Oprostite, je li previše reći da me zaboli kurac za smrt Zemaljskog muzeja? Mislim, ovo je ono što će dežurni kritičari mog lika i nedjela jedva dočekati, sva ta fina urbana gradska raja kojoj se gadim, a koji me uvijek spremno potapšu po ramenima i gutaju sve što izbacim, od tekstova do muzike.


Da me zaboli kurac za smrt Zemaljskog muzeja, to je rečenica koju će jedva dočekati raznorazni sarajevski licemjeri koji se isto tako lijepo smješkaju kad me sretnu, baš kao i ova fina gradska raja.


Istina je, zaboli me kurac za smrt Zemaljskog muzeja. To je jednostavno produkt ovog društva u kojem se nalazimo. Danas nisam bio na protestima i to iz dva razloga. Prvi je taj što se mučim sa administracijom i birokratijom oko svog diplomskog rada i što moram svaki dan razmišljati kako da nađem novu lovu kojom ću platiti nove troškove koje zadaje Studentska služba Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. S druge strane, na protestima za Jovana Divjaka sam se zakleo da neću više podržati nikakav protest u Sarajevu jer nismo mi za protesta, mi smo gomila mesa koja nema ni cilj ni želju, već trči gdje joj neki foteljaš kaže, ogromna masa koja nesvjesno ostvaruje svoje ciljeve.


Gdje su ti studenti, srednjoškolci i đaci iz osnovnih škola danas? Svi u ovoj državi, na svim nivoima odgovorni su za smrt Zemaljskog muzeja. Najmanje što su prosvjetni radnici i studenti mogli uraditi je izaći na ulice, izvesti svoja tjelesa i svoju djecu i reći DOSTA VIŠE. Ne, nisu. Zato jer ih boli kurac. Na protestima je bilo stotinjak dobro poznatih faca, faca koje su tu da se “bune” i slikaju, da progovore koju, ali im nije nikakav problem da šute kad je raspodjela faca na filmske festivale koji su užas, na jazz festivale koji nisu jazz, na teatarske festivale koji su skupljalište morona koji gledaju moronske predstave koje kurcu ne valjaju. Ne, ne, ne, šute i šute, neće progovoriti. Ali danas se slika, danas treba otići i slikati se.


A slike i riječi će prenijeti kvazi urbani i alternativni mediji koje je zaista veoma briga za sve probleme u našoj zemlji, za sve one Rome koje spomenu samo kad je tragedija, ali sasvim je normalno da Romi nemaju da jedu, nemaju da se školuju, da hodaju bosi – to je, jebi ga, kolateralna šteta našeg društva, već smo o tome pisali. Daj majke ti da prodamo onaj banner za reklamu i spomenimo usput našu najveću muzičku diku, Dinu Merlina. To su ti naši predivni mediji, ti portali, te stanice, te novine. Alal vera, deco, alal vera. Tako su ovi svi mediji i ovi dežurni dušebrižnici davali podršku i 202-jci i Umjetničkog galeriji i kafanama koje su kao od društvenog značaja jer su držale kulturu na nivou i podrivale širenje iste. Sve dok su kamere upaljene. Sve dok blic može odbljesnuti od loše mostove na zubima propalih pionira.


Vidite, zaista me zaboli kurac za smrt Zemaljskog muzeja. S druge strane, za Zemaljski muzej me ne zaboli jer mi je to veoma draga zgrada, prepuna predivnih stvari, znam kad sam kao malo dijete lutao tim hodnicima, znam kad sam pisao da je nenormalno što jedna banka istakne svoju reklamu na Muzej, sjećam se da sam ulazio u njegove prostorije u više navrata. Ali vi, sitni, mali, ništavni ljudi, vi ste ti koji mi se gade. Smrt Muzeja nije ništa drugo no vaša vlastita smrt, a za vas me zaista, nakon godina pokušavanja i godina želje da razumijem, da vas shvatim, za vas me zaista zaboli kurac. Mrš u tri pičke materine, crkli dabogda.