Ove sedmice osjetio sam snažan poriv, poriv da crtam. Poriv da stvaram. Ali da stvaram smisleno, da stvaram linije koje imaju smisao, veći smisao, bolji smisao od onih koje šaram na sedmičnoj bazi. Imam nekoliko prijatelja koji su crtački magovi. Jedan od njih, Enis, crta za Marvel. Da, taj Marvel. Sjednem tu i tamo na kafu sa Enisom koji mi svaki put oduševljeno kaže kako ga zadivljuje to što ja crtam. Svaki put odmahnem rukom i kažem mu da me ne zajebaje. On kaže da mu to ne pada na pamet, već mu je drago što uživam u tome, što nemam problem sa linijom, sa idejom. Kaže mi da nastavim i da ću biti sve bolji i bolji. Uz to doda i da se moramo skontati za neku crtačku sesiju, kao – pivo, zajebancija i crtanje. Marvelov crtač te poziva na crtačku sesiju.
Ove sedmice sam zaista osjetio želju da crtam, međutim shvatio sam da je bolje da se prihvatim riječi. Na kraju krajeva, prvo sam čovjek, pa novinar i vjerujem da su riječi moje oruđe.
Pisati o francuskoj stravi počinje bivati izlizano. Halabuka je bila zaglušujuća, sada se lagano stišava. Svjetski lideri se igraju cirkusa po francuskim ulicama dok u svojim ormarima drže svoje zaključane skelete. Nasmiješi se, neće niko skontati. Ćao, Egipat. Ćao, Izrael. Ćao ćao, braćo Rusi. O masakru u Francuskoj nastavit će izvještavati mas-mediji, sve dok se krv može prodati. Socijalno-mrežni analitičari, blogeri, samoprozvani pravednici i slični svoje su redove ispisali, memee podijelili, statuse šerovali. Bilo šta da ja napišem o ovoj temi, zalud je.
No zabrinjava me nešto sasvim drugo, nešto što je izvorno bosansko, pa samim tim o tome ne pišu svi na svijetu. Zabrinjava me ogromna, čelična vaga na kojoj se vagaju ljudska tjelesa. Gledam kako zabrinjavajuće velika masa ljudi u Bosni i Hercegovini, zemlje koju su jebali i izvana i iznutra u svaki krater, bez mnogo razmišljanja vaga.
Na jednom tasu mecima unakažena tijela francuskih novinara, karikaturista, urednika i policajaca, građana Francuske. Na drugom djeca Bosne i Hercegovine, djeca Gaze i Palestine, djeca Nigerije…
Pokušat ću svoje pitanje objasniti normalnim, eufemizama oslobođenim, takoreći narodskim jezikom.
Koliko je težak leš francuskog karikaturiste?
Interesuje me jer je oko sviju nas u posljednjih nekoliko dana eskalirala abnormalna, zabrinjavajuća, nevjerovatna količina mržnje kojom pojedinci pariraju zdravom razumu. Ta kancerogena mržnja kreće se u tri smjera: opravdavanje počinjenog zlodjela, minimiziranje strahote učinjenog kroz tobože logično posmatranje i odmjeravanje, te priželjkivanje masakra nad lokalnim novinarskim snagama.
Opravdavanje počinjenog zlodjela je krupan i gorak komad govneta koji svaki dan moram progutati kada upalim kompjuter. Pokušavam se izboriti i dočepati neke mirne luke na internet mreži odakle me neće bosti komentari ljudi koje više nije stid ni da šire mržnju ka drugima i pod vlastitim timenom. Integrisanjem Facebook komentara na skoro svaki medij na internetu nije rijetkost da vidim grozomornu scenu ljudi koji na svojim profilnim slikama drže vlastitu djecu i potpisani punim imenom i prezimenom hvale naoružane, vojno istrenirane kukavice koje kalašnjikovima pucaju u nenaoružane civile. Šta je tu hrabrost? Čime se tu imamo ponositi, mi svi kao ljudska rasa?
Zatim komentari – krstaški ratovi? Mi protiv krstaša? Kako iko normalan u 2015. godini može spominjati krstaške redove osim ako nije historičar ili teoretičar zavjere? Nadlijeću nas sateliti koji u ovom trenutku mogu locirati bilo koga i bilo gdje, ljudi u teglama uzgajaju organe, ljudi bez nogu obaraju svjetske rekorde u trčanju, a u Bosni i Hercegovini žive ljudi koji na svijet posmatraju kao na krstaški rat.
Zatim te zahvale na osveti ubijene djece i civila u Bosni i Hercegovini. Bit ću veoma obazriv dok pričam o ovome, pokušajte me shvatiti kao osobu koja PREZIRE NASILJE, NE OPRAVDAVA GA NI NA JEDAN NAČIN.
Ne možete mjeriti mrtvu bosansku djecu i mrtve francuske karikaturiste. Ne možete mjeriti mrtve nigerijske žene i francuske satiričare. Ljudi nisu roba. Kada ih mjerite, generalizirate, kada ih mjerite, mrzite. Tu nema pravde. Ne morate vjerovati u karmu, vjerujte u činjenicu da NIKO nevin ne zaslužuje smrt. Upadate u krug nasilja i vječne želje za osvetom koja ne vodi nikuda. Iskreno sumnjam da su francuski satiričari poginuli u masakru imali IŠTA sa bosanskim paklom. Ako budete guglali, pronaći ćete njihove naslovnice koje su javnost upozoravale na užas u ovoj zemlji. Ako kličete na prolivenu nevinu krv kao cijenu za ranije prolivenu nevinu krv – za šta kličete? Šta ste dobili? Da li bol druge osobe ublažava vašu? Da li je uplakana porodica novinara, taoca ili čak policajca Ahmeda kojeg većina zaboravi i koji NIJE IMAO NIKAKVE VEZE SA OBJAVLJENIM KARIKATURAMA POSLANIKA MUHAMEDA lijek i melem za vašu napaćenu dušu? U kakvom to ja, jeb'o te, svijetu živim?
Minimiziranje tragedije kroz tobože logično odmjeravanja i tjeranje socio-političke pravde je još jedna nevjerovatno česta pojava posljednjih dana. Imamo one što su Charlie. Imamo one što nisu Charlie. Svima nam je jasno, neki se osjećaju ovako, neki se osjećaju onako. #JeSuisSharan i ovih dana imam problem sa miševima na tavanu, ali ću uvijek naginjati na stranu prihvatanja empatije iz furke nego mržnje iz furke. Ta nepotrebna, ničim utemeljena želja da budeš drugačiji u situacijama gdje je biti drugačiji biti udaljen od zdravog razuma nekada poprimi i zapanjujuće omjere.
“Umre dvanaest ljudi u Francuskoj, haos, umre dvije hiljade u Nigeriji, niko ništa!”, krici su sa društvenih mreža.
Kao prvo, opet mjeriš leševe nevinih ljudi. Kao drugo, masakr u nigerijskom gradu Baga već ima svoj hashtag (mjerimo se tarabama), a broj žrtava nikad nije do kraja sabran – govori se o broji između 100 i 2000. Kao treće, pohvalna je činjenica da se informišeš o svjetskim vijestima iz različitih medija, a ne samo onih koji te udaraju u glavu sa svih strana, ali nauči jednom za sva vremena da je leš Francuza atraktivan određenom nenormalnom sloju ljudi. Leš bijelog Francuza je nažalost ono što uznemirava (NAŽALOST) i ono što se može dobro prodati onima koji imaju novac. No danas je 21. vijek i zašto upravo ti ne bi bio/la osoba koja će ukazati na drugi problem?
Umjesto što ćeš zabranjivati nekome da se osjeća loše zbog činjenice da je neko popio metak, možda da ipak ne mjeriš, nego da pokažeš da ti je stalo? Jer svaki put kad napišeš “Niko ništa o Nigeriji i Africi, tamo ljudi umiru svaki dan!”, upravo radiš ono što rade mas-mediji – etiketiraš žrtve onako kako njima odgovara. Reći ću ti nešto – novinari su dobri ili loši, baš kao i ljudi, ali u suštini svakog od njih, krije se sveta životinja naše profesije – lešinar. Gadna stvar vezana za ovog lešinara je da je u lancima već dugi niz godina i da okreće glavu tamo gdje mu se glava okrene. No umjesto što kudiš svoje prijatelje i kolege, budi sila koja će sama pokazati da se svakoj žrtvi počast treba odati u jednakoj mjeri. Nisi CNN, BBC, Dnevni Avaz, nemaš silu iza sebe, i zajebi – ne trebaš je imati. Budi ti onaj koji zna. Reci još dvjema osobama. Širi lagano i kulturno.
Radio Sarajevo je objavio cenzurisane skrinšotove komentara pojedinaca koji su im otvoreno prijetili i željeli smrt. Željeti da u redakciju Radija Sarajevo, Klixa, Oslobođenja, Slobodne Bosne ili Dnevnog Avaza upadnu naoružane harambaše i pobiju ljude je ništa manje do otvoren poziv za neuropsihijatriju. Željeti nasilje, smrt i zlu kob osobama koje samo rade svoj posao je vanserijski podlo. Privatni mediji rade na principu reklamiranja. Ukoliko vam se portal ne sviđa, ne čitajte ga. Ukoliko vam TV stanica ne odgovara, ne gledajte je. Radio? Ugasite ga. Opadne slušanost, gledanost, posjećenost, odlaze i oglašivači. Gase se mediji. Ne dozvolite sebi da budete ono sa čime se ne biste htjeli susresti.
Ovo nije priča o Charlieju, Islamu, Zapadu, slobodi govora i granici koja se ne bi smjela prijeći. Ovo je priča o malim ljudima. Malim ljudima koji uvijek najebu, držali olovku ili kundak puške, a i o onim malima koji ostaju iza njih, onima koje vode kvarni osjećaji, a zanemaruju jedan pravo dobar organ, a zove se mozak.
Ne dopustite sebi da budete instrument u nečijoj igrariji. Razbijte krug. Krenite dalje.