Reći da sam doživio epifaniju bilo bi suludo. Reći da sam otkrio nekog drugog sebe, bilo bi još luđe. Jednostavno, izvukao sam blok i počeo crtati. 

Muni (neću više da o njoj pišem kao o ”curi”) mi je prije nekoliko mjeseci poklonila knjigu ”Škola crtanja”, super blok, set olovaka, šiljalo i neku super gumicu u obliku olovke. I rekla mi je da vježbam. A ja sam trošio vrijeme nervirajući se što ne znam nacrtati kocku normalno ni nakon četrdesete kocke koju nacrtam. Što ne znam liniju povući, što mi se ruke tresu. 



I onda sam jednu noć tako bolno i tupo gledao u monitor, čitajući jedan za drugim idiotske članke sa lokalnih portala koji nemaju veze sa vezom i pokušavao pronaći smisao u ovoj državi, u svom životu, u ovoj nesretnoj okolini koja me puni bjesnilom i negativnošću…


Vidite, ja nisam prirodno negativna osoba, ali sam takav postao u zadnjih nekoliko mjeseci, a sve vuče unazad možda dvije godine kad sam izgubio posao (famozna 202-jka, da se ne vraćamo, sve znate). Dokone ruke su posao đavola i to je jebeno istinito. Nisam ja ni toliko besposlen koliko me boli što nemam neovisnost koju sam imao od mame, od njenog novčanika, od ljudi sa kojima se družim i njihovih finansija. Jebi ga, volim imat svoje pare i to je sve. 


Nevažno ovo, već činjenica je bila da sam dobio bukvalno napad čitajući gluposti po internetu i onda sam se, ne znam kako, prihvatio bloka koji mi je stajao zagubljen na donjoj polici ispod ploča i par olovki koje su stajale na stolu i počeo sam šarati. Od početnog šaranja, kad sam opet digao pogled, shvatio sam da su prošla tri sata, a da se ja nisam ni zamorio, da je glavobolja prestala i da sam se osjećao sjajno.

Eksperiment sam ponovio i sutradan. Opet osjećaj posvemašnje opuštenosti, pogotovo sam začinio time što sam napravio poveću šolju kafe i pustio novi Earth…



Onda je nastupila proba sa bendom od dva sata koja su prošla kao tri minute, a meni je bilo tako dobro stajati kraj odvrnutog pojačala i prangijati Rica da sam se kasnije, sjedeći na pivi sa Glišom pitao i pričao njemu o tome šta je meni koji kurac trebalo mojih zadnjih godinu dana. Konstantne nervoze, napetosti, razočarenja, očekivanja ničega i dobijanja manje od toga, konstantnih problema i trzavica koji su mi uništili i one lijepe trenutke u životu kao što su svirke, koncerti, izlasci sa curom…


I tako prevrnuh. Nisam našao peace of mind, ne znam šta je to, nisam odjednom mudri, sijedi starac i nisam svukao kožu osobe koja sam bio. Jednostavno sam odlučio pomjeriti glavu za nekoliko stepeni u drugu stranu. Crtanje, organizacija koncerata, sviranje, druženje sa curom, gledanje filmova koji mi se gledaju (recimo “Henry”, stara budalaština o Henryiju Lee Lucasu), čitanje dobrih knjiga, čitanje za slijepa i slabovidna lica (za više informacija klikni ovdje, sjajan projekt, pridružite se!), stvari koje me čine sretnim, to odsad ne samo da će biti važno, već najvažnije. 


Svako jutro se unazad nekoliko dana budim i ko luđak u totalnom mraku (živim u potkrovlju, pa ne mogu otvoriti prozor krovni od snijega) sjedim dok vani sija sunce, palim lagano svjetlo, rastežem se i ponavljam sebi kao mantru ne, ti nisi mesija i nisi odgovoran za ljude, ne, ti ne možeš promjeniti svijet jer je on takav i voli da je takav, ne, ti ne možeš pomoći ljudima jer ljudi ne žele da im se pomogne… I vjerovali ili ne, mozak je to prihvatio, a trenutno to zvače. Gliša mi dodade na sve vezano za posao da se skuliram i naviknem da sad nema ništa i da će biti. I to mi nekako sad lakše dolazi do mozga i tabori se tu.


Dosta više politike, ekonomije, sranja za koja ne brine niko, već rijetki kao što sam ja, a ionako naša vlastita borba završava u nama samima zbog raznoraznih okolnosti. Matt Widener, kolega grinder iz američkog benda Liberteer rekao mi u intervjuu koji sam radio sa njim da je život na ovoj planeti za osobu koja misli o problemima i pokušava živjeti po svojim idealima u ovakvom društvu visoko demoralizirajući. To je ta riječ koju sam tražio: DEMORALIZACIJA. A ja zaista sebi zbog mentalnog zdravlja te stvari više ne smijem dopustiti.


Zato odsad, zaboravite da ćete na Facebooku od mene gledati provokatorske komentare, socio-političku kritiku, zaboravite da ću jebat majku ljudima (nema svrhe), zaboravite da ćete na ovom blogu čitati o Srbima, Bošnjacima i Hrvatima jer jednostavno… niti ima svrhe niti ima koristi. Nije ovo ni predaja, niti je ovo poraz, ovo jednostavno više nije moja borba. Moja je borba za moje mentalno zdravlje i moje prijatelje, moju ljubav i umjetnost koju stvaram. A gadovi će i dalje, sa mnom ili bez mene, da žderu, da normalne ljude, precizno i planski dovode do ludila. Samo ja više neću biti u gledalištu. A ne, ne…

Evo Hello Zombie sam nacrtao. 😀



OSTAVITI ODGOVOR

Please enter your comment!
Please enter your name here