Bojim se da bih mogao sljedećoj temi pristupiti u nekoj light varijanti, ali kad malo bolje razmislim, ni ne iziskuje neka dumanja jer ovo nije fakultet ni naučno istraživanje, zar ne?
Prije nekoliko mjeseci kreirao sam svoju Facebook stranicu. Za vas koji ne znate koja je razlika između stranice i profila… profil je lična prezentacija osobe, a stranice se koriste za prezentaciju brandova, produkata, firmi, afirmaciju historijskih ličnosti, u jedno sumirano – nečega ili nekoga što/ko je poznato.
Postoji razlog zašto sam to uradio, a taj je veoma jasan… da se otarasim vlastitog profila koji je postao nabuđen glupostima i na kraju krajeva, različitim diletantima kojima sam davao pristup. Reakcije prijatelja/poznanika bile su različite, a većina ih je sasvim otvoreno ismijavala moj potez, nazivajući ga glupavim. No oni koji su bili malo bolje upućeni u moje mentalno stanje kad sam najavio gašenje profila i pravljene stranice, pozdravili su taj potez. Inače, možda od najbesmislenijih stvari koje su mi se desile u život je javnu najavu gašenja profila nazivati dramakvinisanjem. Možda kod drugih ljudi nije tako, ali neki od kontakata na mom Facebook profilu su mi vrijedni saradnici i dragi prijatelji, te ne bih samo tako da nestanem, a da ih ne obavijestim. Možda sam trebao to uraditi privatnim porukama, ali nisam. Tada nisam uopšte gledao na način, gledao sam da to uradim jer sam imao groznu želju da se što prije riješim privatnog profila.
Bio sam jedan od prvih koji su kreirali Facebook profil među svim mojim prijateljima, još tamo 2004. godine kada je Myspace bio vodeća sila socijalnih mreža i kada su svi bili prisutni na istom. Tada mi Facebook nije predstavljao ništa, no malo pomalo svi su migrirali na tu mrežu, a Myspace je pao penisu za slušni organ. Da bih dao pobliže pojasnio svoj odnos sa socijalnim mrežama i korištenje istih, moram krenuti od početka, tj. od mog pogleda na fenomen istih.
Socijalne mreže postale su dio svakodnevne komunikacije jer su u sebi uspjele suspregnuti telefonsku liniju, chat prozore, foto albume, muzičke ukuse u vidu videa, video igre, forume za diskusiju i sve ostalo što je ljudima potrebno da prikažu sebe u što boljem svjetlu ili da prate druge ljude. Ja, za divno čudo, koliko god cijenio sebe, nikad nisam imao previše dodira sa ličnim profilima na Myspaceu. Jedan sam napravio i ugasio ga nakon mjesec dana korištenja. No, da nisam visio na Myspaceu, bila bi laž. Imao sam profil za emisiju, profil za bendove, tako sam otkrivao ljude i nove bendove, dijelio novosti… tako sam se povezivao sa svijetom. Nisam se ništa manje družio sa ljudima u stvarnom životu zbog toga. Mnogi kažu da je to opšti problem današnjice, ja ga ne vidim jer ni sam nisam bio žrtva istog (a i da jesam, sumnjam da bih ga primjetio).
Facebook sam prihvatio na isti način, s tim što je za kreiranje Facebook stranica potreban lični profil, pa sam i njega napravio, a onda lagano počeo dodavati ljude koje znam. Šta se na kraju desilo? Stranice na kojima prezentujem nešto na čemu radim i dalje su mi glavni razlog opsjednutosti i smatram da je za dobar produkt jednako važna i efikasna promocija. S druge strane, lični profil sam počeo popunjavati glupostima iz dosade. Pa glupe slike, glupi statusi, jeftine provokacije… a ljudi to ne praštaju. Zaista je u pitanju čista dosada i klikanje u bespovrat, a ne ovisnost, kako bi mnogi pomislili. Evo, dok pišem ovaj tekst, Facebook je upaljen, kao što je bio i milion puta prije, pa ljudi dobiju dojam da svaki sat visim na istom. Jednostavno ne znam ugasiti. Nije da sjedim priljepljen za ekran i željno očekujem novi apdejt na news feedu. Besmisleno je reći da sam ovisnik jednako koliko bi bilo besmisleno da ja kažem nekome da je ovisnik o Gmailu jer mu je upaljen sve vrijeme. Statuse sam postavljao najčešće iz dosade. Fotografije također. Linkove sa Youtubea? Da, baš pokušavam pokazati da volim Motorhead, ne vidi se na meni.
Nisam jednom izgubio šansu da se zaposlim jer sam laprdao po Facebooku. S druge strane, šefovi firme imaju ružan običaj da te dodaju na Facebooku iz dva razloga. Prvi je da te špijuniraju, a drugi je što postoje takvi ljudi koji čim ti pruže ruku počnu da se uvlače na svaki mogući način u tvoj život. Čak i onaj binarni.
U jednom trenutku osjetio sam ogroman pritisak. S jedne strane, dobio sam kćerku, tražio sam posao, pisao sam gluposti javno i nisam htio da to gleda više očiju od onih koji su već tome svjedočili, a bilo ih je i previše. S druge strane, sto ljudi, sto ćudi i njihovi komentari su me strašno počeli umarati. Svako ima nešto da kaže, svako mora biti loncu poklopac, svako je pametniji i iskusniji iza svoje tastature. Blog je po meni puno bolja kula od Facebooka. Ovdje napišem i većina ljudi neće ni stići do kraja ovog teksta, a kamoli ga komentarisati… blogeri više nisu in, a ko će se logovati u Google samo da napiše mišljenje…
Neću slagati pa reći da nisam pokušao održati profil živim. Krenuo sam u čišćenje zida i liste prijatelja, a onda se desila najgora moguća stvar na svijetu. To je onaj idiotski moment kad želiš spucat nekoga štocem jer ti nikad nije u životu prišao u stvarnosti, ne zna ništa o tebi osim onoga što si postavio na Facebook, ti ne znaš ko je ta osoba, niste progovorili dvije rečenice ni uživo ni preko Facebooka, ali se dotični/a redovno nađe uvrijeđen/a kad skonta da više nije na listi prijatelja i da ne može gurati male prstiće i nosić u tvoj život. Takvi su zaista besmisleni i nelogični, ali je vrhunac apsurda kada ti se tako počne ponašati najbliži prijatelj sa kojim najmanje jednom u dva dana piješ kafu.
Moguće da će se nekima od vas ovo učiniti kao moja maštarija ili apsolutni nonsens, ali činjenica je da sam ja jako dugo radio u medijima ispred ekrana, vodio neke emisije, pisao blogove, te ne možete vjerovati kakve sve pacijente takve stvari privlače. Ja mogu sa svima do neke mjere, ali poslije toga ne mogu nikoga.
U prvom cugu nisam bio na Facebooku jedno dva mjeseca, a onda sam se morao vratiti kako bih odradio neke promocije za posao koji trenutno obavljam. Nije mi se svidjela činjenica da moram aktivirati stari profil sa budalaštinama kojih se ne stidim, ali smatram da je bolje da ostanu u ormaru. Nekako se sve iskristaliziralo i kada sam neki dan napokon pritisnuo dugme za brisanje profila i potvrdio to captcha kodom i svojom šifrom, odahnuo sam. Jedno poglavlje bezglave egzibicije koja nije vodila ničemu je bilo završeno i zatvoreno. Pogotovo mi je drago što više nisam na mreži koja omogućava da korisnici špijuniraju druge tako što javlja osobi A kada je osoba B pročitala njene poruke. Kukala majka onima koji šefove dodane na Facebooku imaju.
I eto čemu Facebook stranica. Ne možete me kontaktirati, ne možete pisati po mom zidu, možete čitati samo ono što postavljam, a postavljam minimum minimuma, malo ličnog mišljenja jer nisam robot i puno linkova na stranice na kojima se prezentuje ono što radim. Najvažnije od svega, ja znam da je sad sve dostupno svima, te sam samim tim izgubio komoditet privatnosti (privatnost na Facebooku, oksimoron). Dobio sam mnogo više: trenutak promišljanja prije nego objavim i običnost – niko ne smatra da išta krijem, niko ne misli da je nešto elitno sakriveno od njega, te me niko više i ne smara da ga dodajem.
Svjestan sam toga da je Facebook logičan nastavak ljudske komunikacije, samo što ti ga u vidu čipa među oči ne instaliraju, ali kontrolisati se da, samo se treba smisliti način.
P.S. Nova sezona “Dnevnika Preživjelog” je započela. Idi na www.dnevnikprezivjelog.com
P.S.S. Novi album Motherpiga će vas poderati na sastavne komade!!!