U rubrici “Repriza” odsad ćete imati priliku čitati tekstove koje sam pisao na blogu Radija Sarajevo. Nema potrebe da više stoje tamo, ništa me ne veže za tu medijsku kuću, džabe da im donosim bilo kakvu posjetu na sajt. U ovom tekstu originalno objavljenom 10.12.2010. godine na blog sistemu Radija Sarajevo pišem o tome šta meni predstavlja Rock’n’Roll – ne kao muzika, već kao životno određenje i usmjerenje, kao moja personalna religija, moja mantra. Danas, skoro dvije godine kasnije, i nakon rođenja kćerke Lilit, nije se puno promjenilo, osim što malo bolje pazim da finansijski aspekti rokerisanja budu zadovoljeni jer više nisam u mogućnosti da teško zarađene male pare trošim na krpljenje dugova. A i da imam izbora, rađe ću potrošiti na Lili.
Ovaj tekst je svojevrsni povratak na blog. Ali ne očekujte da ću često pisati – previše drugih obaveza o kojima možete saznati na mojoj Facebook stranici. Tekst repriziram na zahtjev gospođice Lejle Džanko koja me zamolila da ga pošaljem njoj. Pa, Lejla… i tebi i svima koji ste se barem nekako našli u tekstu!
Pa definitivno ne znam šta je u slučaju Axl Rose-a jer nikad nisam spavao u hotelu sa osamnaest zvijezdica i devetnaest prostitutki ispijajući dvadesetu bocu Jacka i vukući dvadeset i prvu liniju koke, svirajući na dvadeset i dva stadiona, ali znam šta je iz moje perspektive.
Prije dva dana završio sam sa snimanjem debi albuma mog benda Motherpig. Proveli smo više od dvije sedmice zatvoreni u studiju koji je smješten unutar jedne garaže u koju normalno stane jedno jedino auto. Desetodnevne sesije, konstantni tehnički problemi, samo najgora suha hrana iz jedne sarajevske pekare, cigarete, kafa, cigarete, kafa, cigarete, kafa, cigarete, kafa, cigarete, kafa i pojačala koja eksplodiraju kad ih krivo spajate na druga pojačala. Malo je reći da sam osjetio i preživio više nervnih slomova u tih četrnaest dana i da sam u nemalo prilika bio na rubu da odustanem i sve pošaljem u predivno mjesto iz kojeg smo svi ispuzali.
Dok smo sjedili i preko KRK-ovih monitora slušali naše baljezganje na instrumentima, kroz glavu mi je prošlo…
Odlučio si osnovati bend. Naravno, živiš u Sarajevu, rock’n’roll je muzika za narkomane i slične, jedini rock koji se računa je ROK, a vrhunac svega je Bijelo Dugme i Azra. Nemoj slučajno na svetinje. Naravno, jedan si od rockera dok je oko tebe hrpa ROKERA kojima nije problem malo i “Jugoslavenku” poslušati kada treba jer se zna da nije Deep Purple za dernek, već Brena i Halid. Samom ovom činjenicom kreću problemi. Ne možeš naći ljude koji stvarno žele ostaviti krv, znoj i suze u prostoriji za probe i na bini. Kada napokon okupiš postavu, shvataš da ti se u ekipi nalaze najmanje dva čovjeka koja pojma nemaju šta oni hoće, a kamoli šta ti želiš te iz neke kurtoazije moraš šutiti i preskakati gluposti jer ipak su oni tvoji prijatelji.
Nakon hrpe promjena u postavi, problema sa instrumentima i smišljanja vlastitih kompozicija i uvježbavanja obrada kojima će se popuniti setlista (lafo odaješ počast idolima, aha), krećete u organizaciju svoje prve svirke. Automatski se susrećete sa hrpom veoma neugodnih sarajevskih vlasnika kafića gdje je svirka moguća. Morate promjeniti žanr, ne možete toliko vrištati. Bubnjar, lakše udaraj. Tonac je najčešće najpametniji u cijelom klubu. On zna da NE MOŽEŠ toliko glasno pojačati bas. NE MOŽEŠ STAVITI TOLIKO VISOKIH NA POJAČALO. Bas mora biti nizak, gitara mora biti visoka. Tako negdje piše. Niko se ne libi da dođe i počne ti čačkati po pojačalu i papi/procesoru. Tako valja, ovako ne valja. ONI znaju kako TVOJ BEND treba zvučati. Gazda stavlja svoje prohtjeve i cijene. Ne sjeti se ni počastiti sa pivom. Prva svirka najčešće prolazi odlično, gledano sa strane posjećenosti jer ti dolaze svi koji i slušaju i ne slušaju to što drljaš – dolaze zbog TEBE, ne zbog muzike. Tvoja muzika ih ne zanima dva posto. Ti pomisliš da ćete već na sljedećem koncertu uspjeti dovući 2000 ljudi, ali se onda neugodno iznenadiš kad shvatiš da ti sa prvotnih 250 ljudi na sljedeći koncert dođe svega trideset. U tih trideset ljudi primjetiš da su sve muzičari iz drugih bendova i mala šačica ljudi koji ne biraju, već podržavaju sve. To je otprilike sarajevska underground publika.
Snimanjem vlastitog demo snimka odlučuješ napraviti iskorak u javnost putem Myspace-a, Facebooka ili čega sve ne. Praviš Facebook stranicu za bend i koristeći komande Java skripte dodaješ svih svojih 2000 prijatelja u tu grupu. Naravno, većina ih prihvaća i ti misliš da ćeš sada moći diskutovati sa njima o svojoj muzici. Pišeš update-e, nove statuse, ali hej! niko ne komentariše, nikoga nije briga. Najvjerovatnije si i skinut sa News Feeda. S druge strane, ako i napraviš Myspace, propao si jer ga niko više i ne koristi osim možda u Džakarti, pa ako pokušavaš zadiviti ljude tamo, onda još i imaš šansu. Shvataš da je ljudima Farmville zanimljiviji od tvoje muzike. Na muzičkim forumima se obavezno srećeš sa hrpom super-inteligentnih i naslušanih korisnika koji su majstori web ratovanja. Oni te ubijaju u pojam negativnim komentarima jer to je sve što jedan seksualno neaktivan Bosanac i Hercegovac za tastaturom može i zna učiniti. Tu prednjače i članovi drugih bendova koji te jednostavno ne mogu smisliti zbog nekog, najčešće apsurdnog razloga. Ako slučajno imaš tu nesreću da imaš prijatelja koji radi za neki ozbiljan portal, pa recimo objavi informaciju o tvom demu ili koncertu i misli da će to pomoći, sve što ćeš dobiti je hrpa komentara od strane nadrkanih Bošnjaka, Srba i Hrvata koji će i na tvoje pjesme koje govore o slavljenju ženskog tijela i alkohola (dakle NEpolitičkih tema) prikucati nacionalističke komentare, četnike, balije, Ristu Đogu, Aliju i Franju.
Nakon par demo snimaka i još par koncerata koji su sve gori i gori, a stvari lagano počinješ plaćati iz svog džepa ti ipak ne odustaješ, već pomjeraš svoje centar pažnje sa domaće publike na stranu. Bilo gdje u Hrvatskoj i Srbiji se stvori mala grupica ljudi koji prihvataju tvoju muziku i stvarno je vole, a nađe se i neki mali izdavač koji ti izda pjesmu na svojoj kompilaciji. Kada te prihvate vani, mijenja se i politika lokalnih kritičara – bend im odjednom zvuči puno zrelije i kao pravo osvježenje na sceni. Naravno, i dalje te potajno mrze.
Par godina kasnije, nakon tridesetak prosječnih, loših i par odličnih koncerata gdje se sve svelo na jebavanje sa opremom, lošim zvukom na i ispred bine, inertnom publikom i lošim organizatorima, odlučiš da je vrijeme za najbolju stvar u rock’n’rollu – turneju. Više koncerata po određenom dijelu planete zaredom. Slijedi umobolno slanje više stotina e-mailova dnevno gdje se natežeš sa lokalnim promoterima koji nikad nisu čuli za tvoj bend i ne mogu ti garantovati ni hranu ni piće, a kamoli novac za gorivo. Ipak, želeći da pobjegneš iz grada, prihvataš sve i svjestan si da će ti taj poduhvat izbiti i zadnji dinar iz džepa i da ćeš vječno biti dužan nekome. Bukiraju se datumi, jedan po jedan, dan početka turneje se bliži. Prije par mjeseci imao si dužnost da za svaku iole evropsku turneju vadiš hrpu dokumenata i viza, od 15. decembra moraš imati samo biometrijski pasoš, tako da ti je ta muka spala sa leđa.
Jutro prvog dana turneje. Krećeš automobilom/kombijem. Zbijen si na sjedištu, jedva dišeš koliko si opreme i stvari natrpao u prijevozno sredstvo. Najmanje dva člana benda nikako nisu smisleno spakovala svoje stvari pa su zauzeli pola gepeka, te gitare vise iznad gepeka ljudima. Najmanje četiri člana benda su “zaboravila” oprati zube. Nervoza počinje da lupa. Prva granica van matične nam domovine i već počinje peglanje jer Bosna i Hercegovina nije potpisnica međunarodnog sporazuma ATA CARNET. Momci, gdje ćete vi sa tim instrumentima, imate li 150 € dnevno za prelazak granice? Nemate? Ne možete proći. Naravno, ne odustajete tako lako od turneje već idete na drugi granični prijelaz gdje podmićivanjem carinika CD-ovima i majicama koje nikad neće poslušati ni obući uspijevate preći granicu.
Kako odmiču dani na turneji, sve više se suočavaš sa stvarnim licem sebe i svojih prijatelja koji su veoma nervozni, neurozni i često nestabilni. Njihovim prljavim čarapama i nedostatku higijenskih navika koje na kraju krajeva imaš i ti jer su organizatori u tri grada zaredom jednostavno zanemarili činjenicu da organizuju spavanje benda u prostorijama koje imaju mokri čvor. Sve smrdi. Jedeš lošu hranu, piješ još lošiji alkohol. Kombi se kvari negdje Bogu iza nogu, a niko od vas nema dovoljno kredita na mobitelu da nazove bilo kakav servis. I da imate, ne bi znali koga nazvati.
Shvatate da nije sve sjajno ni u toj Evropi. Sviraš u Minhenu pred dvoje totalno nezainteresiranih ljudi od kojih je jedan organizator, a drugi tonac. Nijedna karta nije prodana. Promocije nije ni bilo. Neko se razbolio u kombiju. Svi su se razbolili u kombiju. Na jednom od koncerata prilazi ti ženska koja te očigledno bari, ali samo zato da joj doneseš besplatno pivo. Nikakva si faca, ne znaš svirati, umoran si, prljav i ružan. Nedostaje ti cura i počinješ na nekakav morbidan način cijeniti monogamne veze, ljude u braku, Nine2Five životni sistem. Naprosto poželiš da si rob sistema samo da pobjegneš od svega.
Po povratku sa turneje, prvo koga želiš vidjeti je cura. Tuš kabina i roditelji te dobro znaju, neka sačekaju još par sati. Sjedaš u taksi i ideš da se nađeš sa curom. Taksista vidi hrpu opreme i gitaru i pita gdje se sviralo i kad mu kažeš, on doda opa, dakle uzela se kinta! , a ti se osjećaš kao idiot zbog frontalnog kokuzluka koji će trajati mjesecima zbog loših ulaganja u turneju. Čak će ti i kafu u nastavku platiti djevojka. Nalaziš se sa njom, grliš je, skačeš oko nje. Ona skreće pogled, ti se pitaš kako te nije poželjela. Ona napokon izusti da je najbolje da se ne viđate neko vrijeme. Ti pizdiš, guraš poklon za nju preko stola koji si kupio otkidajući BUKVALNO od usta, ali pokušavaš biti fin i prihvataš sve što ona kaže. Shvataš da cura nije kriva što si ti aljkav, neorganiziran i ideološki toliko u nebu da ne vidiš koliko zanemaruješ sve ostale ljude oko sebe. Rastajete se fino i mirno. Kući ti proradi živac, psuješ sebe i psuješ sve…i rock’n’roll i kombi i muziku i curu i život. Ideš tako daleko da žališ što nisi spavao sa svakom ženskom u svakom klubu u kojem si bio iako dobro znaš da tvoj bend nije imao nijednu žensku osobu u publici niti si ti imao šanse da budeš i sa jednom, a i da jesi opet ne bi jer si zaljubljen. Da se barem istuširati…upadaš u kadu/kabinu, odvrćeš česmu…nema tople vode.
Prespavaš.
Jutro poslije završetka turneje.
Piješ kafu, javljaš se na sporadične pozive i na pitanja “KAKO JE BILO??? KAKO JE BILOOOO?” svima govoriš – odlično, super, ma pričat ću ti…prebacuješ slike sa digitalnog foto-aparata na kompjuter i počinješ ih pregledavati. Pred tobom se nižu lica, gradovi i klubovi, publika i bendovi. Poneka dobra slika, taman za profilne na Facebooku. Kad si završio sa pet stotina slika gledaš i klipove koje je već neko postavio na Youtube. I skontaš šta? Da ti se golem osmijeh razvukao po licu. Vidiš da si sretan, vidiš da si imao apsolutno krivu percepciju i zapažao samo toliko nebitne i nevažne stvari kao što je soba puna žohara i spavanje na podu koji dijeliš sa tri mačke, dva psa i zmijom. Već imaš ideju za novu pjesmu, već znaš da ćeš dogodine isto…
Šta je rock’n’roll? Ne znam šta je Axl Rose-u i ne znam šta je vama, ali znam šta je meni. Ja nisam ateista, ja sam fundamentalista – rock’n’roll je moja religija. Rock’n’Roll je od mene učinio ono što jesam danas – to nije moj posao, to je moj život.
Rock’n’Roll even gonna set you free
Make the lame walk and the blind to see
Gonna take you back to where you wanna be
Do it til the day I die!
Make the lame walk and the blind to see
Gonna take you back to where you wanna be
Do it til the day I die!