Nisam pogledao “U Zemlji Krvi i Meda”.
Možda ga pogledam. Ionako mi je pun kurko domaće kinematografije sa njihovim banalnim raznim i post-ratnim dramama.
Ono najvažnije je činjenica da se ljudi sad više nemaju šta isčuđavati. U jednom trenutku, rat iz srca Evrope sa početka devedesetih, grozomorna tragedija koja je pogodila zemlju postat će osnova za nove filmove, nove video-igre, nove serije. Spašavat će se vojnik Rijad, neki novi Kubrick će snimiti neki novi “Full Metal Jacket”, a na samom kraju ćemo gledati zombije četnike i patuljke i elfove u uniformama Armije BiH. Jer to tako ide. Čovječanstvo brzo zaboravlja. Kad je bio taj Drugi svjetski? Pih, jeb’o mu ja mater, da su im puške pucale lasere, moguće da bi i sad aktuelni bili.
Čemu se isčuđavate? Hollywood je to sve izrežirao. Od smrti hiljade nevinih pa do statista, njihovih sinova i kćeri koji glume svoje mrtve roditelje i njihove neprijatelje za petobu po danu.
Svi smo mi Hollywood. Svi.