“Children weep and widows wail,
Our education systems fail,
To hide our guilt we build more jails,
and we shall build still more” – March or Die
“Don’t understand your children, so you send them all to jail,
Believe me, you will never make a worse mistake.” – Brave New World
Pokušat ću da ovaj tekst ne bude predug. Radim finalne radove oko mog diplomskog rada i ne da mi se gubiti vrijeme, ali me nekoliko stvari toliko iznerviralo da jednostavno ne mogu, a da ne napišem. Nešto gadno u meni.
Kako samo obožavam sarajevsku mahalu! Ovo malo prkno od grada koje se uzdiže veoma visoko, tamo gdje su zanatlije iz Pretisa najveće pop zvijezde, tamo gdje se nije desilo ako to ne odobri memli ili sunčana strana, tamo gdje je bilo ko ko se bavi nečim i uradi nešto od sebe šupak, oh, kako mi samo srce lupa za ovom predivnom baruštinom, ovim blatom.
Na internet portalima iskočila slika dvije srednjoškolke koje su otišle od kuće, doslovno pobjegle, dva dana se ništa nije znalo o njima, a onda su pronađene u Zenici. Najsretnija činjenica od svih je što su djeca živa i zdrava, živa će biti, ali dokad zdrava u ovoj sredini, to niko ne zna.
Večeras na predivnom News Feedu mog Facebook profila osviću komentari i statusi vrlih budućih roditelja (kako bih volio da ne budu, no nažalost, degenericima je pod moranje da imaju djecu jer šta će reći komšija, stara majka, otac mudri i vascijeli dunjaluk ako žena sa trideset bude ganjala karijeru, a nemala muškarca i dijete kraj sebe, mora da je udavača ili kurva koja se slama od kurca, pa joj jedan nije dovoljan, šta će reći dunjaluk ako muškarac ne bude imao dijete, mora da je neplodan ili alkoholičar ili pederčina, kako to da nema djecu) koji su našli svrishodno da komentarišu čin dvije djevojčice koje su negdje po sredini puberteta.
I ne samo da se komentariše, daju se i prijedlozi! Kako dovesti to u red… pa vrli budući roditelji nalašavaju da to treba prebit, da to treba kaišem, da to treba zatvorit, šta će one bježat, jebem li im majku… kako se to osililo sa petnaest da bježi, ne bi ono meni bježalo. Ne, ne, ne, razgovor nije opcija, razgovor je za one pederčine i kurve što nemaju djecu, treba djecu udarat, marisat, preko koljena, da ne zucne, jer sve je to za više dobro (The greater good, glasovima iz “Hot Fuzza”).
Mene moja mati Aida nikad nije udarila u životu. Jeste me samo jednom izdegenečila, ali veoma posebne okolnosti, veoma sjebana situacija, sada kada premotam film, i jesam zaslužio. Možda bi i ona drugačije, ja bih drugačije, da je druga situacija bila, ali nije. Bila je gadna i očajna. I koliko sam joj god zahvalan i za taj degenek, toliko sam zahvalan što se poslije toga ni šamar nije ponovio. Jer to nije rješenje.
Zaista ne ulazim u odgojne metode kojima su ove dvije klinke izložene, to nije moja stvar, uostalom centar ove diskusije nisu one, već ljudi koji komentariđu na njihov račun, no je li možda svim ovima što zastupaju rajske šibe možda palo na pamet da ta djeca imaju problem? Problem sa roditeljima, problem sa vršnjacima, problem sa školom? Da je bijeg bila jedna i jedina opcija koja je moguća u tom trenutku? Da djeca od petnaest godina ne znaju pravilno dumati o velikim stvarima pod pritiskom i ne samo da ne znaju dumati djeca, već se i odrasli lome ili samo dobro glume? Ova priča će imati sretan kraj samo ako se u policiji jer je slučaj došao i do organa reda pojavi neke osoba koja će smatrati shodno da djecu propita prije nego ih pusti kući u eventualno rajsko šiblje. Ova priča će imati sretan kraj jedino ako kući ovu djecu dočekaju roditelja puni razumijevanja koji će prosjediti cijelu noć sa svojom djecom i razgovarati o problemu. I ako se ispostavi da je bijeg uzrokovan čistim obijesnim ponašanjem, ni to ponašanje ne dolazi niodakle, ono mora imati svoj razlog.
A možemo ih i izdegenečiti ko vola u kupusu, ubiti boga u njima i pustiti ih takve da se dalje reproduciraju, rađaju djecu koja će bježati, nemati mogućnost ni kanale komunikacije i biti bijena i idemo dalje i dalje u savršenom krugu, rađajući i odgajajući debile.
Generalno, nisam bijesan. Ja znam kako ću sa svojim djetetom. Ono što je večerašnji Facebook status spektakl pružio meni na uvid je činjenica da zaista živim u bolesnom društvu gdje su buduće glavne karike društva očigledno bile malo previše bijene dok su bile male… i to samo drito u glavu.