U rubrici “Repriza” odsad ćete imati prilikuimate priliku čitati tekstove koje sam pisao na blogu Radija Sarajevo. Nema potrebe da više stoje tamo, ništa me ne veže za tu medijsku kuću, džabe da im donosim bilo kakvu posjetu na sajt.
Ovaj tekst napisan je i objavljen drugog oktobra 2010. godine. Noć ranije obaljestio sam se od alkohola na svečanom otvaranju biste Dariju Džamonji kojeg smatram jednim od najboljih (da ne seremo, najboljim) bh pisaca. Kasnije sam se našao sa curom, te taj izlazak baš i nije najbolje prošao, puno se popilo i nervoza je probila krov. Ta cura je danas majka mog djeteta i danas, 4.10.2012. godine, naša Lilit puni pola godine. U ovo doba ja sam stajao u prizemlju na porodiljskom u Vojnoj, a ona se previjala od bolova (trudova).
Smiješno je koliko svega i svačega ljudi prolaze. A ovaj tekst… dokument je jednog vremena, jedne misli, jedna vrsta javnog sramoćenja samog sebe i pismo oprosta samom sebi. I da treba opet, opet ću se napiti, razbiti i napisati novi.
Tekst prenosim bez ikakvih izmjena.
Dragi Daco,
nadam se da ti ne smeta da te tako zovem. Ne znaš me, nismo se nikad upoznali. Ja sam Sharan, tako me zovu prijatelji, neprijatelji i ljudi koji me više-manje poznaju kroz moj medijski rad. Porodica me zove Arnel. Da budem precizniji, jedan dio porodice me zove Arnel, drugi dio porodice me ne zove nikako. Jednostavno, nismo baš u predobrim odnosima.
Mogao bih ti sad pričati o sebi nadugo i naširoko, volim pričati i pisati o sebi. Neki to nazivaju egoizmom, ja to nazivam analiziranjem samog sebe jer ne dopuštam drugima da se bave analizom iako je to njihovo potpuno pravo.
Upoznao sam se sa tvojim radom dok si još bio živ. Čitao sam tvoje kolumne u Slobodnoj Bosni. Nisam ja pojma imao o životu (ko ima sa deset godina?), ali i tad mi se sviđalo nešto u tvom stilu pisanja, uličnom, neopterećenom pravilima i lažnom umjetnošću. Vidi mama, ovaj čiko psuje u novinama. A stajala je i tvoja slika, pa mi je baš sve bilo zanimljivije, zamišljao sam kako pričaš.
Bio sam drugi razred srednje škole, taman počela nova školska godina kad sam saznao da si umro. Nisam baš osjećao ništa. Bilo mi je samo žao što te više neću čitati. Nekad 2003. godine sam kupio knjigu tvojih priča, progutao je i zaboravio na sve što sam pročitao. I dan-danas me to muči. Kad bi me neko pitao koja mi je tvoja najdraža priča, ja mu nikad ne bih mogao reći. Ne sjećam se naslova, ne sjećam se imena. Sve mi izgleda stopljeno u jednu cjelinu. Rekao bih da je to sve jedna velika priča nazvana život.
Sjećam se jednog derneka, bili smo kod bivše cure mog prijatelja Mirze. Sjedili smo na derneku, pili, pušili, zajebavali se. Mislili da držimo Boga za muda. Tad smo imali svoj Radio 202 koji je bio sve. Naš život, naša ljubav. I najvjerovatnije i jesmo držali Boga za muda. I Vraga, također. Mirza je otišao sa curom u drugu sobu, neko je hrkao na kauču u dnevnoj sobi, a ja sam sjedio ošamućen alkoholom, zavaljen u fotelju i pušio ko zna koju kutiju Drine. I onda mi je pogled pao na policu sa knjigama. Ustao sam, prišao, bacio pogled i ugledao “Pticu na žici”, tvoju knjigu. Uzeo sam je u ruke, otvorio i sljedeći put kad sam digao pogled, pepeljara je bila prosuta, opušci su bili po podu, po stolu, Mirza i cura su pravili kafu i doručak, sunce je sijalo, a ja sam imao još četvrtinu knjige da pročitam. U jednoj noći, cijela tvoja knjiga. To nijedan pisac nije uradion za mene.
Sviram i u par bendova. Kad smo bili na turneji 2009. godine, sjedim u Beču na nekom parkiralištu, ostatak ekipe traži klub. Na kontrolnoj tabli tvoja knjiga. Jaran ištampao PDF dokument, probrao priče za sebe i svoju dragu. Napravio dva primjerka. I čitam ja to i po prvi put me u tih dvadesetak dana stisnu nešto oko srca što nisam u Rajvosa. Znaš posao, care. Jednostavno, britko, hardcore, ja bih to tako opisao.
Ima jedna pojedinost i zanimljivost, usudim je se tako nazvati, u našem odnosu. Ja nikad nisam imao želju da istražujem ljude i mjesta o kojima si pisao iako su sva oko mene (i u meni). Nekako nisam želio da demistificiram nešto što je toliko očito, ali je meni u glavi bilo tako tajno i tako uvrnuto, čak i romantično. Sarajevo kroz tvoje oči, tvoja raja, ljudi oko nas. Jednostavno nisam želio da se miješam u tvoj svijet, čak sam uspio da pobijedim i svoju novinarsku znatiželju.
Jučer su ti otkrili bistu u “Šetalištu”. Ja uopšte nisam znao da je to kafana, taj prostor. Kažem ti, ne istražujem mjesta povezana sa tobom. Uglavnom, bistu je radila Lejla Ćehajić. Odradila je odlično. Ja ne volim biste, to je meni neka vrsta glorifikacije lika koja mi se ne sviđa, ali ova je odlična. Detaljna i što je najbolje, visi na zidu, pa je baš super. Kao da gledaš sviju odozgo.
Bila je hrpa ljudi, dosta poznatih faca, meni poznatih. Ispričah se sa dosta ljudi. Švorc sam, pa mi je super ispalo da su me ljudi častili pićem. Jebaji ga, nemam baš puno posla zadnjih dana. Od aprila traju ti zadnji dani. Sve je bilo na nivou, čak i švedski stol. Nisam se prežderavao, ali sam se zakucao, pa sam omastio brke burekom. Dobar rekbu. Nisam znao da ide sa tartar sosom.
Nevažno to. I ja planiram neku knjigu uskoro izbaciti. Ništa spektakularno kao ti, jednostavno – knjigu. Jedna prijateljica, Edita joj je ime, reče jučer da joj se sviđa jednostavnost mog pisanja, a ja poletih pohlepno pa se suptilno pohvalih da pišem ko ti. Nasmijala se samo. Možda je pomislila da sam budala. Dobro bi pomislila ako je pomislila.
Ostatak noći ti neću baš opisivati. Sutra su izbori. Poderat ću listić, ne želim glasati za manje zlo. Dosta mi je zla. Moja raja, s druge strane – svi izlaze na izbore i svi su crveni. SDP. Neki glasaju jer vjeruju SDP-u, neki će glasati jer je manje zlo. Ja ne vjerujem nikome. Da su političari stvarno bez grijeha, vozili bi se tramvajima i trolejbusima. Sjećam se da jednom u Korneru (to ti je jedan od ovih lokalnih birceva, mislim da je otvoren poslije tebe) nisam mogao ući u WC, ćelavi glavonja sa slušalicom u ušima mi reče da moram sačekati dok Predsjednik ne izvrši nuždu. Predsjednik je jedan od tri – Željko Komšić. SDP-ovac. Ne čini se kao loš čovjek, ali ga u mojoj postavci jebe to što je obojen u stranačku boju. Jebeš takve ljude. Jebeš stranke i jebeš politiku. Rekao sam ćelavom glavonji da mi se napuši kurca i on i Predsjednik. Rekao sam jer sam znao da mi ne smije ništa – ipak je na poslu, a ne bi baš lako opravdao da je štocirao budalu u kafani. Ni ljudima ni lešinarima zvanim mediji. Kurčim se kad mogu, kurčim se uvijek.
Uglavnom, raja će mi glasati. A ja sam se napio. Ko zna koji put. Miješao sam vodku i gin i pivo i viski. I umjesto da budem švorc (pića su plaćali jarani), završih sa kutijom Marlbora, kutijom Drine i pet maraka u džepu. Ubaci mi neko. Ne znam šta mu bi, ali hvala. Najviše mi platila bivša djevojka. Divna cura, sad je sa mojim prijateljem i sretni su. I to mi je najdivnija stvar na svijetu. Jučer sam joj pijan rekao da je onaj trenutak kad sam je ostavio da budem sa jednom rospijom jer mi se kurac digao na njeno dupe najbolja i najgora greška na svijetu. Zna se što je najgora, a važno je da se i zna što je najbolja. Ona se nasmijala. I sretna je. I jaran mi je sretan, a ja sam u svoj svojoj ludosti i dobroti sretan zbog njih. Iskreno, pravo.
Poslije sam otišao u jednu prepunu kafanu i tu sam se također ponašao kao parazit, pio tuđe pive, pušio svoje cigarete. Nemam, Daco, jebi ga. Kad bude, plaćat ću ja ljudima. Zna se kakav sam. Dvojici sasvim normalnih momaka koji su gledali svoja posla prijetio sam da ću im odvaliti vilice. Nisu reagovali. Dobro skontaše, pijana budala. Onda sam se i izvinjavao, ali se nisam osjećao nimalo bolje.
A sve to, izbori, politika, nedostatak posla i para, sve se zajedno pomiješalo u Molotovljev koktel gdje je goreća krpa na vrhu ljubav prema jednoj ženi. U povratku kući joj rekao svakakve stvari, nisam trebao. Nisam ni mislio. Nije ona to zaslužila. Pijani kreten, to sam ja. Onda sam legao na šank neke ljetne bašte u Ferhadiji i gledao je kako odlazi i plakao kao kišna godina. Gledao kako sam otjerao nešto najbolje u životu. Ali kako biva, žene su uvijek pametnije od mene…
Sačekala me ispred svog haustora i dala mi dva cvijeta koja mirišu na nju. Evo ih vise zakačeni kraj mog kreveta.
Isplakao sam se u parku ko budala još više, mirišući to cvijeće, naslonjen na njeno rame. Onda sam i zaspao, probudila me grozna sarajevska zima u šest ujutro. Spakovala me na taxi i poslala kući.
Evo par sati kasnije, sjedim, slušam Motorhead, pušim zadnji Marlboro, spremam se da pređem na Drinu i pišem ti ovo pismo. Ako ga pročitaš, dobro je. Ako i ne, jebaji ga. Ispuhao sam se. Ne trudi se da odgovaraš, sve je ovo jedno veliko retoričko pitanje meni samom – šta hoću, kako hoću, s kim hoću…
Dok razmišljam, mirisat ću ovo cvijeće. Izvini što te upeglah, nekad znam biti dosadan, dug i detaljan. Hvala ti što postojiš. Namjerno neću da govorim u prošlom vremenu. Tijelo istrune, duša ostane, tu negdje oko nas i u nama. A tvoja je toliko velika da prekriva cijelo Sarajevo.
Popijemo nekad jednu zajedno, kad već nismo stigli na ovom dunjaluku.
Pozdrav od Sharana