajeva, ali NE reći NE zato što volite krave i što ste vagetarijanac ili vegan, NE reći NE zato što mislite da je to prijetnja za naše poštene čaršijanere koji kuće grade na preskupim ćevapima, NE reći NE zato što se ne osjećate tradicionalnim i primitivnim, već modernim i slobodnim i bez Ronalda, VEĆ NE ZBOG SEBE I POŠTOVANJA VLASTITOG ZDRAVLJA – ZATO JER JE MCDONALD'S HRANA LOŠA I KRAJNJE NEUKUSNA HRANA.
Razmislite malo o sebi. Dovoljno je što se svi kolektivno trujemo alkoholom i cigaretama, ne treba Vam još i neorganska hrana koja se ne raspada nakon godina i godina. I nanin burek i sogan dolma su najvjerovatnije punjeni genetski modificiranim faširanim mesom pod pravilnikom Codex Alimentariusa (Google je vaš prijatelj), ali barem su zdravija varijanta lošeg u današnje vrijeme.
I vjerujte, niste ništa manje Evropejac ako volite moču 🙂