Prvo Bill Hicks kojeg morate pogledati do kraja jer je bog otac, sve do samog kraja, a onda idemo dalje.
Danas je jubilej, punih sedam dana otkako nisam stavio cigaretu u vilicu. Ovo je veoma značajno zbog još jednog razloga, a taj je da je ovo najduži vremenski raspon u kojem ne pušim od trenutka kad sam počeo pušiti. A počeo sam pušiti veoma davno i objasniti zašto sam počeo bio bi težak zadatak i za sociologe i za psihologe.
U mom kvartu cigareta nije bila furka niti je bila znak sazrijevanja i izrastanja pubičnih dlaka, transformacije dječaka u muškarca. Ne, cigareta je bila potrebna za preživljavanje. Imao sam jedanaest godina kada sam kupio prvu kutiju cigareta, dakle, puno prije nego što je većina ljudi i pomislila da izvadi lovu iz džepa i kupi cigarete zbog bilo kojeg razloga. Sjećam se kad je Drina koštala marku i logično, to je bila prva cigareta koju sam probao.
Stvar je bila u tome da nisam baš imao nekog posebnog izbora. Ne pušiti u šestom osnovne značilo je da si pička, a meni status pičke pored statusa ustaše zaista nije trebao. (Ustaša sam postao jer sam rat proveo u Hrvatskoj kao izbjeglica, a klinci netom izašli ispod kiše granata ne vole baš klince koji nisu bili granatirani. Normalna pojava, tada je bila noćna mora.)
I tako sam počeo pušiti sa rajom (sa kojom se danas ne družim. Trećina ih je van zemlje, trećina ih je u zatvoru, trećine nema nigdje), jednu za drugom. Nemali broj puta padao sam u nesvijest od samog mirisa cigarete, a još je gore postalo kad je neko otkrio infiltrirajuće pičke, one koji puše, a zapravo fućkaju (ne uvlače cigaretni dim u pluća, već ga nakon povlačenja odmah izbacuju vani). To je značilo prolaziti i testove poslije škole uvlačenja pred stručnom komisijom dvanaestogodišnjih pušača.
Malo pomalo, cigareta je postala dio mene, hemijski povezana sa mojim mozgom, a onda se počela vezati kroz rituale, navike i životni stil koji sam prigrlio nakon što sam odbacio sport kao mogućnost životnog izbora (jedno vrijeme sam trenirao hrvanje i zaista sam bio dobar u tome). Cigareta je bila prisutna svuda, od tonskih proba, nasutupa pred publikom, uz pivo, uz kafu, prije, za vrijeme i nakon jela, prije, za vrijeme i nakon seksa, u svakoj mogućoj situaciji, palio sam jednu za drugom. Ne mogu opisati koliko sam volio pušiti dok vodim emisiju na radiju, cigareta između kažiprsta i srednjaka dok rolaš reglere… Jednostavno sam volio pušiti.
Drina je ostala do dan-danas najdraža cigareta, s tim što sam u nekom starijem periodu, za vrijeme srednjoškolskih dana kada se budžet donekle i povećao otkrio strašnu ljubav ka crvenom Marlboru. Presmiješno mi je kad mi ljudi nude Marlbore Light, Gold, Full Flavour i govore da su dobri. Bezveze. Crveni je najbolji i tu se priča završava što se mene tiče. Pored Drine i Marlbora, volio sam i Lucky Strike Light, dakle, onaj stari prije nego što su uveli korektne nazive po bojama da ne bi pušači pomislili da je light cigareta manje kancerogena – taj stari Lucky smo redovno krali od kolege Stefana na 202-jci kad ne bi imali para, pa bi nam on jebao sve po spisku kada bi mu do jedanaest prijepodne hrpa harlovina ispušila kutiju cigareta.
U svojoj posljednjoj fazi pušenja, nakon posljednjeg poskupljenja Drine sa 2,2 KM na 2,5 KM, cigarete su mi postale preskupe i nisam jednostavno imao dovoljno novca da pokrijem troškove svog apetita za plavičastim dimom. Zato sam prešao na rolanje duhana i tu sam se zaustavio na zaista sjajnom duhanu, ako mene pitate, a to je Zlatni Dukat koji je pet klasa bolji od FDS-ovog duhana od kojeg ostaje bruka prašine, tj. neiskoristivog duhana, umrvljenog zbog lošeg rezanja i suhoće, koji se ne može srolati. Pored Dukata, preporučujem i crveni Baali Shag, najjači u klasi koji je možda malo i isuviše mokar za ručno rolanje, pa se zna desiti da se ne može ni dim povući koliko se stisne cigareta. Duhan koji sam obožavao pušiti na turnejama i posjetama Evropskoj uniji je Lucky Strikeov duhan za rolanje koji ima zaista sjajan šmek.
Što sam prestao pušiti? Malo zdravlje, malo novac, malo neke druge stvari. Ako i vi razmišljate o prestanku pušenja, evo šta ćete uraditi. Zaboravite bilo kakve nikotinske suplemente u vidu žvaka i flastera, neke električne stupidnosti koje rade na paru i ulja, zaboravite na smanjivanje i polagano ukidanje cigareta. Samo se jedno jutro probudite i nemojte zapaliti. Možda najbolja stvar je da pušite noć ranije kao ludi i da dođete na sam rub riganja zbog cigaretnog dima. Mislite da je nemoguće? Nimalo. Preporučujem vam zajebanu, ali dobru metodu. Ne bacajte cigarete. Meni duhan stoji na polici, zajedno sa ostalim priborom (rizle, filteri, upaljač). Fazon je ne zapaliti, a s druge strane, mozak vam je umiren jer zna da je duhan na dohvat ruke, da kakva god kriza da nastane, možete zapaliti. Ali pobjediti instinkt, hemiju i nikotinom đubrene sinapse, to je zadatak.
Nekoliko zapažanja u ovih sedam dana: hrana uopšte ne šmeka bolje niti je boljeg ukusa, to je glupost sa promotivnih plakata. Lakše se zaspe i lakše se ustaje, bolji je osjećaj u ustima, svježina nakon pranja zuba traje puuuuno duže (bez obzira zapalio ili ne poslije pranja zuba, pušačima svježina veoma brzo nestane). Cigaretne krize su veoma žestoke i nastaju u sekundi, a nestaju nakon pet do deset minuta. Najčešće u ovih sedam dana su bile trećeg i četvrtog dana. Ako uspijete predurati pet minuta patnje i osjećaja da ćete umrijeti ako ne povučete dim, bliži ste uspjehu. Jabuke, kruške, čokolada, košpe i slično, ništa od toga ne može zamijeniti cigaretu. Ljudi kažu da se ruke trebaju zabaviti. Ne radi se o tome, to je glupost, pušaču da otkineš ruke, među nožnim prstima bi držao cigaretu. Treba se samo pobijediti mozak. Meni su recimo ruke zabavljene kucanjem ovog teksta, a mozak konta kako bi dobro bilo da imam cigaretu upaljenu da gori kraj mene. Ali ne može, ne dam.
Doći će do određenih trenutaka koji su bili ritualno povezani sa cigaretom, recimo završetak ručka, tonska proba, pivo sa prijateljima… onda vas hvataju grozne nervoze jer ima svega osim dima i to u vašim plućima, ali i to se da izdurati. Jedno cuganje, dva cuganja i to je to. Sinoć sam izašao vani i uopšte mi cigareta nije (toliko) trebala. Ono što je primjetno i nećete vjerovati svojim očima je činjenica da ako ste pili i pušili, po prestanku pušenja, počinjete piti duplo više i brže od ostalih. Prvi put mi se jučer desilo da sam pio brže od svih ljudi sa kojima sam bio, a ja sam jedan od onih ljudi koji pije sporo, sa ćeifom, i cijelu noć. Onima koji su ovisni o kafi i cigareti preporučujem privremenu zamjenu kafe zelenim čajem koji ne samo da je sjajna zamjena za kofeinske napitke jer sadrži kofein, već je i odličan za detoksikaciju, pa vam može zaista pomoći. Meni je pomogao. Ne brinite, vratit ćete se kafi.
Generalno, sedam dana je sjajan uspjeh za mene. Ne volim robovati ničemu, pa ni svojim užicima, što cigareta definitivno jeste. Sad još da skinem ovaj šlauf sa stomaka i tri kile sala sa svake sise …