Dopustite da vam ispričam jednu priču. Evidentno je da idem u kontru poenti ovoga teksta i onoga što ja zastupam. No ponekad, pravila treba prekršiti da bi se ukazalo na nedosljednosti sistema, na probleme koji su svuda oko nas. Ovo je priča o mom sunećenju.
Osunetili su me nekad u trećoj godini, možda čak i nisam imao pune tri, ali to je bio taj period. Od samog čina, nije mi ostalo mnogo u sjećanju, puno više detalja imam prije i poslije. Sjećam se da sam ležao na nosilima u bolničkom liftu. Sjećam se jarkih neonki koje su me ubijale u oči. Sjećam se osjećaja koji je izazivala narkoza koja djeluje. Sjećam se i nekoliko dana poslije tog čina – sjećam se da nisam mogao ustati na noge, nisam mogao hodati, bolno je bilo pomicati bilo koji dio tijela. Sjećam se šavova, gaze, kao i osjećaja kada gazu pokušavaš odlijepiti prije mokrenja, mokrenja koje sam izbjegavao, trpivši duge sate. Sjećam se svraba kao jedne od posljedica zarastanja šavova, kao i zabrane da diram. Sjećam se i čišćenja, sjećam se neugodnog osjećaja koji je prolazio kroz moje cijelo tijelo.
No sjećam se i nekoliko dobrih stvari, sjećam se poklona i atmosfere svečanosti koja je vladala u našem stanu tih dana. Dva poklona su mi ostala u sjećanju – kaseta sa prvim albumom Ramba Amadeusa, kao i plastični helikopter koji je sa lustera visio zavezan špagom. Kada bi se helikopter upalio, svjetla bi bljeskala, a on bi se okretao ukrug, baš kao da leti. Pretpostavljao sam da je sva bol vrijedna svakog okreta tog uistinu fantastičnog helikoptera. I jeste bila. Sjebali biste se i sada da vidite taj helikopter očima trogodišnjeg dječaka.
Zašto sam osunećen? Nisam to nikad pitao svoje roditelje, niti mi pada na pamet da ih pitam jer me, blago rečeno, ne interesuje previše. Pretpostavljam nakon analize njihove ličnosti da je u pitanju bila klasična tradicionalna inercija – muško je, svi su osunećeni, nek se osuneti i on. Sumnjam da su moji roditelji razmišljali o estetici penisa svog sina, njegovim budućim željama i htijenjima, a kamoli o virusu HIV-a i navodnim blagotvornim utjecajima osunećenih čuna na spriječavanje širenja zaraze.
Ovih dana me zgrozila vijest o kolektivnom sunećenju 150 sarajevskih klinaca. Kolektivna operacija otklanjanja prepucija sa glans penisa koja se izvodi širom svijeta još od starih Egipćana zbog religijskih, estetskih i ostalih ličnih uvjerenja, pa čak i zbog medicinskih razloga, udarala je direktno u glavu sa mnogo portala, a posebnu pažnju u prenošenju press releasova posvetio je Klix.ba koji nas je obaviještavao koliko je klinaca osunećeno, ko je bio u publici na manifestaciji poslije, te kako je i na koji način citiran Alija Izetbegović.
Sunetiti ili ne sunetiti, ostavimo tu odluku odraslima koji će izabrati ono što smatraju najboljim za svoju djecu (ili sebe), no evo u čemu je cijeli problem.
Naprosto je smiješno, degutantno i ekstremno lako zaključiti da je ovo još jedna vrsta indoktrinacije, te mentalnog maltretiranja ljudi u Bosni i Hercegovini od strane tzv. prijatelja koji su prije pola vijeka nosili malo drugačiji naziv, a to je AGRESORI. Naravno, indoktrinacija, ubjeđivanje i propaganda mijenjaju odijela, no ne mijenjaju i namjeru – puške mogu biti spuštene, uniforme mogu biti skinute, lica mogu biti obrijana, a osmijesi namješteni na istima, no cilj opsade ostaje isti, ovaj put zakamufliran u načela prijateljstva, bratstva, saradnje i pomoći onima kojima je pomoć potrebna.
Dođoše tako Turci da sunete sarajevsku djecu, a u press saopćenju se razmećemo riječima kao što su kulturna manifestacija, ceremonija, svečanost, zahvalnost, zbližavanje naroda, kultura, Kur'anski ajeti, takmičenje u dobroti, Alija Izetbegović, moderna BiH, radost, sreća. Kur'anski ajeti i Alija Izetbegović spominjani su u obraćanju djeci koja su osunećena, a koja su sjedila u BKC-u obučena u, blago rečeno, jebeno ružne nošnje (to što su tradicionalne ne znače da su a) lijepe; b) naše – ja nikakvu nošnju nisam imao. Možda zato što od medicinskog zahvata niko nije pravio cirkus osamdesetih).
Vratimo se malo unazad i pokušajmo izanalizirati cijelo dešavanje i razlog za održavanje istog: nigdje nije spomenuto HIV virus, kao ni estetika kao razlog kolektivnog suneta, tako da možemo to otpisati. Nigdje nije ni spomenuto da je 150 dječaka imalo fimozu, ekstremne infekcije urinarnog trakta ili balanitis, pa da je sunećenje izabrano kao način tretiranja bolesti. Otpišimo i medicinske razloge. Ostaje nam šta? Tradicija i religija? Nikakav problem, ja nemam ništa protiv tradicije i religije – sve dok se iste praktikuju u objektima namijenjenim za praktikovanje – kućama i sakralnim objektima.
I tu dolazimo do zapravo prave problematike. Javnost treba biti pošteđena ovakvih stvari, u potpunosti. Sunećenje iz tradicionalnih ili religijskih uvjerenja nije cirkuska predstava, nije mu mjesto na državnoj televiziji, internet portalima, kao ni na socijalnim mrežama. To je medicinska procedura koju obavljaju stručna lica, tretman koji postoperativno za muškarca znači nekoliko dana ekstremne neugode, boli, pa čak i psihološkog stresa, prije i poslije operacije. Djeca kao ja koja su to prošla zbog odluke svojih roditelja ne mogu žaliti za svojim kožicama jer ne znaju šta su imala, niti trebaju žaliti – funkcionalan si i odstranjivanje ni na koji način ne utječe na bilo šta, a posebno na tako eksponirani i uvijek u prvom planu seksualni odnos. Ljudi koji odluče u kasnijim godinama svojom odlukom da se sunete iz različitih razloga trebaju to uraditi kako treba i ja im želim sreću i dobro zdravlje.
Živimo u dobu ekstremne mentalne agresije. Sve se nenormalno prostire pred gledatelje kao sasvim normalno, te se sve normalne, u svojoj suštini lijepe stvari (porodica) izvrću ruglu u vidu manifestacija kakva je “Kolektivni sunet”. Iako lafo slave porodicu, tradiciju, ljubav i prijateljstvo, sve ono što je privatno i svojstveno svakom čovjeku, sve što rade je zapravo parada i kurvanje pod izlikom kulture i manifestacije.
Lako je tuđim kurcem skalpel mlatit!
http://www.youtube.com/watch?v=KzBli3nJ9Ro