Na današnji dan ne osjećam ama baš ništa.
Ne osjećam jer mi ova zemlja nije dala ama baš ništa. U onoj prijašnjoj živio sam nesvjestan, a i ona je bila na putu ka dolje. Na kraju zašto bih se trebao zahvaljivati državi na određenoj količini komoditeta koju sam dobijao? Pa bilo im je plaćeno za to.
Sve sam sam uradio, od države OVE zemlje nisam dobio ništa. Ništa i NIKAD.
S druge strane, ja sam ovoj zemlji dao puno više. Poštujem zakone ove zemlje. Poštujem ljudska prava u ovoj zemlji. Dao sam joj u dva navrata šansu da se mijenja, pa sam na siguran odlazak u inostranstvo ostao ovdje. Danas se zbog toga kajem.
Ovo je zemlja u kojoj fašisti postavljaju vijence na spomenike antifašizmu i pričaju o promjenama, a dobro znaju da promjena može doći samo kada se kancerogeni elementi unište. Oni su ti.
Ovo je zemlja u kojoj nisam dobrodošao ni ja ni ljudi koje ja volim i koju uprkos konstantnoj diskriminaciji i nepoštivanju njihovih osnovnih ljudskih prava, i dalje pokazuju visok nivo tolerancije za sve.
U pravu ste, ovo nije zemlja ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, ovo je zemlja sviju vas koji ste egofašisti i koji mislite da vrijedite više od ljudi koji samo ŽELE ŽIVJETI.
Zato ni ne čudi što sam od pokušaja instaliranja slijepe ljubavi i glupog patriotizma kroz različite sisteme kojih sam bio dio prešao u otvorenu, svjesnu i oslobađajuću mržnju ka državi kojoj granice nisu ivice teritorije, već rešetke zatvora u kojem umiremo polako, svakog dana.
Veza je obostrani odnos, Bosno i Hercegovino. Ne možeš očekivati da ću ti širiti šupak da me jebeš, a da ne pitam barem za poljubac tu i tamo.