Go Johnny, Go!

KLIKNI PLAY I ČITAJ!





Sa koje strane priči novom filmskom ostvarenju Johnnyija Deppa gdje nije preuzeo samo glavnu ulogu, već i ulogu producenta? Pa pokušajmo ovako…


Ako znate ko je Hunter S. Thompson i kako je i u kojoj količini povezan sa Johnnyijem Deppom, ne moram vam dalje ništa objašnjavati i možete preskočiti u potpunosti ovaj paragraf. Ako ne znate, Hunter S. Thompson je bio revolucionarni novinar, tvorac gonzo novinarstva, osoba koja je imala konstantne probleme sa rokovima i konstantne napade genijalnosti pod dozama alkohola i svih vrsta narkotika. Visio je sa Hells Angelsima, konzumirao sve i svašta, pisao odlično. Johnny Depp je u režiji pajtonovca Gillama odradio i “Strah i prezir u Las Vegasu”, nastao po noveli Huntera S. Thompsona. Legenda kaže da je “Dnevnik ruma” novela napisana negdje početkom šezdesetih koju sasvim slučajno 1998. godine u Thomposonovoj kolibi / vikendici otkriva Depp i odlučuje platiti troškove objavljivanja te knjige. Na trenutke sumorna, na trenutke sunčana priča o iskustvima mladog novinara u zemlji sunca, kristalnog mora i puno alkohola i lijepih žena u kojoj se krije duboki strah od sazrijevanja i odrastanja je zaista jedna od boljih knjiga koje sam pročitao (a morat ću sad opet).


Najveći problem koji zaostavština Hunter S. Thompsona danas ima, a što sam također naveo i u svom osvrtu na knjigu “Strah i prezir u Las Vegasu” je činjenica da se za njega i njegovo ime najčešće lijepe ljudi koji su ili polu-novinari, pa svoj bauštelski pristup novinarstvu (sa dužnim poštovanjem bauštelcima), kašnjenja i neznanja opravdavaju umjetničkom slobodom koja je zaista bila svojstvena Thompsonu ili otpadnici, ovisnici i ljudi koji se ne znaju kontrolisati, ali eto, bave se nekakvim piskaranjem. Hunter S. Thompson je MNOGO, MNOGO VIŠE.


Depp se uhvatio produkcije ovog filma koji je čisto ništa više i ništa manje nego omaž njegovom prijatelju Thompsonu. Da vam ne otkrivam previše priču, reći ću samo da Depp glumi Paula Kempa, novinara koji dolazi na intervju za posao u San Juanu i dobija ga. Usput se počinje družiti sa Salom, redakcijskim fotografom i Mobergom, teškim alkoholičarem i novinarom koji nikako da dobije otkaz. Krene teško ispijanje ruma, krenu i ponude Kempu za ilegalne posliće, a pojavi se i nekoliko dobrih automobila i jedna jako dobra ženska u koju se Kemp zaljubi…


Kao prvo, lokacije snimanja. Lokacije snimanja. LOKACIJE SNIMANJA. Dakle, Puerto Rico, zemljo obećana. U jednu ruku je to i totalna tuga kad vidite tako prelijepe eksterijere i tako siromašne ljude. Ovo je kao naručen film za ovu odvratnu zimu, jučer sam se osjećao prizemljeno do podruma, ali nakon dva sata upijanja slika dugih pješčanih plaža i barova sa krovovima sagrađenim od trske i okićenim lampionima, morao sam biti bolje, morao.


Kao drugo, soundtrack. Soundtrack je radio Christopher Young, isti Christopher Young koji je radio soundtrack za originalnog Hellraisera. Sad, ako ste čuli Hellraisera, znate koji je to mrak od soundtracka u svakom smislu. Ovdje, totalni optimizam, veselje i ludilo – trube, usne harmonike, rock’n’roll, ritam, ritam, čak i tri pjesme napisane od strane Johnnyija Deppa, jedna od Patti Smith i jedna od Deana Martina. Savršenstvo. Otapa ledenice, vjerujte mi.


Kao treće, likovi. Depp ponovo u ulozi Thompsona, tj. njegovog alter-ega Kempa. Sjajno skida Thompsonov načina govora, sjajno glumi pogubljenost, ali u nekim trenucima vidi se da su alkoholi na stolu pravi i da je mamurluk stvaran. I malo sam se bacio na istraživanje , fakat jesu cugali ko majmuni na snimanju, režiser Robinson priča da je Depp stvarno volio zažagat gajbu Corona nakon snimanja, a da mu ni prije nije bilo mrsko. Na stranu sve, ali dokazao je da zna, može i da niko Thompsona ne bi mogao bolje odglumiti. Michael Rispoli kojeg su ljudi imali priliku gledati u Sopranosima (ja ih nisam nikad gledao) glumi Salu (nominativ Sala), fotografa koji zarađuje uzgajajući pijetlove za borbe i koji je NAMOČEN znojem i rumom, a živi u stanu sa Mobergom, onim najgorim alkoholičarem i jednim od najsmiješnijih likova ikad, frajerom koji pije destilat etanol alkohola napravljen od ostataka materijala iz tvornice ruma, a u slobodno vrijeme sjedi obučen u nacističku uniformu i sluša Hitlerove govore sa vinila. Ova tri lika su mi odrađena baš kako treba, ostale baš ne bi trebalo nazvati bljedunjavim jer ipak nisu ni u fokusu. Glavnu žensku ulogu je odradila glumica po imenu Amber Heard za koju ranije nikad nisam čuo, a koja je svoj dio posla čestito odrokala. Svaka pohvala i ljudima zaduženim za njenu garderobu i šminku, baš su je dobro sredili.


Kao četvrto, sami zaključak. Ako film posmatrate kao tipični holywoodski blockbuster, bit će vam ovo poprilično prosječno ostvarenje. Ako ste ipak ljubitelj Deppa i imate naklonost prema Thompsonovom radu, shvatit ćete od samog početka da je ovo Depp uradio sebi za dušu i ja film zato i posmatram na tom nivou, dobar omaž što se mene tiče. Dobro je što je Depp uspio u jednu ruku infiltrirati u film i thompsonovsku kritiku američkog društva, ali krivo mi je što je to ostalo poprilično nedorečeno. Naročito su dobri prikazi novinarstva tada, barem se sviđaju mojoj glavi. Ovi moderni novinari što ne puše u kancelarijama i ne piju jer su na dužnosti, nije ni čudo što nemaju muda  da urade ništa doli onog najgoreg copy-pastea. Sramota na šta je novinarstvo spalo. Dobro je da ono pravo, barem po meni, još uvijek živi na filmu.