… ni u hali nije gladan. Je l’ tako ide?
Neki dan moju dragu kolega na poslu pita treba li joj auto. Iako nijedno nema položen vozački ispit, ona ipak reče da treba, u skladu sa situacijom: Pjevamo siromasi, siromasi, imamo klinku, živimo na Dobrinji.
Elem, da se ovakvo čudo i meni desi: moja jedna bivša kolegica sa FTV-a odlučila da putuje negdje (koliko sam ja skontao) da radi vani, pokušala prodati svoje staro auto, nije išlo, onda je odlučila da ga pokloni osobi/ama kojima je automobil potreban. Tako je nazvala kolegu moje drage i evo nas sad.
Honda Civic iz 1987. godine, moderna i lijepa, u skladu sa estetskim svjetonazorima pisca ovih redova. Iznutra je sva prostrana, ravna, nema nekih milion pregrada i gluposti, sva je futuristički sređena u skladu sa filmovima kakvi su “Povratak u Budućnost” i “Bijeg iz New Yorka”. Ta estetika 😀
Elem, naše prvo porodično auto. Sad treba polagati. Dragoj ću prepustiti tu gungulu, ne gumo knjiga nasilu, nisam se još oporavio od faksa…
I jedna sjajna reklama za Hondu Civic: BIGU HARTA!
[youtube http://www.youtube.com/watch?v=MwQGdmRFjJ0?rel=0]