Sjećam se da je davno, dok sam ja još studirao (ne samo bio upisan na fakultet, već išao i na predavanja, barem nekoliko njih) neko pohvalio Asima Mujkića, docenta na FPN-u kako je zadao zanimljivu temu za diskusiju na predavanju. Generalno, Asim Mujkić je jedan od rijetkih ljudi zbog kojih vrijedi ući na Fakultet političkih nauka – pametan, moderan, inteligentan i ako ga nastavim hvaliti, pomislit ćete da sam zaljubljen u Asima, tj. Mujkicu kako smo ga mi zvali zbog njegove e-mail adrese.
Tema i diskusija vrijedna pohvale je bila “Samoubistvo: hrabrost ili kukavičluk” gdje se sala krcata uzavrelo-kretenoidnim humanoidima koji zbog stanja u državi mogu ući na FPN, završiti ga i diktirati nam sudbine naprosto zapalila uz povike “Ne valja to, eee, Kur’an ne da!” i “To su pičke!” (povici ovog tipa nisu ništa čudno na mom fakultetu). Naravno, onaj mali broj ljudi koji dođe da stvarno diskutuje niti mogu doći do riječi niti mogu išta reći bez da im kockasta glava u kožnoj jakni ne upadne u riječ i očima ne signalizira da će im jebat mater kad izađu ako se usprotivie (been there, felt that).
Kako se ta diskusija završila, nemam pojma, sve što znam o istoj iznio sam u dva prijašnja paragrafa. Ipak, tema me pratila kroz sve ove godine i danas sam odlučio sjesti i baciti na monitor određene misaone izlučevine.
O samoubistvu sam otprilike razmišljao prvi put kad sam imao nekih jedanaest godina. Bili smo sa izviđačima na Glogošnici. Ne znam da li je pravilno reći u, na ili kod Glogošnice, znam da nam je kamp bio smješten kod brane na Jablaničkom jezeru. Jedan dan su me moji divni (ne)prijatelji iz osnovne škole ostavili na livadi odaljenoj od kampa gdje smo se skrivali pušeći cigarete i pijući pivo sa vršnjakinjom Romkinjom koja je bila slatka, no i malo veća u gabaritima. Ja naravno nisam vidio ništa loše u tome da sjedim sa dotičnom mladom damom, a smatrao sam da sam i zanimljiv: vidi mene u majici Rolling St0nesa kako pušim, pijem i sekunda mi fali da umrem.
No, pakao je počeo kad smo se drugarica i ja vratili u kamp. Zadirkivanje nekoliko stotina izviđača kako sam se ”ljubio i fat’o sa prljavom Cigankom” dobro me je ujebalo. Nevažno što sam deklarisani neprijatelj fašista, nacista i nacionalista, ali kad imate jedanaest godina, nemate seksualne potrebe i zajebaje vas cijeli kamp ZLE djece, ne može da vam ne padne teško. Naravno, mojih nastavnika nije bilo nigdje na vidiku. To se desilo neki treći dan kampovanja, ja sam izdržao još četiri i sedmi dana sam se naprasno razbolio, razbacao svu odjeću u blato, te uletio u kombi koji je vozio za Sarajevo, računajući da nema šanse da me izbace iz kombija. I nisu. Stigao sam u Sarajevo, svoju ljubavnicu Romkinju nikad nisam vidio, a iskustvo me naučilo da živimo u gadnom svijetu gdje se ljude sudi po boji kože i da nikad neću postati ono što su moji prijatelji bili od malih nogu.
Samoubistvo mi je prošlo kroz glavu za vrijeme ta mučna četiri dana koje sam proveo ua podjebavanju. Nije bilo trenutka kada mi je bilo olakšano; od doručka, ručka i večere, trenutka kad smo se kupali, trenutka kad smo čuvali noćnu stražu u kampu, do toga da su me idioti podjebavali dok sam vršio veliku nuždu i to pazite kako; riječima “imal’ ti drage unutra?”.
Pošto sam bio pametan klinjo, a smatram se i sada takvim (klincem, ne pametnim), pokušao sam potražiti pomoć kod nadležnih: starije generacije kampera su uživale u maltretiranju, te me nisu ni pogledale, a nastavnici su mi rekli da imenom i prezimenom kažem ko me zadirkuje da ga se kazni. Naravno, to je baš dolazilo u obzir: drukati kolege iz škole koje su me taman popustile sa pričom da sam ustaša jer sam bio u izbjeglištvu u ratu. Jedna jedina stvar koja mi je ostala je bilo – samoubistvo. Nisam imao ni baterija na discmanu, tako da je i Jagger utihnuo.
Razlog zbog kojeg nisam podigao ruku na sebe bio je strah i nemogućnost da to uradim. Nisam znao kako. Kako sam i kao veoma mali gledao jako puno horrora, poznavao sam mnoge načine, ali mi se nijedan nije činio dopadljivim. Popiti solnu kiselinu? Baciti se sa brane? Objesiti se? Nisam se znao popeti na drvo, a kamoli da se vješam. S druge strane, strah da će se mama naljutiti bio je jači od neznanja. 🙂
Prolazile su godine, odrastao sam kao osoba i u moj svijet doplivali su alkohol, curice, bas gitara, rock’n’roll, neke zaista lijepe stvari koje su neminovno donosile i neke veoma ružne stvari, ali su me naučile da se ispravno postavljam prema životu – imam jedan i veoma je kratak. Znao sam da ga moram iskoristiti. Rock’n’Roll me naučio da nema Boga, ne postoji drugi svijet, ne postoji nešto što se zove Pakao i Raj; to su bile samo projekcije u glavama ljudi koji su slabi da se nose sa današnjim svijetom, pa se nadaju nečemu, nadaju se da će jedan dan kad ih zakopaju da oni malo jebu majke, da oni budu prvi, što bi rekao Avdić. Rock’n’Roll me naučio da sve što mogu učiniti je biti dobar u ovom svijetu, pa ako i bude neki Bog tamo gore ili dolje ili gdje god, valjda će iskrenost uzeti za dobro.
Godine koje su me formirale kao ličnost naučile su me i o vlasništvu, pogotovo onom najvećem – vlasništvu nad životom. Nisi ničiji gospodar niti imaš gospodara. Nisi ničiji Bog niti je Bog iznad tebe. Ono što si ti, to je jedino što imaš pravo uništiti. Drugu osobu ne smiješ ozlijediti ni ubiti. Samim ovim promišljanjem, javljala mi se drugačija perspektiva samoubistva kao čina koji je izuzetno zajeban.
Kako danas posmatram samoubistvo?
Kao što na planeti žive pametni i idioti, tako se i samoubistva, tj. gašenja vlastitog života prihvataju pametni i idioti. Najgora moguća stvar je što smo zarobljeni u religijskim dogmama koje su nam nametnute, pa samoubistvo ispada najveći mogući grijeh koji će ti obezbijediti instant mjesto u paklu. Naravno, Crkva i raja to govore iz jednog prostog razloga: ako se ubijete, više nećete moći plaćati raznorazna sranja na račun Boga i demokratske vladavine. Ako ste mrtvi, oni gube lovu, kontate? Samim tim, samoubistvo je automatski etiketirano kao loše. A nije.
Pametni se hvataju samoubistva kad vide da nemaju šta više raditi na ovom svijetu. Hunter S. Thompson. Wendy O. Williams. Arnel… zajebajem se. Generalno, postoje osobe čiji su mozgovi toliko iznad ustajale žabokrečine da shvataju da njihovo postojanje nije opravdano ničim i da nemaju više posla na ovoj planeti. I to je opravdano – niko nema pravo da iz bilo kakvih sebičnih razloga osobama zabranjuje samoubistvo, bili ti razlozi porodična povezanost, prijateljska ljubav ili profesionalna korist (recimo doktori i svećenici koji misle da su Boga uhvatili za muda jer su spriječili nekoga).
Osobama koje nemaju kontrolu nad vlastitim tijelom, imaju metastaze po glavi, plućima, utrobi. Ko im može i treba zabraniti da se ubiju ako ne žele živjeti? Uvijek pričamo o kvazi etici, uvijek pričamo o nadi, kako zadnja umire, jebala nas više nada. Osoba će ionako umrijeti u narednih dva mjeseca, zašto je ne pustimo da se ubije? Ne puštamo jer smo sebični gadovi, a onda imamo muda da na sahrani kažemo bolje je ovako, ionako se patio/la. Predivni smo, zar ne? Licemjeri na kub. Dok je nama dobro, treba biti dobro svima.
Vraćamo se na početak one priče: da li je samoubistvo hrabrost ili kukavičluk? Evo kako bih ja odgovorio na ovo pitanje.
Jebeno je hrabro uzeti utoku, nagurati cijev u usta i osjetiti kako ti nazubljeno željezo dere zube. Veoma je hrabro stajati na rubu stolice dok ti grubi konopac steže grlo, a ruke se tresu. Najhrabrije je pokrenuti tri mišića i stisnuti obarač, pokrenuti noge i skočiti. Naravno, uvijek mogu pomoći alkohol i droge, ali one ti mogu pomoći i u sljedećem – da se uopšte ne ubiješ jer si ubijen ili da izvršiš samoubistvo na način na koji to nisi htio uraditi. A svaki čovjek ima pravo da izabere kako će umrijet, zar ne? Harakiri je recimo krajnje privlačan, ali i bolan, zar ne? 🙂
S druge strane, samoubistvo je i kukavičluk. Sve više mladih ljudi, maloljetnika koji nisu ni liznuli tešku stranu života se vješa, raznosi glave i skače sa zgrada. Ali da li je to kukavičluk mladih ljudi ili društva u kojem živimo? Reći ću da je to zapravo nesposobnost da se pomogne ovim ljudima da uđu u mašinu koja će ih ionako satrati, kukavičluk onih koji donose djecu na svijet, a nisu spremni da se nose sa vlastitom djecom i vlastitim glavama. Pedagozi, profesori i roditelji ne pričaju sa svojom djecom, posmatraju ih kao trofeje. Ako nisi uspješan, neću te ni spomenuti. Ako si dobar, svima ću se hvaliti kako sam te napravio. To je ta politika koja ubija našu djecu. Ne razgovaramo sa njima, gradimo zatvore, guramo ih u iste. Nikad nećemo učiniti veću grešku od ove koju sad činimo. Jebeno je imati četrnaest godina i sedam kečeva. Pritisak društva, roditelja i škole. Svi evidentiraju problem, niko ne nudi rješenje. Svi su tu kad se treba pokenjati po osobi ili kad treba halaliti na dženazi, ali niko nije spreman zasukati rukave da do dženaze ne dođe. Što kaže El Bahattee: kad treba gradit kuću, svi su inžinjeri, kad treba m’ješat malter, svi su amateri.
Ja sam, iskreno rečeno, malo previše razmišljao o samoubistvu u zadnje dvije godine. Neko će reći da trebam posjetiti psihologa; nemam problema sa tim, nađite mi psihologa koji je spreman da se nosi sa mnom, sjebat ću svakog ko mi počne pametovati i nuditi rješenja. Sestra jednog mog dobrog jarana (psiholog po struci) mi je rekla u jednom razgovoru: Bog, vjerovao ti u njega ili ne, daje ljudima onoliko koliko mogu podnijeti. A i ti si osoba kojoj jednostavno ne treba psihologa jer si jak kao ličnost.
Razvio sam svoj način gledanja na pitanje samoubistva i jedan sam od rijetkih koji će reći da ne zna hoće li ikada dići ruku na sebe. Ne trebaš biti pametan da zaključiš da svaki problem ima svoju perspektivu: problem petnaestogodišnjaka je smiješan iz moje perspektive, ali je veoma realan kad osoba ima petnaest godina. Problem koji ja danas imam bi mi bio smiješan iz perspektive mene u periodu 2003-2010 kad sam imao jebeno dobar posao, jebeno dobru ekipu na okupu, kad nisam imao nikakve probleme u životu i kad mi je bilo svejedno jel imam marku ili tri stotine maraka u džepu u bilo kojem momentu. Međutim, moj problem danas je veoma realan.
Trenutno ne planiram da se ubijem. Postoji nekoliko razloga za moje odlaganje (?) samoubistva: prvi i najvažniji je rock’n’roll. Volim svirati i osjećam se dobro u tih 40+ minuta na bini. Rock’n’Roll me čini sretnim. Jedan sam od onih koji uživa da se vozi po petnaest sati u komadu da bi svirao četrdeset minuta. To je umijeće, to je snaga, to je nešto što te čini osobom. Rock’n’Roll kao muzika je drugi važan razlog. Bilo bi mi lakše kad bi dokazali da i leševi mogu slušati muziku, onda bi nekako i nageo na stranu samoubistva, ali svi znamo da ne mogu. Kako bi titoidno bilo da mi neko kao lešu zagura zvučnike u grob i vrti diskografiju Motorheada i Georgea Thorogooda na repeat do vječnosti. Ne bi se žalio, osjećao bih se ko maršal. No, leševi koji slušaju muziku su dosad samo ostvarivi u praksi u trećem dijelu trilogije Georgea A. Romera, te i ova solucija otpada. Nekoliko dragih ljudi me također spriječava; moja mama, moja cura, moji prijatelji. Nije da imam razlog da ikome od njih trebam opravdati sebe i da trebam živjeti zbog njih ili sa njima, kao što rekoh, sebičnost prema osobi ne dolazi u obzir kod samoubistva jer je to ultimativno lični izbor pojedinca, ali volim te ljude i drago mi je komunicirati sa njima. Nije u pitanju ni seks (pogotovo ne sa mamom ili jaranima iz benda, manijaci jedni! 😀 ), ni emocije, ni tišina, ni razgovori. U pitanju su jednostavne sitnice, usudim se reći čak i sukobi koji me postavljaju u koordinatnu ravan sa tim osobama. Te me osobe čine boljim ili gorim, nikako svejednim.
Ne bih se ubio ni zbog neprijatelja koji dolaze sa raznih strana: iz poslovnog svijeta, iz svijeta osoba koje znam kao poznanike, čak i iz porodičnog kruga. Ne bih želio da mi stari trlja ruke kad sazna za moju smrt; ne bih volio da moji bivši šefovi, a neki od njih su zaista govna dožive zadovoljstvo da mi dođu na sahranu i trljaju ruke, izjavljuju saučešće i časte me komplimentima. Prevelik sam egoista da gadovi koji su me sjebali toliko puta plešu na mom grobu.
Najvažniji razlog zbog kojeg ne bih digao ruku na sebe je taj što volim život. Volim ga koliko ga mrzim. Život ti je ko Sarajevo. Ne znaš bi li ga prije spalio ili grlio. Sva govna koja mi se dešavaju čine me čovjekom kakav jesam. Možda je to najvažnija stvar koja postoji, možda je život upravo to – mozaik kockica koje su takve kakve jesu, nekad savršene, nekad groteskne, ne liče ni na kockice… Smatram da trebam i zaslužujem doživjeti duboku starost kako bih se smijao gadovima u lice… makar krvav i uništen, ali nasmiješen.
No ako dođe do trenutka da više ne mogu, nemojte se začuditi ako me nađete stilski obješenog ili raznešenog. Bit će to neki rock’n’roll, ne da se meni baš ne biti kreativan, pogotovo ako je to posljednja poruka koju ostavljam čovječanstvu. Ostavit ću i dugu poruku, kao i testament. Ono što bih zaista volio, uvijek mi je to bilo smiješno, ali da poslije mene moji prijatelji otvore “Sharanov muzej”, mjesto gdje se cuga, zabranjeno je za hipstere i ove metalce današnje, a izložene su i moje lične stvari: svi tekstovi sabrani u zbirke, moja kolekcija Dylan Dogova, mogućnost da preslušate muziku koju sam radio (iako znam da neće biti mnogo interesanata 😀 ), slike i ostale stvari koje bih ostavio za sobom. Volio bih da jedna takva institucija pomaže mlade, daje mogućnost bendovima da sviraju i snimaju, kreativcima da stvaraju. Neka vrsta mene u obliku zgrade.
Ako se to ne bi desilo, onda bih u testamentu zahtijevao da se sve moje stvari rasprodaju po izuzetno visokim cijenama, a da se novac da u humanitarne svrhe. Jedina stvar koja se ne bi prodala je Rickenbacker 4003 koji ne bi smio izaći iz kruga porodice, a koristit bi se mogao SAMO i ISKLJUČIVO za snimanje rock’n’roll muzike – nikakvi metali, hardkorovi, pank, ništa to.
Nadgrobni spomenik bi bio u obliku asa, na njemu bi pisalo “Born To Win, Refuse To Lose”. Ovo malo istinskih prijatelja što ih imam i od porodice ko želi iznajmili bi avion i prosuli moj pepeo ili iznad Sarajeva ili iznad mora, svejedno mi je, volim oboje. Zaboravljam napomenuti da je nadgrobni spomenik samo pro forme tu, kako bi se nakon ceremoniju prosipanja pepela gomila zaputila do spomenika. Svako bi zadužio po flašu Jacka, na megakilovatnom razglasu bi se pustile dvije pjesme. Prvo bi svirala “Dancing On Your Grave” benda Motorhead, onda bi, po mojoj ranijoj želji, moj drug Gligor održao govor. Zašto on? Jer je gad. On bi održao govor o tome kako sam kreten što sam se ubio i da mu je pravo drago što nikad neću doživjeti neke stvari u životu i šta već on može izvući iz svoje crne duše, što bi masu oduševilo do neke mjere, a onda razjarilo kada bi Gligor u drugom dijelu govora postao krajnje neukusan. Zatim bi se pustila i druga stvar koja bi definitivno pogodila ljude okupljene u hrpi, sada već podobro pijane: pjesma “Them Not Me” benda Motorhead.
Vidite, život je surov, mora se biti spremna na sve i svašta. Smrt je sastavni dio života, govorio sam to kao klinac i ne shvatajući koliko sam zapravo u pravu. Osobi koja želi da se ubije ne možete pomoći, možete samo iz vlastitih razloga odložiti samoubistvo. Zapamtite to, zaključak cijele priče je da je samoubistvo lična stvar pojedinca i da se ono, kao i život i smrt mora ispoštovati do kraja.
I ne, ovo nije poziv upomoć. 🙂