U rubrici “Repriza” odsad ćete imati priliku čitati tekstove koje sam pisao na blogu Radija Sarajevo. Nema potrebe da više stoje tamo, ništa me ne veže za tu medijsku kuću, džabe da im donosim bilo kakvu posjetu na sajt. U ovom tekstu originalno objavljenom 31.12.2010. godine u 14.27 h, bavim se Novom godinom. Manje-više, tj. bljujem po njenom fenomenu. Kada pogledam šta se izmijenilo u godinu dana, shvatam da je ovaj tekst i dalje više nego relevantan. 2011. godina – NE PONOVILA SE VIŠE NIKAD, SJEME, PLEME i TRAG JOJ SE ZATR’O!
Posljednji dan 2010. godine započeo sam teškim mamurlukom uprkos činjenici da FAKAT nisam pio (možda je samo neispavanost, ali ima simptome mamurluka). Mamurluk je prošao oko 9.30 kad sam sjeo na zubarsku stolicu kod svog omiljenog stomatologa gdje sam došao sasvim dobrovoljno, a kad je bušilica uzela da drila po mojim ustima, san je otišao iz glave.
Zadovoljan učinjenim, napustio sam prijatelja moje vilice i sačekao mamu kao pravi dobri sin da idemo u kupovinu. Firma u kojoj sad radim, a u čijem sastavu se nalazi i Vaš i naš omiljeni radio zove se “Fabrika” i veoma su nas ljubazno počastili za Novu godinu. Znate onaj stih – tako male stvari čine život moj? Ne znam čija je pjesma, pojma nemam, ali znam da se osjećam fino kad neko cijeni moj trud i rad.
Da se u vremenskom procjepu nalazimo par godina prije, ja bih cijeli bonus spucao na alkohol i cigarete za večeras, međutim shvatio sam da mi cuganje i ne ide baš onako kako je išlo kad sam imao 18-19-20 i da bezveze bacam lovu, pa sam sačekao mamu i odlučio sa njom napuniti frižider. Sreća na majčinom licu ne može se izbrisati ni flašom Johnnie Walkera i štekom Marlbora, zato sam veoma sretno trpao stvari u košaru i uzimao veće količine stvari koje nikad ne bih kupovao – pahuljice, voćni jogurti, čokoladna mlijeka. Znate, gluposti koje vam izbijaju lovu iz džepa, ali vas čine sretnim jer kad otvorite taj voćni jogurt zamislite da ste Michael Westen iz Burn Noticea.
Donijeli smo stvari kući, potrpali u frižider. Evo upravo sam ispratio mamu, ode žena uživati u planinskom zraku. Jel vam ovo dosad zvuči kao idilični scenario kakav možete očekivati u normalnim prilikama od mene? Ili vam zvuči kao da dosad nisam otvorio svoj mentalni sfinkter i rektum i popustio? U pravu ste.
Mrzim proslave Nove godine.
Nisam ih ranije mrzio, ta mržnja dolazi sa godinama i činjenicom da svima nama upravljaju sile zla iz raznoraznih medijskih i inih struktura koje nam govore da MORAMO BITI NEGDJE SA NEKIM ISPIJAJUĆI NEŠTO I JEDUĆI NEŠTO DRUGO. Kad si mlađi, proslave dolaska novog ljeta je nešto zaista divno. Jedna od onih noći kad ćeš uzeti flašu žestokog za koju inače nemaš novca i znaš da se možeš naliti kako god, a da ti niko ne zamjera jer su i svi ostali apsolutno zaliveni. Kako godine odmiču, standardi se dižu, raja se rasipa, a ljudi vrište sa plakata i ekrana: A GDJE ĆETE VI ZA NOVU GODINU, A GDJEEE, A GDJEEEEE?!?!?!
Prva faza nerviranja počinje sredinom novembra kada vas ljudi koji vas sretnu dvaput godišnje u nedostatku normalne teme za razgovor u trolejbusu, umjesto da šute, čitaju knjigu i slušaju muziku krenu ispitivati gdje ćete za Novu godinu. To ispitivanje približavanjem 31. decembra postaje sve učestalije i iritantnije. Ne znam da li je to ljudska potreba da a) učestvuje u besmislenom razgovoru; b) sazna gdje će svako koga zna i ne zna biti trideset i prvog decembra; c) odlična prilika za pohvaliti se finansijski superiornijim planom i zabavom. Nikad to nisam uspio prokljuviti i nikad neću. Mislim, zašto bi se neko interesovao gdje ću za Novu godinu kad 99% tih ljudi nemaju nikakve veze sa mnom niti žele da me pozovu da ”slavim” sa njima? Small talks, and I’m too sick and tired of bullshit.
Druga faza nerviranja je konstantni pritisak na finansijskom planu. Kako, gdje, kada i zašto potrošiti svoj novac uz popust? U nedostatku kvalitetne zabave, Sarajevo i večeras nudi široku ponudu lokala uz standardizovanu paletu pića i užasnu muziku. Ali kad sam neki dan čuo da lokali po Sarajevu naplaćuju i po 30 BAM za STOLICU, nisam sebi mogao doći. Dobro ste pročitali. Platite 30 BAM da bi mogli sjediti u nekom lokalu sa prelošom ventilacijom i hrpom pijanih budala, sa DJ-ejem koji pušta muziku koja je samo njemu zabavna, shvatim da 30 BAM definitivno može završiti na boljem mjestu, a u ovom slučaju bolje mjesto je čak i kladionica iako se lično ne kladim. Veća je šansa dobiti u kladionici nego se zabaviti u Sarajevu u takvim okolnostima.
Da nije sve tako crno, Grad Sarajevo se pobrinuo da obezbijedi još jednu novogodišnju proslavu na otvorenom, ali par stotina metara niže od standardnog mjesta. Bina koja je zadnjih par godina bila kod Vječne vatre sada je premještena na Trg djece Sarajeva, tj. ispred BBI Centra. To je prva stvar koja mi se ne sviđa, ali to su baš moje lične preference. Druga stvar koju zaista NE KONTAM nimalo je izbor bendova za sviranje na novogodišnjoj proslavi. Zabranjeno Pušenje kao da je pretplaćeno da svira na ovakvim manifestacijama. Erogene zone i Bombaj štampa? Divno, može sve. Ali dajte mi samo recite jednu stvar – zar ne bi bilo dobro da se nekim mlađim bendovima pruži prilika? Da se izvuku ljudi iz podruma i da odsviraju? Ne znam zašto niko od gradskih očuha ne razmišlja u tom smjeru. Prošle godine je to donekle i krenulo kad je svirao mladi bend Uncle Sam Decided, ali ove godine – talašika opet. Ako želiš ljude učiti ukusu i dobrim stvarima, nemoj im povlađivati, što ovaj Grad radi već godinama.
Još jedna od nervoza tiče se korištenja pirotehničkih sredstava. OK, i ja sam bacao petarde i to u velikim količinama prije nekih…desetak, petnaest godina. Ali tad smo svi imali one zelene, a ko se pojavio sa magnumkom, bio je kralj. Danas je magnumka za pedere, a bombe postaju sve veće i veće i klinci sve bezobrazniji i bezobrazniji. Bez obzira na arsenal koji smo imali mi kao klinci, nikad petarde nismo bacali ljudima pod noge, na automobilske haube u pokretu ni u trolejbuse u trenutku zatvaranja vrata i polaska sa stanice. A sve tri ove situacije sam doživio lično u posljednjih mjesec dana. I nije to pitanje rata ni neke traume, nego jednostavno nije lijep osjećaj kad ne znaš da će nešto za par sekundi odjeknuti kraj tebe.
Stvar koja možđa najviše boli pri dolasku Nove godine je prisjećanje na situacije i sumiranje prošle. 2010. godina za mene nije bila nešto naročito pozitivna, bolje rečeno – bila je tako grozno prosječna i po sredini da mi se gadi i od same pomisli na nju. Stvari u ovoj godini su bile crno-bijele, nekad dobre, nekad loše i nikako da pretegnu na jednu stranu. Možda tri najpozitivnije stvari koje su mi se desile je spašavanje ISK od strane Radija Sarajevo i dolazak na ovu genijalnu stanicu krcatu genijalnim ljudima, zatim emotivna veza u kojoj sam sad i koja vadi iz mene ono veoma dobro i na kraju moja muzika, tj. snimanje albuma sa Motherpigom i osnivanje Snake Eatera. Ostatak godine je najbolje zaboraviti.
A kad se prisjećaju prošle, većina ljudi se odluči zadati neke novogodišnje odluke koje će ispoštovati i tako sebi dići standard u nadolazećoj godini. Mene iskreno to nimalo ne funkcioniše jer sam za većinu stvari koje zahtjevaju od mene mentalni i fizički napor, a ne rade mi se, e za većinu tih stvari sam lijeni gad, tako da mi smjena datuma i kretanje kalendara ispočetka ne igra nikakvu ulogu, a vjerujem ni većini od vas. Prestat ću pušiti. Prestat ću piti. Smršat ću. Udebljat ću se. Završit ću fakultet. Ko te sprečava da išta od ovoga uradiš u bilo kojem trenutku života osim vlastitog straha i želje za grandioznim i senzacionalnim najavama tvoje velike odluke koja će promijeniti svijet?
I smatram da je zaista tužno koliko mi neki ljudi nedostaju u životu, a ovakve proslave su savršena prilika da Vas podsjete na to kako odrastate i kako nikad ništa neće biti kao prije…
Ne znam. Moguće je da starim i moguće je da mi živci popuštaju. Moguće i da sam zaista namčor i kontraš kakvim me mnogi smatraju. A moguće je i mi udara na živce ova anestezija iz zuba, pa ne znam šta pišem.
U svakom slučaju, lijepo se provedite večeras. Pijte odgovorno, jedite lagano i koristite zaštitu tijekom seksualnih odnosa. Želim Vam svima sve najbolje u nadolazećoj 2011. godini, pa da i iskoristite te biometrijske pasoše zbog kojih se gužvate konstantno po MUP-u.
Usput…š’a ćete za Novu? 🙂
