Kako sam se zaljubio (opet) i šta sam ovaj put naučio

Muzika za slušanje:

(Kakav album!)

Na današnji dan prije godinu dana sam se zaljubio.

Da budem iskren, nije to ništa čudno. Stanje zaljubljenosti je nešto što je svojstveno svim bićima (a u te se još uvijek ubrajam), samo u jednom trenutku ljudi odluče da odbace zaljubljenost kao nusprodukt mladosti i hormona. Jasno je da su leptirići u stomaku hemijska reakcija, možda i najzanimljivija od svih jer se nikad ne zna kakva će biti reakcija. Ipak, sasvim je u redu da im dajemo i magijska svojstva. Na kraju krajeva, magija je ono što svijet čini zanimljivim mjestom za preživljavanje. Interesuje me magija, ustaljeni protokoli su dosadni.

Strah je jedan od najmoćnijih faktora u našoj (ne)svjesnoj odluci da se prestanemo zaljubljivati. Na svijetu postoji više od sedam milijardi ljudskih bića, milioni životinjskih i biljnih vrsta, najvjerovatno beskonačno predmeta u koje se možemo zaljubiti određenom jačinom i učiniti nekoga/nešto i sebe sretnijim. Odbacivati ljudsku potrebu u svakom trenutku života je šamar direktno plasiran na obraz ljudske prirode. Strah proizilazi iz naše nemogućnosti da kontrolišemo aspekte svog života.

Prolazio sam kroz najteži period u svom životu, period zbunjenosti i otupljenosti koja me je obojila u sivo i proces zaljubljivanja je bio neminovan. Nisam znao kada će, ali sam znao da će – kada si na samom dnu, možeš se jedino vući po istom, ali ići niže je nemoguće – jedini put je onaj u visinu. I to se i desilo.

Kad ste se posljednji put podigli ujutro sa željom da vidite nekoga/nešto? Kada ste buncali u svojoj strasti, osjećali prevrtanje želuca, brojali beskonačne miligrame adrenalina koje mozak odašilje u sve kutke vašeg bića? Kada ste posljednji put disali plitko, bili na rubu nesvijesti, pa ipak savršeno mirni u oku uragana? Zaista, nema mi ništa bolje od tih trenutaka. Osim možda tridesetog kilometra maratona ili sedamnaeste pjesme na koncertu kada se znoj slijeva u oči, ne vidiš ništa, već samo osjetiš energiju mase koja vrišti prema tebi. Na kraju krajeva, i to je neka vrsta zaljubljenosti, zar ne?

Pa ipak, koliko god ista bila u svojoj suštini zabavna i korisna za uzdizanje (a i poniranje) ljudskog duha, onaj trenutak kad zaključiš da je motivirana pogrešnim razlozima je bolan. Zaljubljenost iz pogrešnih razloga je gnojni iscjedak koji treba izaći iz organizma kako bi rana zacijelila, a proces je, sasvim logično, tortura. Diranje rane je bolno, ali neodloživo. Ipak, ako usmjerimo pažnju na bol, posvetimo se istoj umjesto da kukamo, uviđamo da ista varira. Kao što ni talas nije u svakoj svojoj fazi jednako jak, tako i bol pulsira i jenjava, mijenja se, transformiše nas i sebe samu, da bi finalno utihnula i eventualno opet uskrsnula.

Proveo sam 30 godina svog života robujući vlastitoj žudnji, glađu za stvarima i osobama za koje sam mislio da su česme iz kojih ću se napiti vode. Međutim, mrka kapa kada pomisliš da će te bilo šta u životu zadovoljiti. Nezadovoljstvo je prirodni i osnovni aspekt prirodne selekcije, tačka u kojoj sve naše potrage počinju i završavaju. U nezadovoljstvu se na kraju utopimo i iz mora nezadovoljstva isplivamo i plutamo ka obali u potrazi za rješenjem. Je li iko ikada uspio sa plastičnom lopaticom nabacati u okean dovoljno pijeska da prekrije površinu vode? Trebamo jednostavno prihvatiti da je nezadovoljstvo tu. Stanje nezadovoljstva prethodi i slijedi zaljubljenosti – zaljubimo se jer smo nezadovoljni, a onda bivamo nezadovoljni jer smo zaljubljeni.

Kad sam shvatio da sam se zaljubio iz pogrešnog razloga, iz želje da zaliječim prethodno nastale gangrenozne rane, umjesto da ih ostavim u prošlosti i time natjeram da se osuše, počeo sam se bojati da će se iz svega izroditi i pogrešno utemeljena ljubav, što se desilo veoma brzo. Iz iste je nastala ovisnost, ljubomora, a na kraju i patnja.

Meditacijom sam obznanio sam sebi da osjećam tenziju, da se čak i u stanju koje bi po svim parametrima trebalo biti blagoslovljeno osjećam nezadovoljno. Kada sam otkrio tenziju, obratio sam pažnju na nju, bez dodatnih analiza, vijećanja ili želje da prokljuvim zašto postoji. Ona je jednostavno tu i nastaje zbog moje želje da ne postoji. Poenta je da nisam gospodar nižih i skrivenijih dijelova svog bića. Pokušavam se smiriti, ali i dalje znam paničiti kad shvatim da ništa nije pod kontrolom, a kamoli mojom.

Moja zaljubljenost me odvela stranputicom gdje sam počeo očekivati, predviđati, zamišljati i zahtijevati. Rezultat je bio sasvim logičan, usudim se reći ljudski: nisam dobio što sam očekivao, nije se desilo što sam predviđao, nisam ostvario što sam zamišljao i nije mi dato što sam zahtijevao. Čak sam u cijelom procesu patnje zbog nemogućnosti da ispunim svoja egocentrična očekivanja uspio da porazim i vlastite principe, pa sam uhvatio i sam sebe kako lažem sitno, bijelo, taman dovoljno da se nasamo stidim.

Postoji samo jedno stanje u kojem je vjetar – vjetar. To je stanje slobode, bez zidova i barikada, bez zamandaljenih prozora koji ne dopuštaju da nas sila dodirne po licu. Ista stvar je i sa ljubavi. Ljubav je nekad dobra, nekad loša, najčešće napeta iz svih pravih i pogrešnih razloga. Postoji samo jedan način da se ista realizira u svojoj potpunosti – samoubistvom ega i odbacivanjem svih onih malih, loših navika proistaklih iz prošlosti, straha i paranoje koje naše umove zatvaraju u krletke. Većina nas nikada ovo neće moći shvatiti, a samim tim se ni izdići. Ja sam učinio prvi korak, uvidio sam da je stanje suprotno onome kako su me društvo i tekovine civilizacije naučili. Da sam u potpunosti prihvatio, nisam. Da praktikujem u svakom trenutku… toliko jak nisam.

Ipak, svakim danom sam sve jači. I dalje sam zaljubljen. Činjenica je da sam odlučio da volim, ali da ne patim zbog toga. Jebeš takvu ljubav, nije dostojna svog imena.