BlueEstate (1)

Započeo je svoj život u zadimljenim zatvorenim prostorijama prepunim fascinantne mašinerije koja je radila na struju i kovanice. Ponekad ga se moglo vidjeti i na otvorenom, uz morsku obalu, okupanog suncem koje se sporo pomaljalo kroz šupljine na krovu od trske. Nastavio je živjeti u manjim prostorima, u domovima gdje su obitavale konzole i dodatni kontroleri u vidu vatrenog oružja. U ovom vijeku je skoro zaboravljen, sa tek ponekim i konstantno tehnički neoriginalnim naslovom koji mu brani čast.

Radi se naravno o rail shooteru, specifičnom žanru akcijskih igara; kao protagonista, krećete se automatski čvrsto definisanom putanjom, kao voz na šinama (otud i ime), a vaše je da uz pomoć kontrolera (bio to miš ili svjetlosni pištolj) pucate na sve što se kreće na ekranu. Jedan od najpoznatijih naslova žanra je definitivno serijal Time Crisis, igra toliko popularna u drugoj polovici devedesetih da sam skupo (PRESKUPO) platio Guncon, Namcov svjetlosni pištolj za Playstation 1,samo da bih je mogao igrati kako treba. U posljednje vrijeme, igra ovog tipa vrijedna pažnje je The Typing of The Dead: Overkill koja u osnovnom modu nudi ubijanje ispisivanjem riječi koje iskaču na ekranu, ali i klasični ciljam mišem mod.

BlueEstate (3)

Blue Estate se 2014. godine pojavio na PS4, u februaru ove godine je objavljena verzija za XBox One, a prije šest dana objavljena je PC verzija igre koja je dostupna na Steamu. Zanimljivost vezana za Blue Estate u odnosu na druge slične igre je predložak na osnovu kojeg je nastala igra. U pitanju je istoimeni strip autora Viktora Kalvacheva i Koste Yaneva. Crni humor i politička nekorektnost sudaraju se sa elementima krimi drame i apsolutnog apsurda u stripu koji uopće nije loš i koji, kako ga čitaš, daje dovoljno povoda da želiš zaigrati video igru. Ako se dosad niste sreli sa stripom, na Steamovoj stranici Blue Estatea su ponuđena i prva tri broja na besplatno čitanje.

Priča igre donekle prati priču stripa; preuzimate ulogu praznoglavog talijanskog mafijaša Tonyija Luciana koji kreće u potragu za prvoklasnom striptizetom umjetničkog imena Cherry. Cherry su otela braća Sik. Već u prvih pola minute, od ulaska u noćni klub gdje se Luciano uvredljivo počinje izrugivati domaćinima azijskog porijekla, već vam je jasno kakav je ton igre. Tony Luciano je za rail shootere ono što je Duke Nukem za FPS žanr, totalna relikvija nekog drugog gamerskog vijeka, puno prije pojave Anite Sarkeesian. Tony Luciano je nasilni egomanijak i psihopata,  kriminalac sa jezičinom i gravurama išaranim Desert Eaglom, što znači da će njegovi komentari kroz igru vrijeđati sve što se uvrijediti da – od žena prekomjerne težine, do rasa i ljudi različitih seksualnih orijentacija. Mnogi kritičari su igru popljuvali upravo zbog ovog crnuhumornog i bezobraznog pristupa, no meni iskreno nije jasno ko može ostati uvrijeđen na ovu količinu bezobzirnog pretjerivanja koja je tolika da jednostavno nema smisla. Humor je takav da se nikako ne može shvatiti ozbiljno, a kamoli kao promocija diskriminacije.

BlueEstate (1)

Story mod nudi sedam nivoa koju počinju kratkim verbalnim uvodom, a onda se sve veoma brzo pretvara u apsolutni haos. Nivoi su široki, veliki, zanimljivo dizajnirani, a ponekad i pomalo tegobni jer ima dosta momenata kada likovi zbijaju šale, pa se na ekranu ništa ne dešava. Neprijatelji se pojavljuju u valovima, iznenada i na najrazličitijim mjestima i udaljenostima, što donekle (pozitivno) otežava igranje.

Dio misija igrate kao Tony Luciano, a dio kao plaćenik Clarence koji je umjereniji na jeziku, ali ne i na metodama rješavanja problema. Igru započinjete sa pištoljem koji je osnovno sredstvo ubijanja. Šteta koju pištolj nanosi (osim ako ne ciljate u glavu) je minimalna, ali srećom imate dosta metaka u spremniku i pištolj se brzo puni. Kroz igru možete naići na različita dodatna oružja kakva su sačmarice i automatske puške koje omogućavaju lakše kretanje kroz mape, ali imaju ograničen broj metaka.

Zanimljiv koncept su i kretnje u igri koje donekle daju dubinu samoj mehanici. Na primjer, Tonyiju kosa često pada preko lica, pa ćete morati koristeći strelice ili pomičući miš u smjeru ispisane strelice sklanjati kosu šiške sa očiju. Tim sistemom otvarat ćete i vrata, proklizavati po podu, ali i udarati neprijatelje koji vam priđu preblizu. Unutar igre, dočekat će vas i različiti mini izazovi kakvi su ubijanje neprijatelja po redu koji se ispiše na ekranu. Susrest ćete se i sa bossevima koji ne predstavljaju posebno prijetnju, te samim tim ne ostaju dugo u pamćenju. Većina igrača igru će igrati koristeći miš ili kombinaciju miša i tastature, no Blue Estate nudi i oficijelnu podršku za Leap Motion uređaj, ali i neslužbenu za svjetlosne pištolje.

BlueEstate (2)

Nakon što završite Story Mod, moći ćete se okušati u igranju na većoj težini ili u igranju arkadnog moda koji služi kao ultimativni test refleksa, borbe protiv vremena i eventualno upisivanje vašeg imena na top listu najboljih igrača na Steamu. I to je to.

To je to?

Da, na veliku žalost, to je to. Igru je moguće u story modu na normalnoj težini završiti za manje od tri sata i ako baš i nemate želju da se takmičite sa drugima igrajući arkadni mod ili da testirate reflekse do granica krajnje izdržljivosti u CrazyTrain modu, tri sata bezobraznih šala, seksizma i stereotipa platit ćete trinaest eura. Ukoliko imate taj novac na raspolaganju i želite igrati tipični rail shooter sa izvjesnom količinom novih zanimljivih elemenata, bolje nećete proći – Blue Estate je klasičan i po svim osnovama dovoljno dobar za ljubitelje žanra. Možda je bezobrazno da završim sa ovom rečenicom, ali nemam mira… A možete i sačekati neko sniženje ili dodati još nekoliko eura i kupiti jednako bezobrazan, ali i tehnički zabavniji Typing of The Dead: Overkill.

Blue Estate je dostupan na Steamu. Zahvaljujem se He Saw Gamesu na ustupljenom primjerku