…kakva samo tragikomična anegdota.


Negdje u drugoj polovici osnovne škole, pokušavao sam trenirati fudbal. Bio je to moj izbor pored karatea, tekvandoa, boksa, teretane i čega sve ne (da, na Dobrinji su djeca u jedanaestoj godini išla u teretanu i dobijala bruhove, pa sad vidite kakav je to kvart). Onda su me izbacili sa treninga jer mi je bilo mrsko trčati.


Zavidne rezultate u fudbalu na ulici sam postizao kao golman ili član odbrane, bodren uzvicima dobrinjskih jalijaša da će mi usta razvalit’ ako ga primim. I zaista ih nisam primao, bio sam dobar – ne zato što sam talentovan, već jer sam išao glavom temo gdje niko nije ni pomislio da ide nogom, pa sam se često kući vraćao poprilično krvav. To mi nije baš pomoglo da zavolim fudbal, znate?


U srednjoj školi, moje najveće fudbalsko dostignuće bilo je počasno mjesto trenera razreda – stvar je u tome da su svi muškarci u razredu ili igrali u prvoj postavi ili bili zamjene. Ja sam bio toliko loš i nepouzdan da su svi u razredu shvatili (čak i profesor fizičkog (Ademe, Ademe…)) da ako ne želimo izgubiti na prvenstvu škole, MENE NI POD RAZNO ne ubacivati u tim. No moja požrtvovanost u donošenju vode, peškira i motiviranja navijača na glasno urlikanje donijela mi je titulu trenera


Favoriziram Želju, no dan-danas nemam pojma koja je postava Želje, na utakmici sam bio dvaput u životu i to jednom na zapadu na Koševu sa Željinim šalom (pametan momak), drugi put ove godine, odveo me jaran i jedva sam izdurao cijelu utakmicu jer me generalno navijanje ne zanima, ne znam navijačke pjesme i ne volim da mi neko govori da dignem ruke. Samim tim što sam tu i što aplaudiram i vičem ajmo, brže, sudija jebem ti mater dajem dovoljnu podršku, zar ne? Ili ne?


O svjetskom fudbalu ne znam skoro ništa – španska liga mi je špansko selo, talijanska liga mi je Mars, bh ligu ne pratim nikako, a tu i tamo pogledam utakmicu Manchester Uniteda, ako su neke finalne igre ili nešto super-važno i ako se potrefim u kući. Da ostanem kući da gledam utakmicu? To od mene nećete dočekati.


Par puta sam se kladio. Svaki put iz totalne zajebancije birao drugu japansku ligu i slične žgnj lige. Kada bi me moja ekipa upitala na osnovu čega ja biram parove, ja im kažem – na osnovu statistika iz Fife ‘99. I stvarno je to istina. Meni će vazda Manchester pobjediti u Engleskoj, Bayern Munchen u Njemačkoj, Barcelona ili Real Madrid u Španiji i Milan u Italiji. Jer ja druge  klubove nit znam, nit sam sam njima igrao u igri.


Fudbal i ja, kakva samo tragikomična anegdota.


Ne pratim uspjehe i neuspjehe bh reprezentacije. Ide mi na ganglije kad moju zainteresiranost ili nedostatak iste ljudi povezuju sa patriotizmom ili nedostatkom istog. Toliko mi to ide na živce da se čak neću ni zavlačiti u tu priču. Nisam jedan od onih koji padaju u bandak i vjeruju u zavjere EUFA-e i FIFA-e protiv naše zemlje, ne vjerujem da je plastika iz kinder-jajeta u čijoj se utrobi nalazilo ime Portugala bila magnetski povezana sa dlanom Platinija ili ko je već izvlačio našeg protivnika za baraž, a sve u cilju da nas sjebe. Vjerujem samo svojim očima. Kad sam gledao dijelove utakmice BiH-Francuska (ili obrnuto?), bilo je više nego ofirno kako sudija šilji za Francuze. Možda ne svjesno, ali je par toliko očiglednih grešaka počinjeno da bih ja, da sam na čelu FIFA-e, poništio utakmicu i tražio revanš sa novim sudijom. 


Sve da se i šilji za Francusku protiv Bosne i Hercegovine, ne to nije srbočetničko-ustaška zavjera kako svi vole da pomisle, to je jednostavno internacionalno-marketinška zavjera. Sport je danas ogroman biznis, svako ime, od Messija, Kake, Rooneya, Ronalda, pa čak i Džeke je postalo ništa više ni manje no franšiza, lenta koja znači kvalitetu i koja prodaje. Kupovna moć u Bosni i Hercegovini je slaba, kupovna moć u Francuskoj i Engleskoj je jača, drugim riječima, ako se i šilji za Evropljane, šilji je jer glad za parama ne posustaje. U trenutku kad ime Pjanića, Džeke ili ne znam koga trećeg postane marketinški dovoljno ukusno, šiljit će se (svjesno, nesvjesno, podsvjesno) i za naše igrače i naš tim. 


Apsolutno normalno da bih volio da Bosna i Hercegovina bude prvak svijeta i to nema nikakve veze sa patriotizmom, ima sa nečim potpuno drugim.


Živimo u vremenu gdje nas šesnaest godina nakon rata svaki dan mediji plaše ratom, gdje nas podsjećaju koliko smo različiti na svakom koraku i automatski zatiru sve naše sličnosti kakvu su recimo da smo gladni, žedni, bosonogi i da nemam posla, sve što se radi, radi se da nas se rastavi.


I onda se pojavi jedanaest igrača, pa da su i najgori na svijetu, tih jedanaest (plus stručni štab + zamjene) uspjevaju da ujedine cijelu zemlju minus degenerativni majmuni koji će večeras gledati PTPC ili “Larin Izbor” na NOVOJ TV ili obrezivni program na MTV Igman (ako mi neko kaže da imam nešto protiv Srba / pravoslavaca, Hrvata / katolika, Bošnjaka / muslimana, sjetim mu se majke u nezavidnoj pozi sa mojih devedeset i dvije kile na njenim prsima).


Zato bih volio da reprezentacija Bosne i Hercegovine večeras pobjedi. Postalo nam je standard da na gubljenje gledamo kao na našu obavezu i sudbu. Postalo nam je sasvim normalno da smo prokleti i da optužujemo one tamo da šilje za ove vamo. Postala nam je čast da budemo moralni pobjednici. Pa jebala vam moralna pobjeda više majku, k’o da se takmičimo na olimpijadi duhovnosti i religioznosti da moralno pobjeđujemo. Fudbal je fudbal, na kraju, jedino što se pika je onaj gol u mreži i to više puta. Što više to bolje. Protivničkoj mreži, da se razumijemo.


Eto, Bosno (i Hercegovino, I HERCEGOVINO!), večeras – na tebe je red. Mislim da je ovo dobra ekipa, tako barem pišu mediji i tako mi govore prijatelji. Njima će biti još slađe jer prate, meni će biti drago zbog sviju i političke konotacije koju ću upetljati, pa se smijati budalama. 


A ako i izgubimo – poštedite mene, sebe i sve okolo priče o namještenim utakmicama, lošem terenu (za to ni FIFA ni EUFA ni japanski kup Bermudskog trougla nije kriv), Platinijevoj zlobi, Cristianu Ronaldu, Džeki dijamantu itd. Izgubili, izgubili. Pobjedit ćemo ako se budemo dovoljno trudili da nadjebemo i sve prepreke, što se kaže – sve štele ne mogu nadjebat tvoje znanje. Samo mojne više moralnih pobjeda. MOJNE VIŠE, MOLIM TE!